Broj: Rev 3714/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. R.-P., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja H.-H. p. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. D. M. d.o.o., Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-737/2019-2 od 11. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2569/16-79 od 8. ožujka 2019., u sjednici održanoj 18. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz Ugovora o pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu te pripadajućeg Aneksa od 13. rujna 2011. te da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem navedenog Ugovora nije prestao; za vraćanje tužitelja na rad na poslove Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu; kao i za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 364.501,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); a odbijen je i protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu te pripadajućeg Aneksa od 13. rujna 2011. koji su stranke sklopile 26. listopada 2011. (stavak II. izreke); te je naloženo tužitelju-protutuženiku nadoknaditi tuženiku-protutužitelju parnične troškove u iznosu od 4.200,00 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (stavak I. izreke); ujedno je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za nadoknadom troška odgovora na žalbu (stavak II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba, reviziju je podnio tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) u odgovoru na reviziju osporava sve revizijske navode s prijedlogom da ovaj (revizijski) sud odbije reviziju tužitelja i obveže ga da tuženiku nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora po tužbi je zahtjev da se utvrdi nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, a za slučaj da sud prihvati protutužbeni zahtjev, onda i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Predmet spora po protutužbi je zahtjev da sud, za slučaj da bude prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu te zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, odredi sudski raskid ugovora o radu i pripadajućeg aneksa s danom 26. listopada 2011.

 

Polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj Odlukom Uprave tuženika broj: ... od 5. ožujka 2009. imenovan izvršnim direktorom Uprave za internu reviziju i kontrolu,

- da su stranke 6. ožujka 2009. sklopile Ugovor o pravima i obvezama, za radno mjesto izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu,

- da je člankom 2. Ugovora od 6. ožujka 2009. ugovoreno da se tužitelj nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, dok je u članku 3. određeno da se ugovor sklapa na određeno vrijeme u trajanju od 2 godine, s time da ugovor može prestati i prije isteka ugovorenog roka u slučajevima iz članka 16., 18., 19., 20. i 21. tog Ugovora,

- da je Aneksom ugovora o radu od 9. srpnja 2009. izmijenjen ugovor o radu od 6. ožujka 2009., u članku 3. stavku 1., na način da je sada određeno da se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme s time da može prestati u slučajevima iz članka 16., 18., 19. i 20. tog Ugovora,

- da je Uprava tuženika 30. lipnja 2011. donijela Odluku da se tužitelj razrješuje s dužnosti izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu te da se stavlja van snage Odluka od 5. ožujka 2009. o imenovanju tužitelja na tu funkciju, koju odluku tužitelj nije pobijao,

- da u Odluci tuženika od 30. lipnja 2011. nije naveden razlog razrješenja, dok iz Odluke o otkazu od 13. rujna 2011. proizlazi da je tužitelj razriješen/opozvan zbog izglasavanja nepovjerenja sukladno odredbi članka 16. točka 3. Ugovora o pravima i obvezama,

- da iz Odluke o otkazu Ugovora o pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu te pripadajućeg Aneksa, s ponudom ugovora pod izmijenjenim uvjetima od 13. rujna 2011. (dalje: Odluka o otkazu) proizlazi da je tužitelju Ugovor od 6. ožujka 2009. i njegov Aneks od 9. srpnja 2009. otkazan iz razloga što je Odlukom Uprave tuženika tužitelj razriješen dužnosti izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu s danom 30. lipnja 2011., iz razloga utvrđenih u članku 16. točki 3. Ugovora o pravima i obvezama stranaka, s time da je odlučeno da otkaz neće vrijediti ukoliko tužitelj u roku od 8 dana prihvati sklapanje novog ugovora o radu za obavljanje poslova inspektora unutarnje kontrole,

- da je tužitelj prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora,

- da tužitelj, s obzirom na sve izneseno, spada u krug osoba iz članka 2. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR),

