Broj: Revr 612/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz H., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj. & V. d.o.o. u S., protiv tuženice ... zadruge H., H., OIB: ... koju zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u H., radi otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-353/16-2 od 16. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-153/13 od 29. veljače 2016., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao djelomično neosnovana revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija dio toč. I. a) izreke presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-353/16-2 od 16. veljače 2017. kojim je potvrđen dio toč. I. izreke presude Općinskog suda u Splitu br. Pr-153/13 od 29. veljače 2016. kojim je odbijena toč. 1. tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 12. studenog 2012. te da je ista nezakonita, a koji ugovor je zaključen 4. travnja 1996. na neodređeno vrijeme pa radni odnos nije prestao i tuženik je dužan vratiti tužitelja na posao, sve sukladno citiranom Ugovoru o radu i u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija tužitelja i ukidaju se toč. I. a) i I. b) izreke presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-353/16-2 od 16. veljače 2017. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-153/13 od 29. veljače 2016., a kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 283.616,20 kn sa zatraženim zateznim kamatama, kao i odluka o troškovima postupka tužitelja, te presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-153/13 od 29. veljače 2016. u istom dijelu te u toč. II. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

III. Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je nije dopuštena Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 12. studenog 2012. te da je ista nezakonita, a koji ugovor je zaključen 4. travnja 1996. na neodređeno vrijeme, pa radni odnos nije prestao i tuženik je dužan vratiti tužitelja na posao, sve sukladno citiranom Ugovoru o radu i u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade bruto iznos od 283.616,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

 

- 6.300,00 kn počam od 15. 9. 2008. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 10. 2008. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 11. 2008. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 12. 2008. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 1. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 2. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 3. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 4. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 5. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 6. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 7. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 8. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 9. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 10. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 11. 2009. do isplate,

- 6.616,66 kn počam od 15. 12. 2009. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 2. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 3. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 4. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 5. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 6. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 7. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 8. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 9. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 10. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 11. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 12. 2010. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 1. 2011. do isplate,

- 5.630,00 kn počam od 15. 3. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 4. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 5. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 6. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 7. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 8. 2011. do isplate,

- 4.130,00 kn počam od 15. 9. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 10. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 11. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 12. 2011. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 1. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 2. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 3. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 4. 2012. do isplate,

-6.300,00 kn počam od 15. 5. 2012. do isplate,

- 993,18 kn počam od 15. 6. 2012. do isplate,

- 993,18 kn počam od 15. 7. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 8. 2012. do isplate,

- 993,18 kn počam od 15. 9. 2012. do isplate,

- 5.660,00 kn počam od 15. 11. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 12. 2012. do isplate,

- 6.300,00 kn počam od 15. 1. 2013. do isplate,

 

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.“.

 

Ujedno je, u toč. II. izreke prvostupanjske presude, naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 47.250,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-153/13 od 29. veljače 2016.

 

a) potvrđuje u dijelu kojim se odbija glavni tužbeni zahtjev (toč. I. izreke),

 

b) preinačava u odluci o parničnim troškovima (toč. II. izreke) tako da se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijele obje stranke, pri čemu tužitelj navodi da reviziju podnosi na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženica podnosi reviziju protiv odluke o troškovima postupka. Predlažu da se nižestupanjske odluke preinače u skladu sa zahtjevima svake od stranaka, a tuženica predlaže, podredno, da se drugostupanjska odluka o troškovima postupka ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je revizija tuženice nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužitelja ističe se da se njegov tužbeni zahtjev sastoji od dva zahtjeva, prvoga koji se odnosi na prestanak tužiteljevog radnog odnosa pa je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP i drugog zahtjeva za isplatu iznosa od 283.616,20 kn pa je u tom dijelu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Stoga je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovnom otkazu zbog skrivljenog ponašanja njegovog ugovora o radu od 12. studenoga 2012., uz posljedični zahtjev da mu radni odnos nije prestao i da ga se vrati na rad, a iz razloga što, kako tužitelj tvrdi, nisu postojali opravdani razlozi za predmetni otkaz. Tužitelj je, ujedno, tražio isplatu bruto plaća u iznosu od ukupno 283.616,20 kn koje je u tužbenom zahtjevu nazvao „izgubljena zarada“, za razdoblje od kolovoza 2008. do kraja 2012. (osim za jedan mjesec u 2011. i jedan u 2012.).

