Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 2800/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz Z.,, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o, Podružnica T. Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1149/18-2 od 25. ožujka 2019., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3652/2011-53 od 14. svibnja 2018., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,
r i j e š i o j e
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari.
Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijano drugostupanjsko rješenje preinači prihvaćanjem prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno podredno da se isto ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 - dalje: ZPP), koji se na odgovarajući način primjenjuje i u postupku u povodu revizije protiv rješenja (čl. 400. st. 3. ZPP-a), revizijski sud je ispitao pobijano rješenje u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima, pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U rješenju su navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnoj činjenici – (ne)postojanje opravdanih razloga za ponavljanje postupka, pri čemu između danih razloga i stanja spisa ne postoji nikakva proturječnost, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje revizijom.
U reviziji je istaknut i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (onemogućeno raspravljanje pred sudom), no pritom u reviziji nije određeno navedeno niti obrazloženo čime bi konkretno bila počinjena ta bitna povreda odredaba parničnog postupka, zbog čega taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje (čl. 386. ZPP-a).
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Nije sporno da je u pravomoćno završenom postupku odbačena tužiteljeva tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju (i vraćanje na rad) kao nepravovremena, u smislu čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 6/11 – dalje: ZR), uz pritom izraženo shvaćanje nižestupanjskih sudova da se rok za odlučivanje poslodavca o zahtjevu za zaštitu prava računa od dana kada je taj zahtjev predan preporučenom pošiljkom na pošti, a ne od dana kada je poslodavac zaprimio zahtjev za zaštitu prava.
Tužitelj je predložio ponavljanje postupka pozivom na odredbu čl. 421. st. 1. toč. 9. ZPP-a, prema kojoj se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako je nadležno tijelo naknadno pravomoćno riješilo prethodno pitanje (čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a), te pozivom na odredbu čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, prema kojoj se postupak može ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da se te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
U tom pravcu tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 16. studenoga 2015. (broj: Su-IV-19/15-15), koje je suprotno shvaćanju iz postupka čije se ponavljanje traži, te na presudu Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-965/17 od 17. listopada 2017.
Nižestupanjski sudovi su odbili prijedlog za ponavljanje postupka navodeći da saznanje za presuda drugog suda, kao i rečeno (drugačije) pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužitelj, ne predstavljaju novu činjenicu odnosno novi dokaz koji bi mogao rezultirati donošenjem povoljnije odluke za tužitelja u ovoj parnici, već u suštini upućuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava - što nije razlog za ponavljanje postupka, a također da pravno shvaćanje Vrhovnog suda ne predstavlja niti prethodno pitanje o kojem ovisi odluka suda u ovom postupku, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje iz čl. 421. st. 1. toč. 9. i 10. ZPP-a.
Izloženo stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.
I prema pravnom shvaćanju ovoga suda, činjenica da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo drugačije pravno stajalište u odnosu na primjenu materijalnog prava (računanje rokova iz čl. 129. ZR-a) ne može se smatrati novom činjenicom niti novim dokazom u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a. Naime, eventualna činjenica da su nižestupanjski sudovi u ovom predmetu pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tužitelja, jer je Vrhovni sud zauzeo drugačije stajalište u odnosu na računanje rokova iz čl. 129. ZR-a, nije nova činjenica, niti je novi dokaz u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, s obzirom da tužitelj evidentno pobija pravilnost primjene materijalnog prava u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci, pri čemu valja napomenuti da se ponavljanje postupka ne može tražiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava (argumentum a contrario iz čl. 421. ZPP-a), kako to pravilno ističu i nižestupanjski sudovi.
Iz istih razloga, novom činjenicom odnosno novim dokazom ne može se smatrati niti saznanje za presudu drugog suda u kojoj bi bilo zauzeto materijalnopravno shvaćanje drugačije od onog koje je prihvatio sud u postupku čije se ponavljanje traži (štoviše, ovdje to niti nije slučaj, jer se presuda na koju se poziva revident uopće ne odnosi na čl. 129. ZR-a).
Nadalje, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da nije ostvaren niti razlog za ponavljanje iz čl. 421. st. 1. toč. 9. ZPP-a, jer navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda ni u kom slučaju ne predstavlja rješenje prethodnog pitanja o kojem ovisi odluka suda u ovom postupku (čl. 12. ZPP-a).
U kontekstu rečenog, dakle, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da prijedlog tužitelja temeljen na razlozima iz čl. 421. st. 1. toč. 9. i 10. ZPP-a nije osnovan, pa utoliko suprotna razlaganja tužitelja u reviziji nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.
Naposljetku, bez svake osnove je i nastavna tvrdnja tužitelja da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to u razumnom roku (29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – "Narodne novine", broj 85/10 - pročišćeni tekst, 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – "Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/19).
Valjalo je stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a (u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a), reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.