- da Ugovor o pravima i obvezama od 6. ožujka 2009. (i njegov Aneks) od 9. srpnja 2009. predstavlja menadžerski ugovor s elementima radnopravnog odnosa,

nižestupanjski sudovi zaključuju da je otkaz ugovora o radu, u situaciji kada je tužitelju izglasano nepovjerenje i tužitelj zbog toga razriješen s funkcije izvršnog direktora (članak 16. Ugovora), dopušten, jer su opozivom tužitelja s funkcije izvršnog direktora tužitelju prestala sva ovlaštenja, prava i obveze vezane uz to radno mjesto, odnosno prestala je uopće svrha samog ugovora o međusobnim pravima i obvezama i radnog odnosa koji je na temelju tog ugovora postojao. Tada je nastala obveza tuženika, sukladno članku 19. Ugovora, ponuditi tužitelju novi ugovor kojim će regulirati njegovo zaposlenje na drugom radnom mjestu, a što je tuženik nesporno i učinio.

 

              Tužitelj neosnovano u reviziji upire na to da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njezina izreka nije nerazumljiva, ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, a o odlučnim činjenicama dani su jasni i neproturječni razlozi.

 

              U pravu je revident kada ističe da je, u smislu odredbe članka 394.a ZPP, sud kojemu je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda, odnosno kojom su ukinute obje nižestupanjske presude. Međutim, nije u pravu kada tvrdi da su nižestupanjski sudovi u ponovljenom postupku, nakon što je ovaj (revizijski) sud, po reviziji tuženika (odluka poslovni broj Revr-596/16 od 12. srpnja 2016.), ukinuo obje ranije donesene nižestupanjske presude, donoseći nove odluke postupili protivno shvaćanju ovog suda iz rješenja poslovni broj Revr-596/16 od 12. srpnja 2016.

 

              Naime, tom je odlukom revizijski sud ukinuo nižestupanjske presude upravo s obzirom na to da su bili dani nejasni razlozi o prirodi Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 6. ožujka 2009.; je li njime bio uređen samo tužiteljev radnopravni status ili je riječ o ugovor sa elementima menadžerskog ugovora i ugovora o radu, u kojem slučaju se na prestanak tog ugovora, u skladu s odredbom članka 2. stavka 4. ZR, ne bi primjenjivale odredbe Zakona o radu o prestanku (otkazu) ugovora o radu.

 

              Dakle, u revizijskoj odluci poslovni broj Revr-596/16 od 12. srpnja 2016. sudovi su upućeni u nastavku postupka utvrditi o kakvom je ugovoru riječ, a što su sudovi i učinili obrazloživši da Ugovor o pravima i obvezama od 6. ožujka 2009. predstavlja menadžerski ugovor s elementima radnopravnog odnosa, zbog čega se na tužitelja, kao osobu iz članka 2. stavka 3. ZR, ne primjenjuju odredbe članaka 107. i 108. ZR o prestanku ugovora o radu, već odredbe samog ugovora koji su stranke zaključile 6. ožujka 2009. (članci 16. i 19.)

 

              Tužitelj u reviziji u bitnome osporava zaključak nižestupanjskih sudova o tome da Ugovor o međusobnim pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu od 6. ožujka 2009., izmijenjen Aneksom od 9. srpnja 2009., sadrži elemente menadžerskog ugovora. Naime, tužitelj smatra da je tim ugovorom isključivo zasnovan radni odnos stranaka na neodređeno vrijeme, odnosno uređen je isključivo tužiteljev radnopravni status.

 

              Tužitelj ističe da iz obrazloženja pobijane odluke nije moguće utvrditi na temelju kojih dokaza je sud zaključio da kod tuženika uopće postoje izvršni direktori u smislu odredbe članka 272. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 – dalje: ZTD), odnosno da bi tužitelj, koji nikada u sudskom registru nije bio upisan kao izvršni direktor ili član uprave tuženika, spadao u krug osoba iz članka 2. stavka 3. ZR. Slijedom navedenog, nižestupanjski su sudovi, ističe revident, na prestanak radnog odnosa pogrešno primijenili odredbu članaka 16. i 19. Ugovora o radu, a ne mjerodavne odredbe Zakona o radu koje se odnose na prestanak ugovora o radu i način otkazivanja radnog odnosa, između ostalog, i u pogledu obveze savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu.