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće:

 

- da su stranke 4. travnja 1996. zaključile ugovor o radu za poslove upravitelja zadruge na neodređeno vrijeme;

 

- da su u radu tužitelja uočene povrede obveza iz radnog odnosa, jer da se kao upravitelj zadruge nije pridržavao važećih Pravila tuženika i to: da nije izvješćivao Nadzorni odbor tuženice svaka 3 mjeseca, niti je podnosio izvješće Skupštini zadruge, niti je uredno vodio financijske knjige, niti je postojala odgovarajuća koordinacija rada tužitelja sa predstavnicima uprave tuženice u E. H. j.t.d., a osim toga da je poduzimao radnje bez traženja prethodnih odluka skupštine i prethodnog mišljenja Nadzornog odbora;

 

- da je s navedenim povredama tužitelj upoznat kroz izvješća Nadzornog odbora tuženika;

 

- da je tuženica Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. studenog 2012. otkazala tužitelju predmetni ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja i to upravo zbog opisanih povreda, a nakon što je  na sjednici izvanredne Skupštine od 19. listopada 2012. ponašanje tužitelja ocijenjeno kao povreda radnih obveza te mu je izglasano nepovjerenje, uslijed čega je 24. ožujka 2012. Skupština donijela odluku o razrješenju tužitelja kao upravitelja zadruge;

 

- da je tužitelju, koji je bio prisutan na sjednici održanoj 19. listopada 2012., nakon što mu je izglasano nepovjerenje, dana mogućnost da se izjasni i iznese svoje stavove, ali da je on to odbio.

 

Na temelju gornjih utvrđenja nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim, jer da je tuženica dokazala da je imala opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, dalje ZR), jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa i to čl. 47. do čl. 54. Pravila tuženice. Pritom drugostupanjski sud smatra da u okolnostima predmetnog slučaja, zbog prirode i značenja povrede koje je počinio tužitelj, upozorenje tužitelju pred otkaz i omogućavanje iznošenja obrane izvan sjednice Skupštine (a u situaciji kada se on mogao na sjednici Skupštine očitovati o povredama koje mu se stavljaju na teret) nema prihvatljiv smisao, pa time ne utječe na zakonitost predmetnog otkaza.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu dopuštenosti predmetnog otkaza pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Prema čl. 111. st. 1. ZR prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prema st. 2. istog čl. prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Polazeći od gore opisanih činjeničnih utvrđenja pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom dijelu, ocjenjujući opravdanim što je tuženica tužitelju otkazala ugovor o radu redovnim otkazom zbog skrivljenog ponašanja te ocjenjujući da u situaciji kada je tužitelj kao upravitelj tuženice, dakle osoba kojoj je povjerena vrlo visoka funkcija koja u sebi uključuje odgovornost za upravljanje poslovanjem tuženice i od koje se očekuje spremnost da se na sjednici Skupštine očituje o svim pitanjima iz njegovog djelokruga rada koje Skupština postavi, imao mogućnost na sjednici Skupštine očitovati se o nepravilnostima koje su uočene u njegovom radu i po mišljenju ovoga suda nije opravdano očekivati da se takvu osobu dodatno upozorava na povrede iz radnog odnosa te poziva na iznošenje obrane. Pri tome nisu odlučni navodi revizije da povrede zbog kojih je tužitelju dan otkaz moraju biti višekratne, jer ZR ne propisuje uvjet da povrede radnog odnosa uzrokovane skrivljenim ponašanjem moraju biti višekratne, a osim toga, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj navedene povrede kontinuirano činio u razdoblju od nekoliko mjeseci.

 

Stoga je, a kako je tužitelj u odnosu na odluku o toč. 1. njegovog tužbenog zahtjeva isticao samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji nije ostvaren, odlučeno kao u izreci presude.

 

Međutim, u pravu je tužitelj kada tvrdi da odluka o dijelu tužbenog zahtjeva postavljenog pod toč. 2. izreke (isplata iznosa od 283.616,20 kn), nije pravilna i to zato jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Naime, tužitelj je u toč. 2. svog tužbenog zahtjeva tražio isplatu razlike neisplaćenih plaća (koje u podnesku od 3. prosinca 2014. naziva „izgubljena zarada“) za mjesece kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2008. te iznose bruto plaća za cijelu 2009., 2010., 2011. i 2012. u iznosima kako ih je naveo u istoj točki svog zahtjeva. Dakle, radi se o plaćama do otkaza, a ne neisplaćenim plaćama kao posljedici nezakonito danog otkaza (nakon otkaza).

 

Budući da niti u presudi prvostupanjskog suda niti u presudi drugostupanjskog suda nema niti jednog razloga o tome zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen (unatoč tome što je tijekom postupka izveden i dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tužiteljevih plaća), počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP u vezi st. 2. čl. 385. ZPP zbog čega odluku nije moguće ispitati.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u tom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi otkloniti opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP i donijeti nove, na zakonu osnovane odluke, uzimajući u obzir gore navedeno.

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke rješenja.

 

Vezano uz reviziju tuženice kojom se pobija odluka o troškovima postupka, unatoč gore navedenoj odluci iz toč. II. rješenja, koja se temelji na kogentno propisanoj odredbi citiranog čl. 166. st. 3. ZPP, treba reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP, reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u toč. III. izreke rješenja.

 

Zagreb, 9. srpnja 2019.