Broj: Rev 541/2019-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Š. iz O., OIB …, koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u O., protiv tuženice Z. O. d.o.o., K., OIB …, koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u O., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-210/2017-2 od 8. studenog 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-369/16-11 od 19. travnja 2017., u sjednici održanoj 20. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-210/2017-2 od 8. studenog 2018. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-369/16-11 od 19. travnja 2017. sudio je:

„Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 16. studenog 2012. godine nije dopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao, to se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na rad, te joj priznati sva prava i obveze iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu od 10. srpnja 2012. godine uz obvezu isplate svih plaća počam od dana otkaza, pa do povratka na rad, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, sve to u roku od osam dana.“

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Gž R-210/2017-2 od 8. studenog 2018. uvažio je žalbu tuženice i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 16. studenog 2012. godine nije dopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao, to se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na rad, te joj priznati sva prava i obveze iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu od 10. srpnja 2012. godine uz obvezu isplate svih plaća počam od dana otkaza, pa do povratka na rad, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, sve to u roku od osam dana.“

Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kuna u roku od 8 dana.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode tužiteljice iz revizije te je predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje sadržajno ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica osporava utvrđeno činjenično stanje (postojanje radnog mjesta na koje se moglo zaposliti tužiteljicu, da li se poslovi i dalje obavljaju) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno činiti. To stoga jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužiteljica upire u reviziji.

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i vraćanje tužiteljice na posao.

Među strankama je sporno je li tuženica imala opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, postoji li drugi posao na koji je tuženica mogla zaposliti tužiteljicu sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) te je li tuženica vodila računa o kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženice prema ugovoru o radu od 10. srpnja 2012. na radnom mjestu pomoćnika direktora za financijsko-računovodstvene poslove,

-              da je odlukom o otkazu od 16. studenog 2012. tužiteljici otkazan ugovor o radu

zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je Odlukom tuženice broj B-I-02/12-642-DM/SV od 15. studenog 2012. promijenjena organizacijska struktura komercijalno-financijskog sektora, na način da je Služba za komercijalne poslove i marketing te Služba za financijsko-računovodstvene poslove spojena u jedinstvenu službu pod nazivom Služba za komercijalu i financije,

- da je Odlukom tuženice broj B-I-02/12-643-DM/SV od 15. studenog 2012. izmijenjen interni akt – Popis poslova – Sistematizacija radnih mjesta tako da je ukinuto i radno mjesto pomoćnika direktora za financijsko-računovodstvene poslove na kojem je radila tužiteljica,

- da je radno mjesto tužiteljice zajedno s radnim mjestom pomoćnika direktora za komercijalne poslove i marketing objedinjeno u jedno radno mjesto pod nazivom Pomoćnik direktora za komercijalu i financije koje će obavljati jedna osoba,

- da je provedeno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom koji je dao suglasnost za otkaz.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da tuženica nije dokazala postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR te da tuženica nije vodila računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR niti da je vodila računa o mogućnosti obrazovanja ili osposobljavanja za rad na drugim poslovima prema čl. 107. st. 2. ZR.

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženice protiv prvostupanjske presude preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je samim ukidanjem radnog mjesta tužiteljice prestala potreba za njezinim radom zbog čega je tuženica imala opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, da je tužiteljica bila jedina na tom radnom mjestu pa nije bilo uvjeta za primjenu kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR te da tužiteljica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da ju je tuženica mogla zaposliti na drugim poslovima sukladno odredbi čl. 107. st. 2. ZR.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je Sistematizacija radnih mjesta dio Pravilnika o radu koji je stupio na snagu tek nakon što je tužiteljica dobila otkaz zbog čega da nije poštivana odredba čl. 126. ZR. Nadalje, smatra da potreba za radnim mjestom tužiteljice nije prestala te da tuženik nije primijenio socijalne kriterije iz čl. 107. toč. 3. ZR.

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je samim ukidanjem radnog mjesta prestala potreba za obavljanjem poslova tog radnog mjesta (tako i u Revr-644/16 od 13. veljače 2019., Revr-888/15 od 15. rujna 2015. i Revr-493/16 od 6. veljače 2019.).

Odlukom tuženice broj B-I-02/12-642-DM/SV od 15. studenog 2012. kojom je odlučeno o spajanju tužiteljičinog i radnog mjesta pomoćnika direktora za komercijalne poslove i marketing te odlukom tuženice broj B-I-02/12-643-DM/SV od 15. studenog 2012. kojom je izmijenjen Popis poslova odnosno Sistematizacija radnih mjesta tako da je ukinuto radno mjesto tužiteljice prestala je potreba za obavljanjem poslova tužiteljičinog radnog mjesta.

Činjenica da je Pravilnik o radu tuženice stupio na snagu nakon što je tužiteljica dobila otkaz ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o otkazu, jer se Pravilnikom o radu samo potvrđuje činjenica da je tužiteljičino radno mjesto ukinuto i da je prestala potreba za tim radnim mjestom. Ta okolnost ne čini odluku o otkazu nedopuštenom jer nema za posljedicu nedopuštenost odluke o otkazu nego predstavlja prekršaj poslodavca iz čl. 293. st. 1. toč. 26. ZR (tako i u Revr-425/17 od 22. siječnja 2019.).

Spajanjem dva radna mjesta u jedno pri čemu je ukinuto radno mjesto tužiteljice i, kako sama revidentica navodi u reviziji, poslovi radnog mjesta pomoćnika direktora za financije i računovodstvo raspoređeni su na druge radnike, proizlazi da je za radnim mjestom tužiteljice prestala potreba. Naime, reorganizacijom poslova tako da poslove koje je obavljala tužiteljica raspodijeli na druge radnike što sama tuženica navodi u reviziji, ostvaren je revizijski razlog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu (tako i u Revr-843/13 od 11. prosinaca 2013.).

Pri tome se napominje da je autonomno pravo svakog poslodavca određivati sistematizaciju radnih mjesta, organizirati proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima, pa tako i ukinuti pojedino radno mjesto.

Revizijski navod da je tužiteljica imala mjesto za rad kod tuženika jer to proizlazi iz oglasa iz studenog 2013. za radno mjesto tužiteljice je bez značaja kraj činjenice da je odluka o otkazu dana 16. studenog 2012. te se potreba za radom tužiteljice ocjenjuje na dan davanja otkaza, a ne prema potrebama tuženice godinu dana kasnije.

Slijedom navedenog, ostvaren je organizacijski razlog zbog kojeg je prestala potreba za radom tužiteljice iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

Pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda da tuženica nije bila dužna voditi računa o socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR budući da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na radnom mjestu pomoćnice direktora za financijsko-računovodstvene poslove pa ju tuženica nije imala s kime uspoređivati.

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidentica ukazuje u reviziji.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 20. kolovoza 2019.