Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 735/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. P., zaposlenom u Republičkom sindikatu radnika Hrvatske, Z., protiv tuženika H. – H. p. d.d., Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-42/18-2 od 6. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-604/17-34 od 15. prosinca 2017., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-42/18-2 od 6. ožujka 2018. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-604/17-34 od 15. prosinca 2017. kojom je utvrđen nedopušteni poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. ožujka 2014., tako da radni odnos tužiteljici nije prestao, te je naloženo tuženiku vraćanje tužiteljice na posao.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.
Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pravne ocjene sudova o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, u kom pravcu vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.
Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. ožujka 2014., a u postupku provođenja reorganizacije sve zbog tehnološkog unapređenja, a u cilju racionalizacije poslovanja, posljedica čega je uz ostalo bilo smanjenje broja do tada osam izvršitelja radnog mjesta operater I, Divizija mreža na području Dubrovačko-neretvanske županije, na kojem je radila tužiteljica.
U postupku je utvrđeno da je tuženik u Programu zbrinjavanja viška radnika uz ostalo sastavio popis radnika koji su utvrđeni viškom, među njima i tužiteljica, a u odnosu na koji Program da je radničko vijeće tuženika zatražilo pojašnjenje i baš glede primjene dodatnih kriterija (uz one propisane odredbom čl. 107. st. 3. Zakona o radu – "Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/14 – dalje: ZR). Ovo stoga što su upravo dodatni kriteriji određeni po tuženiku bili presudni u utvrđivanju koji će od radnika biti iskazani kao tehnološki višak.
Tuženik se međutim oglušio o takav zahtjev radničkog vijeća, smatrajući da su razlozi o primjeni dodatnih kriterija iskazani u Programu zbrinjavanja viška radnika dovoljno jasni i razumljivi.
Ovi dodatni kriteriji, a kojima se tuženik rukovodio pri utvrđivanju koji će od radnika ostati raditi na radnom mjestu operater I, bili su: kvaliteta rada, stručnost i učinkovitost.
Nižestupanjski sudovi su polazeći od sadržaja Programa zbrinjavanja viška radnika, a u kojem nisu postojali parametri na temelju kojih se mogla provjeriti objektivnost tuženika u ocjenjivanju radnika na temelju dodatnih kriterija, već naprotiv da se radilo o netransparentnom i neobjektiviziranom bodovanju, ocijenili da takvi dodatni kriteriji ne mogu biti valjano polazište za proglašenje tužiteljice tehnološkim viškom.
Takvu pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova ovaj sud prihvaća jer kako je to prethodno rečeno, tuženik je propustio dati mjerila koja omogućavaju provjeru objektivnosti u ocjenjivanju tužiteljice i drugih radnika zaposlenih na radnom mjestu operater I, a kroz posebno propisane kriterije: kvaliteta rada, stručnost i učinkovitost.
U takvim okolnostima pravilna je ocjena iz pobijane presude da nema mogućnosti provjere je li bilo mjesta tužiteljicu utvrditi tehnološkim viškom, a u odnosu na radnicu koja nije proglašena tehnološkim viškom, upravo zbog primjene ovih netransparentnih dodatnih kriterija.
Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik propustio radničkom vijeću dati zatraženo pojašnjenje o primjeni odredbi Programa zbrinjavanja viška radnika, a koje se odnose na otkaz ugovora o radu tužiteljici, to je pravilna ocjena iz pobijane presude da suprotno odredbi čl. 118. ZR-a u postupku savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu, je tuženik propustio radničkom vijeću dati u tom pravcu važne podatke, zbog čega je sporna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, sve u smislu odredbe čl. 149. st. 12. ZR.
Slijedom navedenog revizija tuženika se ukazuje neosnovanom zbog čega ju je trebalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.