Broj: Gž R-623/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. z. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. C., odvjetnici iz O. društva B. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 12 Pr-2183/17-17 od 27. travnja 2018., dana 12. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 12 Pr-2183/17-17 od 27. travnja 2018. u pobijanom dijelu u kojem je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku na ime naknade za prijevoz isplatiti tužitelju iznos od 4.320,00 kuna neto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, te u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. iznos od 1.538,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Žalba tuženika se djelomično prihvaća, pa se preinačuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju uskrsnicu i naknadu na ime regresa za godišnji odmor, te u odluci o parničnom trošku (točka V. izreke), tako da preinačena odluka u tome dijelu sada glasi:

 

a)      Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„II. Nalaže se tuženiku da na ime uskrsnice za 2014. isplati tužitelju iznos od 400,00 kuna neto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2014. isplati tužitelju iznos od 1.500,00 kuna neto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

b) „Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime troška parničnog postupka iznos od 4.753,13 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućoj od 27. travnja 2018. pa do isplate, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu za više traženi trošak u iznosu od 2.278,12 kuna s pripadajućim kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

 

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak nastao u povodu žalbe u iznosu od 375,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku da na ime naknade za prijevoz isplati tužitelju  iznos od 4.320,00 kn neto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.09.2013. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.10.2013. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.11.2013. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.12.2013. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.01.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.02.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.03.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.04.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.05.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.06.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.07.2014. pa do isplate,

-              na iznos od 360,00 kn počevši od 01.08.2014. pa do isplate,

 

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da na ime uskrsnice za 2014. isplati tužitelju iznos od 400,00 kn neto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku, da na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2014. isplati tužitelju iznos od 1.500,00 kn neto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku da na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. isplati tužitelju iznos od 1.538,67 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od  7.031,25 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućoj od dana, 27. travnja 2018. pa do isplate, u roku od 8 dana.“

 

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prilikom ispitivanja pobijane prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP-a) i onih istaknutih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbom, jer presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji ne proturječe međusobno, a ni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao agencijskog radnika koji je ustupljen korisniku u spornom razdoblju u smislu odredbe članka 24. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 6/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR/09), za isplatu naknade za mjesni i međumjesni prijevoz (u iznosu od ukupno 4.320,00 kn), naknade za neiskorišteni godišnji odmor (u iznosu od 1.538,67 kn), regresa za korištenje godišnjeg odmora (u iznosu od 1.500,00 kn) i uskrsnice (u iznosu od 400,00 kn) za 2014.

 

U žalbenom postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Zagrebačkog holdinga d.o.o. - Podružnica Čistoća, međutim sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od shvaćanja da je odredbom članka 26. stavka 5. ZR/09 propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

U tom smislu, prvostupanjski sud obrazlaže da iz navedenog proizlazi kako je ZR/09, a sukladno Direktivi 2008/04/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojemu je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., sud smatra da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe članka 56. stavka 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe članka 61. ZR/09 kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

Ovaj drugostupanjski sud je, imajući u vidu izraženo pravno shvaćanja u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-362-2018-2 od 9. siječnja 2019., koji je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama članka 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa, zaključio da su u tom smislu relevantne:

 

- odredba članka 3. stavka 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću“,

 

- odredba članka 5. stavka 1. Direktive, „Načelo jednakog postupanja“, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.“, te

 

- odredba članka 6. stavka 4. Direktive, prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.“.

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članova njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s radom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je istaknuo da nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci poslovni broj Revr-362/2018-2 od 9. siječnja 2019., izrazio je svoje pravno shvaćanje da je neosnovano potraživanje ustupljenog radnika koje se odnosi na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i uskrsnice, dok je osnovano potraživanje u odnosu na naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora.

 

Naime, smisao odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09 je da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini („najmanje jednaki“) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži prvostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugih uvjeti rada“ iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09.

 

Stoga, u te „druge uvjete rada“ ne spada pravo radnika na uskrsnicu i regres za godišnji odmor, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno „druge uvjete rada.“

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba članka 257. stavka 1. i 2. ZR-a). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio, što je ovdje slučaj.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili „druge uvjete rada“, a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada“, priznato takvim i ranije navedenim odredbama članka 3. stavka 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava“ pripadajućeg „drugim uvjetima rada“ iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR/09.

 

Nadalje, tumačeći odredbu članka 26. stavka 5. ZR/09 u smislu odredbe članka 6. stavka 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz, pa je u ovom dijelu trebalo potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naprijed navedena materijalna prava po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora i uskrsnicu pa je valjalo, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP, prihvatiti žalbu tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se ti zahtjevi odbiju, te odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Tužitelj je uspio u sporu sa 76%, pa mu prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a pripada pravo na trošak za poduzete parnične radnje u prvostupanjskom postupku i to za sastav tužbe (750,00 kuna), za sastav tri podneska (2.250,00 kuna), za zastupanje na 4 ročišta ( 3 puta po 750,00 kuna i 1 po 375,00 kuna) i PDV-e, te razmjerno uspjehu u sporu ukupan iznos od 5.343,75 kuna.

 

Tuženika je također zastupao odvjetnik i ostvaruje pravo na trošak u ukupnom iznosu od 4.218,75 kuna (za sastav jednog podneska i zastupanje na tri ročišta po 750,00 kuna, za zastupanje na jednom ročištu 375,00 kuna, te PDV) i od toga 14% je 590,62 kune.

 

Prebivši trošak stranaka u prvostupanjskom postupku suđena je razlika u korist tužitelja u iznosu od 4.753,13 kuna.

 

Tuženiku je na ime troškova žalbenog postupka priznat iznos od 375,00 kuna (za sastav žalbe i PDV-e, pa umanjeno razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 24 %, time da trošak pristojbe žalbe nije obistinjen jer nije određeno postavljen).

 

Radi svega iznijetog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 12. rujna 2019.