Broj: Revr 439/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. V. iz S., koju zastupa punomoćnica I. V., odvjetnica u S., protiv tuženika S. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u S., radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-428/2016-2 od 8. prosinca 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-371/2014 od 20. svibnja 2016., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika S. P. d.o.o. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika S. d.o.o. iz S., ..., OIB ... od 18. 03. 2014. g. kojom je tužiteljici K. V. iz S., ..., OIB ... otkazan ugovor o radu od 01. 12. 2009. g. i Aneks Ugovora o radu od 01.05.2012.g., te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. da tužiteljicu K. V. vrati na rad na radno mjesto savjetnika za kontrolu kvalitete ili savjetnika za pripremu projekata ili na radno mjesto savjetnika za provedbu projekata, u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se tuženiku S. d.o.o. da tužiteljici K. V. naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-371/2014 od 20. svibnja 2016.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe."

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenom odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, vraćanju na radno mjesto savjetnika za kontrolu kvalitete ili radno mjesto savjetnika za pripremu projekata ili na radno mjesto savjetnika za provedbu projekata  i zahtjev za naknadu troškova postupka.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije određeno naveo i obrazložio razloge u čemu se bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog čega ovaj sud u smislu odredbe čl. 386. ZPP ovaj prigovor nije uzeo u razmatranje.

Navode tuženika kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova iznesenih u obrazloženju presude, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica prije otkaza ugovora o radu u okviru radnog mjesta stručnog suradnika za financije i investicije obavljala poslove pripreme i provođenja projekata, pismene i usmene korespondencije s potencijalnim investitorima u zemlji i inozemstvu, izradi aplikacija za fondove Republike Hrvatske i Europske unije - prijave, praćenja i izvještavanja, podrške investitorima u G. S. (studije izvedivosti, ishođenja dozvola), te ostale poslove dodijeljene u rad od strane nadređene osobe,

- da je tužiteljica od 2009. radila na pripremi i provedbi niz projekata kao što su "Unapređenje poslovne infrastrukture G. S.", "Poduzetničke zone", "Besplatne konzultantske usluge", "Poduzetnički impuls", "Obnova utvrde S. G.", "Program zbrinjavanja otpada", "Pročiščivaća otpadnih voda G. S.",

- da je novom sistematizacijom radnih mjesta iz veljače 2014. kod tuženika ukinuto radno mjesto stručnog suradnika za financije i investicije, te predviđeno 9 radnih mjesta s ukupno 11 izvršitelja,

- da nakon donošenja nove sistematizacije radnih mjesta kod tuženika nije došlo do promjene predmeta poslovanja i vrste poslova kojima se bavi,

- da i nakon ukidanja tužiteljičina radnog mjesta kod tuženika egzistiraju radna mjesta koja obuhvaćaju poslove provedbe projekata na kojima je ona radila, i to savjetnik za provedbu projekata (1 izvršitelj), te projektni asistent (3 izvršitelja), te da novom sistematizacijom radnih mjesta nije dan naglasak isključivo na radna mjesta koja služe pripremi projekata,

- da je tuženik u mjesecu ožujku 2014. kada je tužiteljici otkazao ugovor o radu sklopio ugovore o radu na neodređeno vrijeme s radnicima S. Z. P. (savjetnik za investicije u turizmu) i M. M. B. (projektni asistent), a u svibnju 2014. s L. V. (projektni asistent), koja radna mjesta obuhvaćaju i poslove pomoći u provedbi projekata, dok je u srpnju 2014. zaposlio radnicu I. K. na radnom mjestu projektnog asistenta kojoj isplaćuje plaću, iako ona ne radi kod tuženika, već na poslovima legalizacije u G. S.,

- da se kod tuženika cijelo vrijeme radi i na pripremi i provedbi projektnih prijedloga,

- da su kod tuženika povećani rashodi za bruto plaće zaposlenih radnika u razdoblju počevši od lipnja 2013. u iznosu 58.530,06 kn (zaposlena 3 radnika), u ožujku 2014. u iznosu 107.766,90 kn (zaposleno 8 radnika), do lipnja 2014. u iznosu 156.070,97 kn (zaposleno 9 radnika),

- da je tuženik i prije otkaza ugovora o radu tužiteljici u pogledu financijskog upravljanja koristio vanjske računovodstvene usluge trgovačkog društva I. d.o.o. S., analize Upravnog odjela za proračun i financije G. S. u odnosu na projekte tuženika te da nema razlika u opsegu korištenja tih usluga prije i nakon otkaza tužiteljici.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja ocijenio je da nisu postojali opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici jer tuženik nije dokazao opravdanost razloga iznijetih u pobijanoj odluci o otkazu ugovora o radu i to kako u pogledu financijske neodrživosti tužiteljičina radnog mjesta i davanja naglaska u novoj sistematizaciji na poslove u pripremi projekta, tako i u odnosu na korištenje vanjskih računovodstvenih usluga i analiza nadležnog upravnog odjela G. S.

