Pristupanje sadržaju
Broj: Revr 815/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz O. G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., protiv tuženika H. H. p. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. Č., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-271/2018-2 od 10. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2197/17-35 od 31. siječnja 2018., u sjednici održanoj 17. rujna 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako glasi:
„I. Utvrđuje se da je Odluka o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice R. M. iz O. G., OIB: ..., od 14. ožujka 2014. nedopuštena i da radni odnos tužiteljice i tuženika H. H. p. d.d., Z., OIB: ..., nije prestao.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta „operater I“ ili na druge odgovarajuće poslove, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice u roku od 8 dana.“
Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2018. do isplate.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnio tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu odluku, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika nije osnovana.
Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturiječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz tih navoda slijedi da tužena pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužiteljice koja je radila kod tuženika na radnom mjestu Operater I u Diviziji mreža u Splitsko-dalmatinskoj županiji, da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz od 14. ožujka 2014. koji je donio tuženik te naloži tuženiku kao poslodavcu vratiti tužiteljicu na rad.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđeno je:
- da je tužiteljica radila kod tuženika u Diviziji mreža na području Splitsko-dalmatinske županije osnovom Ugovora o radu od 9. studenog 2009.,
- da je tuženik 14. ožujka 2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici protiv koje je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te je tužiteljica pravovremeno podnijela tužbu,
- da je tuženik prije otkazivanja tužiteljici proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem te je donio Program zbrinjavanja viška radnika,
- da je u obrazloženju odluke tuženik naveo kako se zbog gospodarskih okolnosti pogoršalo poslovanje te posluje s gubitkom, kao i da je tehnološko unapređenje poslovanja uvođenjem novih aplikativnih rješenja e-arhiviranja, e-okružnica, e-zahtjevnica i e-naljepnica dovelo do smanjenja opsega poslova radnog mjesta operater I tako da u poštanskom uredu sa manje od 8 radnika nema niti potrebe za radnim mjestom operatera I, čime nema potrebe za radom tužiteljice, dok joj na temelju Programa zbrinjavanja nije bilo moguće osigurati obavljanje drugih poslova niti ju uz dodatno obrazovanje zaposliti na drugim poslovima,
- da iz Programa zbrinjavanja proizlazi kako je u Splitsko-dalmatinskoj županiji za radno mjesto Operater I od ukupno 30 utvrđen višak od 23 izvršitelja pri čemu za poštanske urede koji imaju manje od 8 radnika uopće nema potrebe za tim radnim mjestom,
- da je tužiteljica stvarno obavljala poslove operatera II,
- da u konkretnom poštanskom uredu u kojem je radila tužiteljica nije smanjen broj izvršitelja, čime je racionalizacija poslovanja od strane tuženika dovedena u pitanje,
- da su radnici bili kategorizirani temeljem zakonskih i dodatnih kriterija po kojima su im dodjeljivani bodovi, a radnike je ocjenjivao njihov voditelj i to se ocjenjivala stručnost i učinkovitost,
- da su međutim, u odnosu na tužiteljicu kriteriji pogrešno primijenjeni, čime je stavljena u nepovoljniji položaj spram drugih radnika,
- da naime, iako je voditelj njenu učinkovitost i stručnost ocijenio sa ocjenom iznadprosječan, te je na testu provjere stručnog znanja ostvarila maksimalnih 40 bodova, po osnovi dopunskih kriterija (stručnost i učinkovitost) dobila je samo 2 boda, jer su podaci za nju neistinito prikazani, odnosno stvarna ocjena pogrešno je prikazana, a to je bilo presudno da bude proglašena tehnološkim viškom,
- da tuženik ni u spis nije dostavio tužiteljičinu ocjenu stručnosti i učinkovitosti niti njezinu godišnju ocjenu, što je sve navedeno kao kriterij za dopunske bodove, a što dodatno ukazuje kako prilikom primjene dodatnog kriterija procjene učinka, isti nije na valjan način primijenio u odnosu na tužiteljicu,
- da ni radničkom vijeću tuženik nije dostavio podatke o bodovanju radnika i dopunskim kriterijima, a što je radničko vijeće tražilo, pa niti savjetovanje s radničkim vijećem nije bilo u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR),
- da tuženik dakle, nije dokazao da je prestala potreba za radom tužiteljice i da je u otkazivanju zakonito primijenio kriterije, iako je Odluka o otkazu nedopuštena već samim tim što se temelji na neistinitim podacima.
Na temelju tako utvrđenog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je odluka o otkazu nedopuštena, te su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice.
U članku 107. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostaloga, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima. Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika. Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima. Poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije 6 mjeseci na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Ako u naprijed navedenom roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.
Pritom valja reći da je autonomno pravo svakog poslodavca prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika odlučiti kojim će od propisanih kriterija i u kojoj mjeri dati prednost, a poslodavac odluku može donijeti uzimajući u obzir i druge posebne kriterije. U tom smislu Zakon dopušta poslodavcu utvrditi kriterije po kojima će bodovati radnike, a zatim ocijeniti tko od radnika ima manji broj bodova i prema tome ulazi na popis viška radnika. Međutim pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan te kriterije razmotriti i primijeniti na sve radnike.
Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.
Obzirom je u postupku utvrđeno da iako je voditelj njenu učinkovitost i stručnost ocijenio sa ocjenom iznadprosječan, te je na testu provjere stručnog znanja ostvarila maksimalnih 40 bodova, po osnovi dopunskih kriterija (stručnost i učinkovitost) dobila je samo 2 boda, jer su podaci za nju neistinito prikazani, odnosno stvarna ocjena pogrešno je prikazana, a to je bilo presudno da bude proglašena tehnološkim viškom, te da tuženik ni u spis nije dostavio tužiteljičinu ocjenu stručnosti i učinkovitosti niti njezinu godišnju ocjenu, što je sve navedeno kao kriterij za dopunske bodove, a što dodatno ukazuje kako prilikom primjene dodatnog kriterija procjene učinka, isti nije na valjan način primijenio u odnosu na tužiteljicu, da ni radničkom vijeću tuženik nije dostavio podatke o bodovanju radnika i dopunskim kriterijima, a što je radničko vijeće tražilo, pa niti savjetovanje s radničkim vijećem nije bilo u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. i 2. ZR-a, odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 14. ožujka 2014. je protivna odredbi čl. 107. i 149. ZR-a.
Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.