Broj: Rev 860/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. J. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. M. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju po punomoćnici M. R. i drugi odvjetnici u  Odvjetničkom društvu R. i partneri, u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-676/18-2 od 4. prosinca 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1572/17-74 od 29. ožujka 2018., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženika prihvaća se te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-676/18-2 od 4. prosinca 2018. i sudi:

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1572/17-74 od 29. ožujka 2018.

 

II. Nalaže se tužiteljici K. J. iz Z., OIB: … naknaditi tuženiku S. d.o.o., Z., OIB: … trošak revizije u iznosu od 1.000,00 kuna (tisuću kuna) u roku od 8 dana.

 

III. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1572/17-74 od 29. ožujka 2018. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je ništetna i nedopuštena Odluka od 09.07.2014. godine o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je pravni prednik tuženog S. H. d.o.o.  Z., otkazao tužiteljici ugovor o radu od 01.09.2011. godine, kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Administrator pretplate za nakladu, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženom S. d.o.o., Z., OIB: …, kao pravnom sljedniku S. H. d.o.o., Z., OIB: …, vratiti tužiteljicu na posao na poslove Administratora pretplate za nakladu, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku 8 dana.

 

3. Tuženi je dužan naknaditi parnični trošak s kamatom po čl. 29. st. 2. ZOO-a počam od dana donošenja prvostupanjske presude, do plateža, u roku od 8 dana."

 

Pod točkom II. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1572/17-74 od 29. ožujka 2018. naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-676/18-2 od 4. prosinca 2018. preinačio je prvostupanjsku presudu i sudio:

 

"1. Utvrđuje se da je ništetna i nedopuštena Odluka od 09. srpnja 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je pravni prednik tuženika S. H.d.o.o.  Z., otkazao tužiteljici ugovor o radu od 01. rujna 2011. kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu administrator pretplate za nakladu, te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženom S. d.o.o., Z., OIB: …, kao pravnom sljedniku S. H. d.o.o., Z., OIB: …, vratiti tužiteljicu na posao na poslove administratora pretplate za nakladu, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku da naknadi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 3.250,00 kn sa zateznom kamatom od 29. ožujka 2018. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti."

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu te odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženika iz revizije uz zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i vraćanje tužiteljice na posao.

 

Među strankama je sporno je li tuženik mogao zaposliti tužiteljicu na nekim drugim poslovima sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) te je li poslodavac bio dužan voditi računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika prema ugovoru o radu od 1. rujna 2011. na radnom mjestu administratora pretplate za nakladu,

 

- da je odlukom o otkazu od 9. srpnja 2014. tužiteljici otkazan ugovor o radu jer je radno mjesto tužiteljice ukinuto donošenjem novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta uslijed tehnoloških unaprjeđenja,

 

- da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na radnom mjestu administratora pretplate za nakladu,

 

- da je istovremeno kad i tužiteljici otkazan ugovor o radu drugoj radnici koja je radila na drugom radnom mjestu koje je također ukinuto,

 

- da je postojalo slobodno radno mjesto u pozivnom centru,

 

- da je drugoj radnici ponuđen ugovor o radu za radno mjesto u pozivnom centru koji je ona odbila.

 

Odlučujući  o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da nema drugih radnih mjesta na kojima bi tuženik mogao zaposliti tužiteljicu te da tužiteljica nije dokazala koja radna mjesta kod tuženika nisu bila popunjena, a na koja ju je tuženik mogao rasporediti. Stoga je zaključio da je otkaz ugovora o radu bio dopušten prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude zaključio da je tužiteljica priložila dokaz da je postojalo slobodno radno mjesto agenta pozivnog centra koje nije bilo ponuđeno njoj nego drugoj radnici kojoj je također otkazan ugovor o radu za također ukinuto radno mjesto. Prema shvaćanju tog suda tuženik nije postupio sukladno odredbama čl. 107. st. 2. i 3. ZR jer je tuženik ponudio drugo radno mjesto znatno mlađoj radnici koja je bila zaposlena na određeno vrijeme te da je tužiteljica mogla obavljati poslove u pozivnom centru. Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da je poslodavac bio dužan dokazati i obrazložiti način vrednovanja kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR pri donošenju odluke o otkazu što tuženik nije učinio. Zbog navedenog drugostupanjski sud zaključuje da otkaz ugovora o radu nije zakonit u smislu odredbi čl. 107. st. 2. i 3. ZR.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je tužiteljica bila jedina radnica pa nije trebalo razmatrati socijalne kriterije. Nadalje, smatra da nakon što je poslodavac ponudio poslove drugoj radnici, više ih nije mogao ponuditi tužiteljici, a u konkretnoj situaciji nije bilo drugog radnog mjesta kojeg je tuženik mogao ponuditi tužiteljici pa joj nije niti mogao ponuditi zapošljavanje na drugim poslovima.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

