Broj: Rev 3512/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u R., protiv tuženika K. A. d.o.o. R., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J.₁, Š., S., J.₂ & J.₃ iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-151/19-2 od 2. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-243/18-22 od 20. prosinca 2018., u sjednici održanoj 10. rujna 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju i da je ništetna odluka br. ... o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.7.2013., te posljedično tome i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao 12.7.2013. i vraćanje na rad, na poslove Referenta kontrole ulaza u Službi pravnih, kadrovskih i općih poslova (toč. I/1 izreke). Ujedno je odbijen zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak (toč. I/2. Izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 4.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom ili prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovoru na reviziju tuženik nije podnio.

Revizija nije osnovana.

Obzirom da se prema odredbi čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP) revizija ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovaj prigovor sud nije ni razmatrao.

Tužitelj u reviziji ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je utjecala na zakonitost odluke i to zato što sud nije odlučio o svim njegovim dokaznim prijedlozima poput saslušanja članova radničkog vijeća i vještačenje po vještaku medicinske struke. Navedeni prigovor nije osnovan budući je prvostupanjski sud zaključio (a drugostupanjski prihvatio njegov zaključak), da nakon dokaza koji su provedeni u postupku nije bilo potrebe za daljnjim izvođenjem dokaza. Stoga je pravilno primijenjena odredba čl. 220. st. 2. ZPP-a.

Neosnovano se prigovora da je prvostupanjski sud postupio protivno čl. 8. ZPP-a jer je sud dao ocjenu svih dokaza, navodeći naročito pritom koje iskaze prihvaća i zašto, a koje ne.

Budući da tužitelj za svoj revizijski prigovor da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a nije naveo i obrazložio razloge, to sukladno čl. 386. ZPP-a sud ovaj prigovor nije ni razmatrao.

Nadalje, obzirom da drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, to se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten uz nalog da se tužitelja vrati na rad.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće činjenice;

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2. svibnja 2012., na radnom mjestu referenta kontrole ulaza u Službi pravnih, kadrovskih i općih poslova,

- da je tuženik 10. srpnja 2013. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da je odlukom o otkazu tuženik tužitelju stavio na teret da je 3. srpnja 2013. oko 22,00 sati fizički napao na radnom mjestu kolegicu J. M., zadavši joj udarac šakom u desnu stranu lica kao i da je 30. lipnja 2013. napustio radno mjesto 10 minuta prije završetka radnog vremena bez odobrenja neposrednog rukovoditelja time da je u knjigu evidencije upisao da je izašao u 14,00 sati,

- da je tužitelj 4. srpnja 2013. u pisanoj izjavi naveo da je bio ljut i da nije bio svjestan da je udario kolegicu i na taj način da je postupio neprimjereno i da mu je jako žao,

- da je tužitelj 23. srpnja 2013. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da se tuženik u daljnjem roku od 15 dana nije očitovao u odnosu na podneseni zahtjev,

- da se tuženik prije donošenja osporavane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, obratio radničkom vijeću 5. srpnja 2013. te je predsjednika radničkog vijeća pozvao da se u roku od 5 dana očituje u odnosu na prijedlog odluke,

- da je zadnji dan roka u kojem se radničko vijeće moglo očitovati bio 10. srpnja 2013., s kojim je danom i donesena odluka o otkazu ugovora o radu,

- da se radničko vijeće nije očitovalo o prijedlogu odluke.

Na temelju iskaza saslušanih svjedoka i nalaza hitnog pregleda od 3. srpnja 2013. nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj na radnom mjestu fizički napao kolegicu J. M. koja je uslijed fizičkog napada zatražila medicinsku pomoć pa da su time ispunjene pretpostavke iz čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR). Pritom ističu da se fizički napad na kolegicu za vrijeme trajanja radnog vremena ne može ničim opravdati i da je takvim ponašanjem tužitelj pokazao da se ne želi ponašati onako kako je to uobičajeno i kako se zahtijeva u radnom odnosu.

Tužitelj u reviziji ističe da odluka o otkazu nije zakonita jer ju je poslodavac donio zadnjeg dana roka u kojem se radničko vijeće moglo izjasniti o namjeri otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu.

Člankom 149. st. 1. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. St. 5. istog članka propisano je da ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu. Ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga (st. 6.).

U predmetnom slučaju nesporno je da je tuženik radničkom vijeću dostavio podatke o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužitelju 5. srpnja 2013. i da je radničko vijeće imalo rok za očitovanje do 10. srpnja 2013. Nadalje, nije sporno da je tuženik 10. srpnja 2013. donio odluku o otkazu, a da radničko vijeće nije taj dan, a niti nakon tog dana dostavilo svoje očitovanje u pogledu otkaza.

Prema ocjeni ovog revizijskog suda, tužiteljev prigovor nije osnovan.

Naime, uzevši u obzir činjenicu da se radničko vijeće o namjeri otkazivanja koju mu je dostavio poslodavac nije uopće očitovalo, to sama činjenica da je tuženik kao poslodavac donio odluku o otkazu prije isteka roka za očitovanje (zadnji dan isteka roka), ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

Budući da iz postupka radničkog vijeća proizlazi da nije uopće htjelo sudjelovati u postupku savjetovanja, to samom činjenicom da je tuženik odluku o otkazu donio zadnji dan roka, nije radničkom vijeću onemogućen postupak savjetovanja (u tom smislu je i praksa ovog revizijskog suda npr. Revr-184/04 od 9. 2. 2004.).

Ovim shvaćanjem se ne derogira odredba ZR-a o savjetovanju s radničkim vijećem kako to ističe tužitelj u reviziji, jer samo u situaciji kad se radničko vijeće očituje o namjeri otkazivanja, a poslodavac je odluku donio prije isteka roka, smatra se da poslodavac nije proveo postupak savjetovanja. To zato što tek u toj situaciji poslodavac nije radničkom vijeću omogućio očitovanje u odnosu na namjeravani otkaz ugovora o radu.

U odnosu na revizijski prigovor tužitelja da mu nije omogućeno iznošenje obrane, ovaj sud je suglasan sa zaključkom nižestupanjskih sudova da nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje svoje obrane kad je tužitelj u pisanoj izjavi od 4. srpnja 2013. priznao počinjenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Sama činjenica da je tužitelj dan prije davanja izjave radio do 22 sata nema utjecaja na navedeni zaključak pa u tom smislu nije jasan taj dio revizijskog prigovora.

Obzirom da iz prvostupanjske presude proizlazi zaključak da je riječ o teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, ali i da takvo ponašanje predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, to prigovor da je nejasan zaključak suda nije osnovan.

Preostali revizijski navodi kojima tužitelj, iznoseći svoju ocjenu dokaza, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, nisu od značaja jer kako je već navedeno, s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP-a, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, pa te revizijske navode ovaj sud nije ni ocjenjivao.

              Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 10. rujna 2019.