Broj: Revr 805/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz Đ., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u D., protiv tuženika M. T. iz P. D., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. F., B. P. V. i A. F., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-271/17-2 od 25. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-214/16-16 od 15. prosinca 2016., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-271/17-2 od 25. travnja 2017. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Pr-214/16-16 od 15. prosinca 2016. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika kao vlasnika Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva počevši od 5. ožujka 2012. do 16. kolovoza 2012. te da mu je tuženik dužan priznati postojanje radnog odnosa i prijaviti nadležnim zavodima u roku od 8 dana (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime neisplaćene plaće iznos od 77.244,95 kuna sa zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude (točka II. izreke), dok je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.034,38 kuna u roku od 8 dana (točka III. izreke).

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-271/17-2 od 25. travnja 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-214/16-16 od 15. prosinca 2016.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno postupanje.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Revident u reviziji navodi da je pobijana presuda u suprotnosti s uputom sadržanom u ukidnom rješenju od 10. svibnja 2016. Drugostupanjski sud u ukidnom rješenju uputu kojom će ukloniti počinjene povrede može dati samo prvostupanjskom sudu. Stoga kada revident u reviziji navodi da je ukidna presuda u suprotnosti s uputom drugostupanjskog suda iz ukidne odluke, revident zapravo ukazuje na povredu odredbe 375. st. 4. ZPP smatrajući da je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbi čl. 375. st. 4 ZPP, a što je onda potvrdio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi

U slučaju ukidanja prvostupanjske presude drugostupanjski sud će sukladno čl. 375. st. 4. ZPP u rješenju određeno navesti koje radnje prvostupanjski sud treba izvesti u ponovnom postupku i za to dati razloge pod pretpostavkama iz čl. 7. ovoga Zakona, a ovisno o žalbenim razlozima određeno će naznačiti i shvaćanje o primjeni materijalnog prava. Nadalje, prema odredbi čl. 377. st. 2. ZPP prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Stoga takve povrede može počiniti samo prvostupanjski sud.

Povreda odredbe čl. 375. st. 4. ZPP i čl. 377. st. 1. ZPP predstavljaju počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a tu povredu stranka prema čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP može isticati samo ako je počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Budući da takvu povredu može počiniti samo prvostupanjski sud, revident takvu povredu ne može isticati u reviziji navodeći da je pobijana presuda u suprotnosti s ukidnim rješenjem drugostupanjskog suda od 10. svibnja 2016.

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na činjenicu je li tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu ili nije te kako je odlučeno po tužbi A. P. u drugom predmetu kao i o visini naknade, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji. Pritom se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje postojanja radnog odnosa i isplate plaće.

Među strankama je sporno je li tužitelj sklopio s tužiteljem ugovor o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva na kojem je tužitelj obavljao određene poljoprivredne radove,

- da je tuženik dao tužitelju na korištenje zemljište, sadnice, strojeve i drugo da bi na tom zemljištu tužitelj samostalno i za svoj račun zasadio i uzgojio poljoprivredne kulture,

- da su poljoprivredni poslovi koje je tužitelj obavljao za tuženika bili naknada za ustupljeno zemljište,

- da su stranke ispunjavale obveze iz sporazuma o korištenju zemljišta.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su zaključili da tužitelj nije s tuženikom sklopio ugovor o radu sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 88/12 - dalje: ZR) jer poslovi koje je tužitelj obavljao za tuženika, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, nemaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos prema odredbi čl. 5. st. 1. ZR. Slijedom navedenog, sudovi su odbili i zahtjev za isplatu plaće iz čl. 84. st. 1. ZR s obzirom da nije zaključen ugovor o radu odnosno naknadi za izvršeni rad jer su stranke prema shvaćanju drugostupanjskog suda ispunjavale obveze iz sporazuma o korištenju zemljišta.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je između stranaka sklopljen ugovor o radu kao i da tužitelju pripada pravo na naknadu za obavljen rad.

Odredbom čl. 8. st. 1. ZR propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Iz činjeničnih utvrđenja sudova, kojima je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik dao tužitelju na korištenje zemljište, sadnice, strojeve i drugo da bi na dijelu zemljišta koje mu je ustupio tuženik, tužitelj samostalno i za svoj račun zasadio i uzgojio poljoprivredne kulture. Na ime naknade za ustupljeno zemljište, tužitelj je obavljao poljoprivredne poslove za tuženika.

I prema shvaćanju ovog suda, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da između stranaka nije zasnovan radni odnos jer je tužitelj poljoprivredne radove obavljao na ime naknade za ustupljeno zemljište pa je stoga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev za utvrđenje postojanja radnog odnosa između stranaka.

Kako iz činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda proizlazi da je tuženik dao na korištenje zemljište tužitelju, a naknada za ustupljeno zemljište su bili poslovi koje je tužitelj obavljao za tuženika, to je pravilno shvaćanje sudova da tužitelju ne pripada nikakva novčana naknada za njegov rad.

Odnos između stranaka u kojem je tuženik dao na korištenje zemljište tužitelju, a kao naknadu za korištenje zemljišta tužitelj je obavljao poljoprivredne poslove za tuženika predstavlja sporazum o korištenju zemljišta, a ne ugovor o djelu kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud.

Stoga je pogrešna revizijska tvrdnja tužitelja da je drugostupanjski sud zaključio da je sklopljen ugovor o djelu.

Pritom se napominje da niti tužitelj nije tijekom postupka kao niti u reviziji tvrdio da su stranke sklopile ugovor o djelu već je izričito naveo da stranke nisu sklopile ugovor o djelu (nego ugovor o radu) pa tužitelj ne može niti tražiti naknadu kao da je sklopljen ugovor o djelu.

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo i kada je odbijen zahtjev za isplatu plaće odnosno naknade za tužiteljev rad jer je naknadu za tužiteljev rad predstavljalo korištenje zemljišta tuženika u tužiteljevu korist.

Revizijski navodi o tome da je sud utvrdio da tuženik ne može kao samostalni poljoprivrednik primati u radni odnos treće osobe što bi bilo suprotno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 7. i 8. Zakona o poticanju zapošljavanja nisu od utjecaja na pravilnost ove odluke budući da se revizija podnosi protiv drugostupanjske odluke, a u pobijanoj drugostupanjskoj odluci sud svoju odluku nije utemeljio na takvom utvrđenju.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 3. rujna 2019.