Broj: Revr 291/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz V. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M.-H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici T. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & partneri, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1281/15-6 od 22. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 17. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1281/15-6 od 22. studenog 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.1. presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015. odbija se kao neosnovana.

  

r i j e š i o   j e

 

I.  Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1281/15-6 od 22. studenog 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.2. i točka III. presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015. i presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015., pod točkom I.2. i točkom III. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Sesvetama presudom poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015. pod točkom I.1. odbio je tužbeni zahtjev za utvrđenje da odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 22. srpnja 2010. zbog organizacijskih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora i Odluka tuženika od 16. kolovoza 2010. nisu dopuštene te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da vrati tužitelja na radno mjesto višeg internog kontrolora odnosno na druge odgovarajuće poslove (točka I.1 izreke). Pod točkom I.2. odbio je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu plati naknadu razlike za prijevoz na posao i s posla za razdoblje od 1. lipnja 2007. do 31. kolovoza 2010. u neto iznosu od 9.360,00 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I.2. izreke prvostupanjske presude (točka I.2. izreke). Pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za školovanje na Visokoj školi za sigurnost s pravom javnosti za školsku godinu 2010/2011 iznos od 6.644,33 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2010. do isplate (točka II. izreke), a pod točkom III. izreke je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-1281/15-6 od 22. studenog 2016. odbio je žalbe stranaka kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1301/13 od 26. ožujka 2015. pod točkom I. izreke, a pod točkom II. izreke je odbio zahtjeve stranaka za naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na zahtjev za naknadu troškova prijevoza podnio je reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. toč.1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i primjenom odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 373.a Zakona o parničnom postupku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi donošenja na zakonu osnovane odluke.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio odbaciti reviziju uz zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U odnosu na zahtjev za naknadu troškova prijevoza

 

              U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za prijevoz tužitelj je revizijskim navodima sadržajno istaknuo počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada je naveo da se u razlozima presude netočno navodi kako je razvidno da su odgovorne osobe tuženika, a zatim i tuženika suglasno odredbama Kolektivnog ugovora bile dužne tražiti od radnika potvrde o prebivalištu i drugu dokumentaciju, ali tek po zaprimanju zahtjeva radnika za isplatu naknade za prijevoz na posao.

 

              Odredbom čl. 42. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine od 1. prosinca 1997. propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, odnosno ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako zaposlenik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza. Odredba stavka 2. istog članka propisuje situaciju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prijevoza, a stavak 3. istog članka propisuje  situaciju kada na određenoj relaciji nema javnog prijevoza. Nadalje, čl. 42. st. 4. KU propisano je da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg dana u mjesecu za sljedeći mjesec.

 

              Drugostupanjski sud je u svojoj odluci, pozivajući se na razloge presude prvostupanjskog suda pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP a prema kojemu „odgovorne osobe prednika tuženika, pa potom i tuženika, suglasno odredbama KU bile dužne zatražiti od radnika potvrde o prebivalištu i potvrde prijevoznika o zonama i cijeni koštanja prijevozne karte, ali tek po zaprimanju zahtjeva radnika za isplatom naknade za prijevoz na posao“. Dalje je sud u svojoj odluci naveo da „tužitelj nema pravo na naknadu razlike troškova prijevoza prije srpnja 2010.“ „budući da tuženiku za to razdoblje nije dostavio KU-om propisane podatke na temelju kojih bi mu tuženik mogao obračunati stvarne troškove prijevoza“.

 

              Iz ovakvog obrazloženja prvostupanjskog suda, na koje se poziva i drugostupanjski sud, proizlazi da je odredbama KU bilo propisano da tek po zaprimanju zahtjeva radnika proizlazi dužnost poslodavca zatražiti podatke od radnika o prebivalištu i cijeni prijevozne karte, što ne proizlazi iz sadržaja odredbe KU koja regulira pravo na isplatu troška prijevoza radnika na i s posla.

 

              Ovakvim postupanjem sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u presudi postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (ovom slučaju sadržaju KU) i samih tih isprava zbog čega odluku u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevoz nije moguće ispitati.

 

Zbog svega navedenog ovaj sud je prihvatio reviziju tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike za prijevoz na i s posla te je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP u tom dijelu ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovljenom postupku sudovi će otkloniti navedenu bitnu povredu te donijeti novu i zakonitu odluku kojom će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu razlike za prijevoz na i s posla. Pritom će sudovi imati u vidu i ostale prigovore tužitelja odnosno očitovat će se o tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike troškova prijevoza ovisno ili neovisno o podnošenju ili nepodnošenju zahtjeva radnika za isplatu stvarnih troškova kao i imajući u vidu i činjenicu da obvezni naputak datira od 28. svibnja 2009., dok je tužitelj utužio tražbinu od 1. lipnja 2007. do 31. kolovoza 2010. (dakle, jednim dijelom i prije donošenja naputka).

