Broj: Rev 1924/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u V., protiv tuženika A. g. d.o.o. iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i povratka na rad, te isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž R-5/2018-2 od 14. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-119/17 od 18. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2013. nedopuštenom.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 246.733,59 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog 14. travnja 2013.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 31.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu 5.000,00 kuna.“

Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju, te u pogledu toga kakav ugovor o radu mu je tuženik ponudio nakon što mu je prestao radni odnos kod tuženika glede vremenskog trajanja tog ugovora) od one koju su sukladno čl. 8. ZPP izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

              Pri tome valja reći da navodi revizije u kojima revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.             

Osim toga, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, uz isplatu pet ugovorenih mjesečnih plaća i isplate neisplaćenih plaća u razdoblju od otkaza ugovora o radu do dana kada je tužitelj stekao pravo na invalidsku mirovinu, te zahtjev za isplatu razliku plaće koje bi tužitelj primao da je radio i invalidske mirovine za razdoblje od dana kada je isti stekao pravo na invalidsku mirovinu do dana sudskog raskida ugovora o radu.

U provedenom postupku sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na poslovima tesara,

- da je tužitelj 24. lipnja 2010. doživio ozljedu na radu, 

- da je nakon ozljede na radu, tužitelj nastavio raditi kod tuženika na poslovima tesara, te je 14. travnja 2013., dok je tužitelj bio na bolovanju i kada mu je trebao prestati radni odnos na određeno vrijeme, tuženik s tužiteljem zaključio radni odnos na neodređeno vrijeme,

- da tužitelju rješenjem HZMO od 12. srpnja 2013. nije priznato pravo na temelju invalidnosti jer je vještak u tom postupku procijenio da nije nastupila invalidnost tužitelja,

- da je tužitelj nakon ozljede na radu nastavio raditi kod tuženika obavljajući poslove tesara, te isti nikada nije službeno podnio tuženiku zahtjev za raspored na druge poslove,

- da je tuženik odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 5. rujna 2013. otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem 14. travnja 2013. na neodređeno vrijeme,

- da je u razdoblju koje je prethodilo otkazu ugovora o radu tužitelja, a uslijed općeg stanja i krize u građevinarstvu, kod tuženika došlo do poteškoća u poslovanju zbog smanjenja opsega poslova tuženika, zbog čega je tuženik morao značajno smanjiti broj zaposlenika,

- da je od kolovoza 2013. do rujna 2013. prestao radni odnos 36-orici radnika kod tuženika, s tim da su svi radnici bili kvalificirani radnici izuzev jednog s visokom stručnom spremom,

- da je tuženik prilikom ocjene je li radno mjesto tužitelja suvišno, odnosno prilikom procjene broja zaposlenih, vodio računa o trenutnim poslovima koje je tuženik radio i planiranim budućim poslovima,

- da je prilikom otkazivanja tužitelju tuženik vodio računa i o socijalnim kriterijima, s tim da u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužitelju kod tuženika nije bilo osobe koja je radila na poslovima tesara a da bi imala manje iskustva, staža i obveza uzdržavanja od tužitelja (što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu),

- da tuženik nije mogao tužitelja osposobiti za drugo radno mjesto, u situaciji kada je većem broju radnika prestao radni odnos i smanjio se obim poslova jer nisu postojala slobodna radna mjesta istog ili sličnog profila kao tužiteljevo,

- da je odlukom HZMO-a od 27. svibnja 2016., utvrđeno da je tužitelju uslijed ozlijede na radu nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, te da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu počev od 18. srpnja 2014.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora ocjenjujući da poslovi koje je tuženik obavljao u okviru svoje djelatnosti u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužitelju, nisu pratili broj zaposlenih, odnosno da je zbog smanjenja poslova kod tuženika došlo do viška radnika, pa da više nije bilo potrebe za radom tužitelja, slijedom čega su zaključili da je otkaz ugovora o radu tužitelju donesen u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR). 

Također su zaključili da zbog dopuštenosti takvog otkaza nije osnovan zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu sukladno odredbi čl. 117. st. 1. ZR, kao niti zahtjev za isplatu plaće nakon prestanka rada te zahtjev za naknadu štete po osnovi sudskog raskida ugovora o radu.

Nadalje, polazeći od utvrđenja da je po prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika, 29. listopada 2013. tuženik zaključio novi Ugovor o izvođenju radova s tvrtkom D. B. k. d.d., da je zbog toga tuženik u prvoj polovici studenog 2013. ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu pod istim uvjetima kao i ranije, tj. na radnom mjestu tesara na neodređeno vrijeme i za istu plaću, da je tu ponudu tužitelj odbio, te da je tuženik zaposlio nakon toga još tri tesara, sudovi su ocijenili da je volja tuženika bila da u skladu sa svojim poslovanjem, s tužiteljem ponovno zasnuje radni odnos pod jednakim uvjetima. 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Kada se uzmu u obzir okolnosti konkretnog slučaja – da je kod tuženika uslijed općeg stanja i krize u građevinarstvu došlo do smanjena opsega poslova, da je zbog toga od kolovoza 2013. do rujna 2013. prestao radni odnos 36-orici radnika kod tuženika, s tim da su 35-orica radnika bili kvalificirani radnici kao i tužitelj, da je tuženik prilikom ocjene je li radno mjesto tesara (koje poslove je tužitelj obavljao kod tuženika) suvišno, odnosno prilikom procjene broja zaposlenih, vodio računa o trenutnim poslovima koje je tuženik radio i planiranim budućim poslovima, te da je prilikom otkazivanja tužitelju tuženik vodio računa i o socijalnim kriterijima, prema kojim u tom trenutku kod tuženika nije bilo osobe koja bi radila kao tesar s manje iskustva, staža i obveza uzdržavanja, to je suprotno revizijskim navodima tužitelja, tuženik tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz tužitelju zbog gospodarskih razloga u smislu odredbe čl. 107. st. 1. t. 1. ZR.

Posljedično tome, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 117. ZR kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu kao i zahtjev tužitelja za isplatu plaća nakon prestanka rada te zahtjev za naknadu štete po osnovi sudskog raskida ugovora o radu.

Revident u reviziji ukazuju i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 107. st. 4. ZR.

Prema odredbi čl. 107. st. 4. ZR poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Uzimajući u obzir da je kod tuženika uslijed općeg stanja i krize u građevinarstvu došlo do smanjenja opsega poslova, da je zbog toga velikom broju  radnika (36) prestao radni odnos i to većini kvalificiranim radnicima (35 radnika) što je bio i tužitelj, dakle u situaciji kada se općenito smanjio ukupni broj radnika kod tuženika kao i opseg posla, da nisu postojala slobodna radna mjesta istog ili sličnog profila kao tužiteljeva, to suprotno revizijskim navodima tužitelja i prema shvaćanju ovog suda nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelja osposobi ili obrazuje za rad na nekom drugom radnom mjestu.

S obzirom da se revizija tužitelja znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje u iznošenju tvrdnji o ocjeni tužitelja da za njegovim radom kod tuženika nije prestala potreba, da ga je tuženik mogao osposobiti za rad na drugim poslovima (jer je riječ o poslovnom sustavu od 200 radnika gdje su osim radnog mjesta tesara postojala još 34 radna mjesta od kojih je tužitelj mogao obavljati neka od njih) i dr., ovdje je za ukazati da tim navodima tužitelj pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka sudova u postupku koji je prethodio reviziji o postojanju pravno odlučnih činjenica. Odnosno, riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

              Na osnovu svega izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 28. kolovoza 2019.