Naime, poslovi koje je tužiteljica obavljala u okviru svog radnog mjesta stručnog suradnika za financije i investicije nisu preraspoređeni na druge postojeće radnike, niti je obavljanje tih poslova povjereno nekoj trećoj osobi, već je novom sistematizacijom izmijenjen naziv radnih mjesta te su poslovi koje je do tada obavljala tužiteljica i radnik D. W. (a kojem je također otkazan ugovor o radu) u vezi pripreme i provedbe projekata sadržani u opisu više radnih mjesta (savjetnik za pripremu projekata, savjetnik za provedbu projekata, savjetnik za investicije u turizmu, savjetnik za kontrolu kvalitete, koordinator za održivi razvoj i EU fondove) čime je tuženik povećao broj izvršitelja na poslovima pripreme i provedbe projekata koje su do tada obavljali tužiteljica i radnik D. W. (pri čemu tuženik nije dostavio dokaze o kvalifikacijama novo zaposlenih radnika uslijed čega se ne može sa sigurnošću zaključiti da li uopće ispunjavaju uvjete propisane sistematizacijom tuženika, a jedna je radnica zaposlena na radnom mjestu koje nije predviđeno sistematizacijom radnih mjesta), zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do otkaza obavljala tužiteljica.

Kako je tužiteljica od 2009. u sklopu ukinutog radnog mjesta stručnog suradnika za financije i investicije radila na pripremi i provedbi projekata financiranih iz sredstava fondova EU-a, sudjelovala u višestrukim edukacijama za pripremu i provedbu projekata te posjeduje visoku stručnu spremu iz područja društvenih znanosti, to je prvostupanjski sud zaključio da je dovoljno stručna i iskusna za rad na dotadašnjim poslovima sada u okviru novih radnih mjesta savjetnika za kvalitetu, savjetnika za pripremu projekata i savjetnika za provedbu projekata zbog čega je naložio tuženiku da tužiteljicu vrati na radna mjesta koja sadrže upravo poslove koje je ona obavljala do ukidanja svog radnog mjesta.

Sud drugog stupnja prihvatio je zaključke prvostupanjskog suda i odbio žalbu tuženika ocjenjujući da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici.

Navedeno utvrđenje i zaključak nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje na odluke ovog suda u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta te organizirati radni proces tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, da je tužiteljici prilikom otkazivanja ugovora o radu za radno mjesto stručnog suradnika za financije i investicije ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto projektni asistent koji tužiteljica nije prihvatila (odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora) zbog čega da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da su tužiteljici trebala biti ponuđena neka druga radna mjesta koja su postojala u sistematizaciji tuženika, kao i da naknadno zapošljavanje novih radnika nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici ne čini predmetnu odluku nezakonitom.

Odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, tuženik je mogao tužiteljici otkazati ugovor o radu ako je prestala njegova potreba zbog novih organizacijskih razloga uvjetovanih lošom financijskom situacijom.

Prema okolnostima konkretnog slučaja, a polazeći od utvrđenja da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je prestala potreba za radom tužiteljice zbog novih organizacijskih razloga uvjetovanim lošom financijskom situacijom, već da je nakon otkazivanja ugovora o radu tužiteljici zapošljavao nove radnike koji ne zadovoljavaju uvjete predviđene novom sistematizacijom radnih mjesta, a jednu je radnicu zaposlio na radno mjesto koje nije bilo predviđeno u sistematizaciji radnih mjesta, dakle, da nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (čl. 131. st. 3. ZR), pravilno su, i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev ocjenjujući nedopuštenom i nezakonitom odluku tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici i naložili tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto koje odgovora njezinim stručnim sposobnostima, a koje obuhvaća poslove koje je obavljala do ukidanja svog radnog mjesta. Stoga se revizijski navodi tuženika kojima u okviru pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje na pojedine odluke ovog suda ukazuju neodlučnima i ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke upravo zbog činjenice da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici jer nije organizirao svoje poslovanje u skladu s novom sistematizacijom radnih mjesta.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 3. srpnja 2019.