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U odnosu na odluku o otkazu ugovora o radu

 

Revident je u reviziji naveo da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP jer nakon ukidne odluke glavna rasprava nije započela iznova niti je sud odlučio da se ponovno saslušavaju svjedoci nego da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza iz čijeg sadržaja bi proizlazilo da revident sadržajno ukazuje na povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 315. st. 3. ZPP (kojom je propisano da ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac odnosno vijeće može nakon što omogući strankama da se izjasne odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza).

 

Sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revident ovakvu povredu može isticati samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom što u konkretnoj situaciji nije slučaj pa revident ovu povredu ne može isticati u reviziji.

 

Odredba čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP na koju revident vjerojatno omaškom ukazuje, odnosi se na situaciju kada je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca. Kako to nije slučaj u ovom predmetu, niti sadržajno revident ukazuje na takvu povredu (osim pozivanjem na navedenu zakonsku odredbu), nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

 

Nadalje, revident ne može u reviziji isticati niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 1. ZPP jer prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revident ovakvu povredu može isticati samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, a s obzirom na sadržaj odredbe čl. 377. st. 1. ZPP takva povreda može biti počinjena samo pred prvostupanjskim, a ne i pred drugostupanjskim sudom.

 

U odnosu na pobijanu odluku u dijelu koja se odnosi na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, suprotno navodima revidenta kojima on sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kada navodi da je sud pogrešno naveo sadržaj isprava odnosno dopisa službe za zapošljavanje i da sud nije analizirao sadržaj dopune od 10. lipnja 2010., nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer su sudovi dali detaljno obrazloženje dopune Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010., a niti je sud pogrešno naveo sadržaj dopisa HZZZ. Drugostupanjska presuda u tom dijelu ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud i učinio. Pri tome se napominje da se drugostupanjski sud sukladno ovlaštenju iz čl. 375. st. 5. ZPP pozvao na razloge prvostupanjske presude pri čemu je dodatno obrazložio određene žalbene navode tužitelja (vezano za "dopunu" Programa zbrinjavanja viška radnika). Stoga je neosnovan revizijski navod tužitelja da su povrijeđene odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident ukazuje u reviziji u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 22. srpnja 2010., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika. Nadalje, tužitelj je tužbom zahtijevao i isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i s posla te naknadu za školovanje.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu te je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11 i 82/11, dalje: ZR) u odnosu na dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme radio kod tuženika na radnom mjestu viši interni kontrolor,

 

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 22. srpnja 2010. tuženik otkazao ugovor o radu,

 

- da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog organizacijskih razloga jer je preuzimanjem ugovora o radu radnika G. d.d. i objedinjavanja poslovanja M. d.d. i G. d.d. došlo do preklapanja poslova dijela radnih mjesta pa je radi smanjenja troškova tuženik donio odluku o smanjenju broja izvršitelja na pojedinim radnim mjestima,

 

- da su poslovi višeg internog kontrolora koje je obavljao tužitelj preraspodijeljeni na druge, postojeće radnike tuženika (P. i C.) koji su te poslove nastavili raditi pored svojih dotadašnjih poslova,

 

- da je 2. lipnja 2010. tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (dalje: HZZZ), a 10. lipnja 2010. tuženik je dostavio tabelarni prikaz podataka (po odgovarajućoj sistematizaciji) za radnike koji su obuhvaćeni postupkom izrade Programa (među kojima i tužitelj), sistematiziranih prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi,

 

- da je Program zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. sadržavao razloge nastanka viška radnika, radna mjesta u kojima je taj višak iskazan, a pojedinačno su navedeni radnici obuhvaćeni programom, među kojima i tužitelj,

 

- da je HZZZ prihvatio Program zbrinjavanja viška radnika smatrajući da je postupak zbrinjavanja proveden sukladno odredbama čl. 120., čl. 121. i čl. 122. ZR,

 

- da je tuženik 18. svibnja 2010. pozvao svih 5 sindikata na savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika te im je dostavljen Program zbrinjavanja viška radnika u vezi kojeg je provedeno savjetovanje sa sindikatima,

 

- da je tužitelju koji ima prebivalište u V. G. isplaćivana naknada za prijevoz u mjesečnom iznosu od 290,00 kuna, a nakon što je tužitelj 1. srpnja 2010. podnio zahtjev za priznavanje stvarnih troškova, od srpnja 2010. mjesečno mu je isplaćivana naknada stvarnih troškova u iznosu od 530,00 kuna,

 

- da su sukladno Obvezujućem naputku odgovorne osobe prednika tuženika, a potom i tuženik bile dužne zatražiti od radnika potvrde o prebivalištu i potvrde o prijevozniku i cijeni prijevozne karte,

 

- da je tužitelj umjesto tuženika koji se obvezao platiti polovicu školovanja tužitelja platio polovicu školarine za školsku godinu 2010./2011.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su odbili zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaz ugovora o radu jer su ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, da "dopuna" Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. ne predstavlja dopunu Programa za koju bi po zakonu bilo potrebno provesti postupak savjetovanja kao i da je Program zbrinjavanja viška radnika proveden sukladno odredbama čl. 120, čl. 121. i čl. 122. ZR, a da je tuženik proveo postupak savjetovanja u skladu s odredbom čl. 149. ZR.