Budući da je radno mjesto tužiteljice ukinuto novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih jer je zbog tehnoloških unaprjeđenja u poslovanju došlo do potrebe smanjivanja broja administrativnog osoblja, tuženik je imao opravdani razlog za otkaz iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

 

Nadalje, odredbom čl. 107. st. 2. ZR propisano je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda da je poslodavac bio dužan ponuditi posao u pozivnom centru tužiteljici umjesto drugoj radnici zato što je ta radnica znatno mlađa od tužiteljice, zaposlena na određeno vrijeme i jer je riječ o poslovima koje je tužiteljica mogla obavljati je pogrešno.

 

Naime, drugostupanjski sud je odlučujući o tome je li poslodavac mogao zaposliti tužiteljicu na drugim poslovima usporedio dvije radnice koje su radile na različitim radnim mjestima i zapravo na odluku o tome je li poslodavac mogao zaposliti tužiteljicu na drugim poslovima primijenio socijalne kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR. Stoga je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da je tuženik radno mjesto u pozivnom centru bio dužan ponuditi upravo tužiteljici.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužiteljica i druga radnica radile na različitim radnim mjestima i da je tuženik ukinuo dva različita radna mjesta te je istovremeno otkazao ugovor o radu tim dvjema radnicama. Isto tako, iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužiteljica bila jedina izvršiteljica na radnom mjestu administratora pretplate za nakladu.

 

U situaciji kada poslodavac istovremeno otkazuje ugovor o radu tužiteljici i drugoj radnici koje rade na različitim radnim mjestima koja su oba ukinuta, a postoji jedno radno mjesto u pozivnom centru, poslodavac je ovlašten ponuditi slobodno radno mjesto bilo kojoj od radnica.

 

Naime, ZR ne propisuje da je za odluku o tome kojoj će radnici ponuditi slobodno radno mjesto u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR potrebno poštivati socijalne kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR.

 

Poslodavac je dužan poštivati kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR kada odlučuje o tome kojem će od više radnika otkazati ugovor o radu, a kojeg će ostaviti na radu, ali obveza poštivanja tih kriterija nije propisana za odluku o tome kojem će od više radnika kojima se otkazuje ugovor o radu ponuditi rad na nekim drugim poslovima, a postoji samo jedno slobodno radno mjesto.

 

Budući da je tuženik slobodno radno mjesto u pozivnom centru ponudio radnici kojoj je također otkazao ugovor o radu, to radno mjesto nije mogao ponuditi tužiteljici, a kako nije bilo drugih poslova koje je tuženik mogao ponuditi tužiteljici (koja je tek općenito u tužbi navela da ju poslodavac može zaposliti na bilo kojem drugom radnom mjestu u odjelu ne navodeći koje bi to mjesto bilo), pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je zaključiti da je poslodavac poštivao odredbu čl. 107. st. 2. ZR.

 

Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica bila jedini radnik na radnom mjestu administratora pretplate za nakladu, tuženik nije imao s kime uspoređivati tužiteljicu u pogledu primjene odredbe čl. 107. st. 3. ZR. Stoga je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u takvoj situaciji tuženik dužan primijeniti i obrazložiti kriterije iz čl. 107. st. 3. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je po čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tužiteljice te potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je uspio s revizijom pa mu je tužiteljica dužna po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi troškove revizije i to trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije po Tar. broju 10. toč. 6. u vezi s Tar. br. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 118/14) u iznosu od 800,00 kuna, uvećane za 25% PDV što ukupno iznosi 1.000,00 kuna. Trošak sudske pristojbe tuženiku nije priznat jer u spisu ne prileži dokaz da je tuženik bio pozvan niti da je platio sudsku pristojbu zbog čega taj trošak nije niti nastao.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 16. srpnja 2019.