Broj: Revr 2267/2015-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N., S., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. C. d.o.o., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I., O. & P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu,, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1830/15-2 od 8. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9212/13-47 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su nedopušteni Odluka o otkazu ugovora o radu zaključenog između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca od 14. prosinca 2007. i očitovanje na zahtjev za zaštitu prava od 4. siječnja 2008., da ugovor o radu koji je zaključen 3. rujna 2007., nije prestao i zahtjev da se tužiteljicu vrati na rad na poslove čistačice uredskih prostorija i benzinskih postaja (toč. I. izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom tužiteljičina je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložila ovom revizijskom sudu da preinači obje nižestupanjske presude ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nižestupanjskim je presudama odlučeno o tužbenim zahtjevima za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici i odluke o njenom očitovanju, za utvrđenje da radni odnos tužiteljici nije prestao i za vraćanje tužiteljice na rad.

Na temelju utvrđenja:

- da je tužiteljica kao radnik s tuženikom kao poslodavcem 3. rujna 2007. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto čistačice uredskih prostorija i prostorija benzinskih postaja;

- da se radi o radnom mjestu za koje prema Pravilniku o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ br. 5/84) postoji obveza utvrđivanja zdravstvene sposobnosti s obzirom na to je točkom 16. njegova članka 3. propisano da su takvi poslovi oni koji u tijeku pretežnog dijela punog radnog vremena zahtijevaju teško fizičko naprezanje i koji se obavljaju u nefiziološkom i prisilnom položaju tijela, a točkom 18. i oni poslovi kod kojih je radnik izložen parama i naftnim derivatima;

- da je tužiteljica upućena na liječnički pregled nakon čega je, svjedodžbom ovlaštenoga doma zdravlja od 18. rujna 2007., utvrđeno da nije sposobna za obavljanje poslova na radnom mjestu za koje je sklopljen predmetni ugovor o radu;

nižestupanjski su sudovi zaključili da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

Neosnovano se tužiteljica poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koji obrazlaže tvrdnjom da „drugostupanjski sud uopće ne analizira niti daje razloge o odlučnim činjenicama“. Suprotno navedenom, drugostupanjski je sud istaknuo da je relevantna činjenica za primjenu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoj obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), činjenica da je tužiteljica zdravstveno nesposobna za obavljanje poslova na radnom mjestu za koji je sklopila ugovor o radu.

Pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica se izričito poziva samo na navodnu pogrešnu primjenu odredaba čl. 131. ZR što obrazlaže time da je njima propisano da je „teret dokaza razloga na poslodavcu, pa tako i činjenice u ovom postupku da radno mjesto tužiteljice predstavlja radno mjesto s posebnim uvjetima rada“. Pritom tužiteljica ističe da je tuženik činjenicu da se u ovom slučaju radi o radnom mjestu „s posebnim uvjetima rada“ dokazivao ispravama koje „nisu potpisane, niti datirane, niti donesene od strane ovlaštenih osoba“ čime se zapravo poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je nedopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP).

Iz ostalog sadržaja revizije može se zaključiti da tužiteljica smatra da su nižestupanjski sudovi materijalno pravo pogrešno primijenili stoga što je, a što nije sporno, tuženik 5. travnja 2013. vratio tužiteljicu na rad na radno mjesto u skladu s prethodnim ugovorom o radu koji je tuženik otkazao odlukom o izvanrednom otkazu zbog skrivljenog ponašanja od 28. listopada 2002., a koja je pravomoćno utvrđena ništetnom u drugom sudskom postupku, zbog čega tužiteljica ističe kako predmetni ugovor o radu sklopljen 3. rujna 2007. „nije bio uopće konzumiran“. Međutim pored činjenice da je tužiteljica prije povratka na rad po prethodnom ugovoru o radu 3. rujna 2007. sklopila novi ugovor o radu za poslove za obavljanje kojih je utvrđeno da je zdravstveno nesposobna, pravilno su nižestupanjski sudovi odlučili da je to razlog za osobno uvjetovani otkaz toga ugovora o radu.

S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 3. srpnja 2019.