 

Nadalje, sudovi su odbili zahtjev za isplatu razlike naknade za prijevoz prije srpnja 2010. jer je tek tada tužitelj zatražio isplatu stvarnih izdataka i priložio podatke na temelju kojih mu je tuženik mogao obračunavati stvarne troškove prijevoza.

 

Osim toga, sud je tužitelju dosudio polovicu troškova školovanja sukladno odredbi čl. 5. st. 2. ugovora kojeg je tužitelj zaključio s prednikom tuženika, a koje obveze je tuženik preuzeo kao pravni sljednik ranijeg tužiteljevog poslodavca sukladno čl. 133. ZR te primjenom odredbe čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je tuženik trebao provesti savjetovanje sa sindikatima sukladno odredbi čl. 149. ZR u odnosu na dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. što po mišljenju tužitelja nije provedeno.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je u dopuni Programa od 10. lipnja 2010. navedeno da će se preostalih 39 radnika ponuditi otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu te da će se u slučaju neprihvaćanja ponude, njima otkazati ugovor o radu, kao i da će se u slučaju otkaza sačiniti dopuna programa zbrinjavanja te da ona u odnosu na tužitelja nije sačinjena, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Jednako tako su i revizijski navodi da za radom tužitelja nije prestala potreba i da je došlo do povećanja obima posla predstavljaju prigovore činjenične naravi, koje, kao što je već navedeno sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP ovaj sud ne može uzeti u razmatranje. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

Na temelju činjeničnog utvrđenja da je zbog spajanja Getro d.d. i tuženika i objedinjavanja njihovog poslovanja došlo do preklapanja poslova dijela radnih mjesta zbog čega je tuženik odlučio smanjiti broj izvršitelja tako da je preraspodijelio određene poslove (poslove koje je obavljao tužitelj) na radnike koji već rade kod tuženika, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se ostvario organizacijski razlog za poslovno uvjetovani otkaz iz odredbe čl. 107. st. 1. ZPP.

 

Odredbom čl. 149. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke o sagledavanju njezinog utjecaja na položaj radnika. Nadalje, odredbom čl. 149. st. 3. toč. 10. ZR propisano je da se važnim odlukama iz stavka 1. ovog članka, između ostalog, smatraju i donošenje programa zbrinjavanja viška radnika.

 

Pogrešno je shvaćanje tužitelja da savjetovanje u skladu s odredbom čl. 149. ZR nije provedeno zato što tzv. dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. tuženik nije dostavio sindikatu. Sudovi su ocijenili da tzv. dopuna od 10. lipnja 2010. po svom sadržaju ne predstavlja dopunu Programa za koju bi bilo nužno provesti postupak savjetovanja sa sindikatom, a s kojim shvaćanjem je suglasan i ovaj sud.

 

Naime, u toj tzv. dopuni od 10. lipnja 2010. tuženik nije HZZZ-u dostavio nikakve nove podatke nego tablični prikaz osoba kojima se otkazuje ugovor o radu prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi, dok se u Programu od 2. lipnja 2010. nalaze svi detaljni podaci s imenima i prezimenima osoba kojima se otkazuje ili namjerava otkazati ugovor o radu, njihovoj stručnoj spremi, spolu, dobi, zvanju i radnom mjestu, a na kojem popisu se nalazi i tužitelj s tim podacima. Također se nalazi i popis radnih mjesta koja se ukazuju kao višak među kojima je i tužiteljevo radno mjesto (viši interni kontrolor kojeg je potrebno smanjiti za dva izvršitelja) kao i detaljno navedeni razlozi otkazivanja ugovora o radu i mogućnosti zaposlenja na drugim radnim mjestima, a taj Program zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. dostavljen je na očitovanje i sindikatima.

 

Da bi savjetovanje sa sindikatima bilo pravilno provedeno, potrebno je da sindikati raspolažu svim podacima nužnim za odluku o tome prihvaćaju li Program zbrinjavanja radnika ili ne. U situaciji kada je tuženik već u prvom Programu zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. dostavio sve podatke s popisom radnih mjesta koja se ukidaju i među kojima je i radno mjesto tužitelja te popis radnika kojima će se otkazati ugovor o radu, a među kojima je i tužitelj, sindikati su imali sve relevantne podatke za donošenje odluke te je savjetovanje provedeno na pravilan način. Stoga nije od utjecaja što je tuženik naknadno (10. lipnja 2010.) dostavio HZZZ tabelarni prikaz podataka (po odgovarajućoj sistematizaciji) za radnike koji su obuhvaćeni postupkom izrade Programa (među kojima i tužitelj), sistematiziranih prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi koji su već bili dostavljeni (samo prikazani na drugačiji način) 2. lipnja 2010. HZZZ-u.

 

Stoga je neosnovan tužiteljev revizijski navod da savjetovanje sa sindikatima nije provedeno u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. i st. 3. toč. 10. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji te je u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos nije prestao i vraćanju na rad, valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 17. rujna 2019.