Broj: Rev 2109/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća te Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u R.₁, protiv tuženika D. d.o.o. R.₂, OIB: ..., kojeg zastupa M. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J.₁, Š., S., J.₂ & J.₃, R.₁, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-77/2018-2 od 6. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-197/2017-6 od 27. studenog 2017., u sjednici održanoj 10. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2008. i drugostupanjska odluka tuženika od 17. prosinca 2008. kojom je potvrđena odluka o otkazu (stavak I. točka 1. izreke); zahtjev za sudski raskid radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom donošenja prvostupanjske presude (stavak I. točka 2. izreke); zahtjev za isplatu iznosa od 27.341,31 kn s osnove naknade štete zbog nezakonitog otkaza (stavak I. točka 3. izreke), zahtjev za isplatu iznosa od 324.184,28 kn s osnove izgubljene zarade zbog nezakonitog otkaza, s kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos po stopi i s tijekom pobliže određenim u izreci (stavak I. točka 4. izreke); kao i zahtjev za nadoknadom troškova parničnog postupka (stavak I. točka 5. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 59.825,00 kn, dok je preostali zahtjev tuženika za nadoknadom parničnih troškova odbijen (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke); a odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova žalbenog postupka (stavak II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2008., kao i Odluka tuženika od 17. prosinca 2008. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava, potom sudski raskid ugovora o radu, te posljedično tome naknada štete i naknada plaće.

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

 

-              da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima vozača specijalnog vozila tzv. pauka,

 

-              da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2008. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, uz obrazloženje da je krivotvorio zapisnik o pologu jamčevine za premješteno vozilo te neovlašteno prisvojio novac tuženika,

 

-              da je zahtjev za zaštitu prava koji je tužitelj uložio protiv te Odluke odbijen Odlukom tuženika od 17. prosinca 2008.,

 

-              da je tužitelj pravovremeno ustao tužbom radi zaštite svojih prava,

 

-              da je tužitelj 10. rujna 2008. kod tuženika obavljao poslove premještanja nepropisno parkiranih vozila zajedno s I. V., kao pomoćnim radnikom na pauk vozilu,

 

-              da je tužitelj, kao vozač, bio zadužen i za naplatu naknade za troškove izmještanja nepropisno parkiranih vozila,

 

-              da je spornog dana (10. rujna 2008.) tužitelj od vlasnika nepropisno parkiranog vozila M. L. iz SR Njemačke naplatio iznos od 800,00 kn umjesto 300,00 kn, zadržavši za sebe iznos od 500,00 kn,

 

-              da je tužitelj u pogledu naplaćenog novčanog iznosa od 800,00 kn krivotvorio zapisnik od pologu jamčevine broj 279, tako da je izvornik tog zapisnika glasio na 800,00 kn, a kopija na 300,00 kn, što je učinjeno s namjerom da sebi neovlašteno prisvoji novac poslodavca (tuženika).

 

Na temelju tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da postoje pretpostavke za primjenu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR), jer se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava u spisu.

 

Drugostupanjski je sud u obrazloženju pobijane odluke dao jasne i neproturječne razloge o zaključku da je naplatu po zapisniku o pologu jamčevine za premješteno vozilo broj 279 izvršio upravo tužitelj. To neovisno o tome što je uplatu utrška (predajom novca na blagajni tuženika) u pravilu obavljao I. V. Takav zaključak nižestupanjskih sudova ne proizlazi samo iz izjave svjedoka I. V. (list 57 spisa) koji bi, kako tužitelj u reviziji navodi, mogao biti neposredno zainteresiran za ishod ovog spora, već i iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, između ostalog, i iz očitovanja samog tužitelja koje je dao iznoseći svoju obranu u postupku otkazivanja (list 13 spisa). Sudovi su pritom dali jasne i neproturječne razloge zašto nisu povjerovali tužitelju da je u tom očitovanju (priznajući činjenicu da je njemačkom državljaninu prvo htio naplatiti jamčevinu od 300,00 kn, a kasnije da mu je, zbog zadržavanja, taj iznos podigao na 800,00 kn) zabunom opisao neki drugi događaj. Naime, tužitelj se u tom očitovanju određeno pozvao na datum događaja, registarsku oznaku vozila i broj zapisnika o polaganju jamčevine, pa sudovi zaključuju da se tužitelj na zabunu kod pisanja očitovanja sada poziva očito u namjeri da otkloni svoju odgovornost.

 

Ne postoji proturječnost niti između onoga što se u razlozima presude navodi o utvrđenju da su spornog dana, u vrijeme kada je izvršena sporna naplata, poslove premještanja vozila kod tuženika obavljali tužitelj i I. V., neovisno o tome što je Općinsko državno odvjetništvo, prema rješenju od 1. prosinca 2009., odustalo od kaznenog progona protiv tužitelja iz razloga što je utvrđeno da je tužitelj predmetnog dana radio do 14 sati, dok je sporna naplata vlasniku vozila izvršena kasnije. To stoga što su sudovi tu činjenicu utvrdili na temelju iskaza svjedoka i ostalih isprava u spisu (između ostalih, i očitovanja tužitelja kod iznošenja obrane u postupku otkazivanja radnog odnosa) i za takvo utvrđenje dali jasne i dostatne razloge.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer iz utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa (krivotvorenje službene isprave – zapisnika s ciljem protupravnog prisvajanja imovine) i da je time teško i trajno narušio povjerenje poslodavca uslijed čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Navodi revizije kojima se osporavaju utvrđenja o počinjenju osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, odnosno prigovori u odnosu na pogrešnu ocjenu dokaza (iskazi svjedoka i isprave) nisu od značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke s obzirom na to da se revizijski sud, u smislu odredbe članka 385. ZPP, nije ovlašten baviti prigovorima činjenične naravi.

 

Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 10. srpnja 2019.