Broj: Revr 54/2017-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz K. kojeg zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u odvjetničkom društvu R. V., u Z., protiv tuženika H. H. p. d.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1925/13-3 od 11. listopada 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1174/11-17 od 19. veljače 2013., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da Odluka tuženika od 31. kolovoza 2010. kojom se izvanredno otkazuje Ugovor o radu tužitelju nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao i da nije dopuštena Odluka tuženika od 29. rujna 2010. kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto „Operatera II“ na šalter poštanskog ureda u K. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih plaća ukupan iznos od 187.374,68 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s danom dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u točki III izreke presude, na ime neisplaćenih božićnica za 2010., 2011., 2012. ukupno 3.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki IV izreke presude, na ime neisplaćenih regresa iznos 4.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki V izreke presude, na ime neisplaćenih uskrsnica za 2011. i 2012. u neto iznosu od 800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki VI izreke presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska odluka te je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tih revizijskih razloga u između ostalog osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev da ga tuženik vrati na posao uz isplatu naknade neisplaćene plaće.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nakon što je utvrdio da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa time što je protivno čl. 7. i 8. Uputa o isplati mirovina i invalidnina tuženika, isplatu razlike mirovine za travanj 2010. za korisnicu I. L. iz K., u iznosu 2.769,88 kuna proveo 20. srpnja 2010. kao isplatu na šalteru bez zaduženja uputnice za dostavu i bez pokušaja isplate iste na adresi korisnice, a što je tuženik saznao po prijavi sina korisnice koji je 11. kolovoza 2010. došao u poštanski ured K. podići mirovinu za majku, te se raspitao o zaostacima mirovine od mjeseca travnja na što mu je tužitelj rekao da zaostaci još nisu pristigli i da će doći krajem kolovoza, nakon čega je isti kontaktirao HZMO te saznao da je mirovinska uputnica poslana u poštu i da je novac isplaćen. Na upit voditeljice područja tužitelj je izjavio da je korisnica došla u poštanski ured i da je on obavio isplatu na šalteru novčanog poslovanja što se nakon provjere utvrdilo netočnim te je utvrđeno da potpis na uputnici nije potpis korisnice, niti ikoga od ukućana, već da je tužitelj novac isplatio korisnici tek nakon podnesene prijave donijevši ga sam na adresu korisnice.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj isplatio sporni novac na temelju usmenog dogovora kojeg je tužitelj imao sa snahom korisnice koja da ga je molila da novac drži kod sebe dok ona ne dođe po njega, međutim da je njezin suprug u međuvremenu prijavio tužitelja ne znajući za ovaj dogovor tužitelja i njegove supruge oko načina isplate. Prvostupanjski sud je stajališta da ne postoji teška povreda radne obveze prije svega jer nema učestalosti povređivanja radne obveze od strane tužitelja u načinu isplate mirovine, da je tužitelj mirovinu isplatio i da stoga nije oštećen ni poslodavac ni korisnik, da u malom mjestu postoji nepisano pravilo da se poštar dogovara sa strankama oko načina isplate mirovine i da je tužitelj postupao u skladu s običajima.

Drugostupanjski sud je ovakvu odluku prvostupanjskog suda preinačio i odbio tužbeni zahtjev obrazlažući da je postupanje tužitelja kada falsificira potpis korisnice, vrši isplatu na blagajni, te ju ne uručuje korisnici, daje sinu korisnice netočne podatke o tome da razlike mirovine nisu stigle predstavlja protupravno postupanje i razlog gubitka povjerenja od strane poslodavca.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj doista počinio povredu obveze iz radnog odnosa koju mu je tuženik u osporenoj odluci o otkazivanju ugovora o radu stavio na teret, odnosno da je tuženik, u smislu čl. 131. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 - dalje: ZR), dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz iz čl. 108. ZR, stoga je ocijenio da je odluka o otkazu pravilna i zakonita pa je odbio tužbeni zahtjev.

Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je poslodavac u konkretnom slučaju imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu budući je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se odlukom o otkazu osnovano stavlja na teret.

Revident u reviziji ne osporava činjeničnu osnovu na kojoj se temelji sporni otkaz već utvrđene činjenice drugačije prosuđuje, ponavljajući pritom da nije imao namjeru zlouporabe položaja i pribavljanja imovinske koristi, nego da je zapravo radio u korist korisnice tuženika pa da takvo stanje ne opravdava zaključak o nemogućnost nastavka radnog odnosa i ovu krajnju mjeru.

Međutim, takvim navodima revident bezuspješno osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno dopuštenost otkaza jer je u postupku drugostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 108. st. 1. ZR-a).

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 9. srpnja 2019.