 

              Kako tuženik nije dokazao opravdanost razloga za otkaz, jer izglasavanje nepovjerenja ne predstavlja niti jedan od opravdanih razloga za redoviti otkaz ugovora o radu iz članka 107. ZR, tužitelj smatra da je odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženika nedopuštena i nezakonita.

 

Iako je u pravu revident kada ističe da se menadžerski ugovor obično zaključuje na određeno vrijeme, vrijeme na koje je isti zaključen ne daje mu samo po sebi niti oduzima značaj takvog ugovora.

 

U situaciji kada se istim ugovorom zasniva radni odnos stranaka, ali i uređuje pitanje statusa radnika kao rukovodeće osobe (menadžera), onda je logično da takav ugovor sadrži sve one uglavke iz članka 13. Zakona o radu koji predstavljaju obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno potvrde o sklopljenom ugovoru o radu. U tom slučaju njihova se prava i obveze prosuđuju prema odredbama Zakona o radu, osim onih o prestanku ugovora o radu (članak 2. stavak 4.).

 

Da bi neka osoba ušla u krug osoba propisanih odredbom članka 2. stavka 3. ZR bitno je da prema posebnom zakonu ima ovlast pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno voditi poslodavčeve poslove, ali pritom nije nužno da je to ovlaštenje upisano u sudski registar.

 

Prema odredbi članka 272.l ZTD, poslove društva vode i izvršni direktori na koju funkciju je imenovan tužitelj Odlukom Uprave tuženika broj: ... od 5. ožujka 2009. Tek nakon toga zaključen je između stranaka ugovor o međusobnim pravima i obvezama, koji, s obzirom na određene ugovorene uglavke, predstavlja ne samo ugovor s elementima radnog odnosa, već isti ima i elemente menadžerskog ugovora (primjerice odredba članka 11. o plaći i drugim primitcima, uključujući i bonus, odredba članka 19. o pravu na otpremninu, odredba članka 16. o opozivu zbog osobito važnog razloga).

 

Stoga, i prema shvaćanju ovog suda, radi se o ugovoru u kojemu postoje odredbe koje uređuju i prava i obveze iz radnog odnosa, ali i prava i obveze tužitelja kao menadžera.

 

U situaciji kada je tužitelju izglasano nepovjerenje i kad je isti zbog tog razloga opozvan s funkcije izvršnog direktora uprave za internu reviziju i kontrolu (koju odluku tužitelj nije ni pobijao), onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je prestala svrha samog ugovora o međusobnim pravima i obvezama i radnog odnosa koji je na temelju tog ugovora postojao (za radno mjesto izvršnog direktora uprave za internu reviziju i kontrolu). Međutim, tada je nastala obveza tuženika, u skladu s odredbom članka 19. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, tužitelju ponuditi novi ugovor, što je tuženik učinio, a tužitelj prihvatio.

 

Dakle, za ocjenu pitanja dopuštenosti otkaza od odlučnog značaja je samo okolnost je li tužitelju, nakon opoziva s funkcije izvršnog direktora, ponuđeno raspoređivanje na drugo radno mjesto, jer se na prestanak ugovora o radu u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 19. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, a ne odredba članaka 107. i 108. ZR.

 

S obzirom da odluka o otkazu Ugovora o pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za internu reviziju i kontrolu te pripadajućeg Aneksa od 13. rujna 2011. nije nedopuštena, tužitelju je radni odnos kod tuženika na tom radnom mjestu prestao, pa su pravilno nižestupanjski sudovi odbili i zahtjev da se tužitelj, koji je prihvatom ponude izmijenjenog ugovora, raspoređen na radno mjesto inspektora unutarnje kontrole, vrati na radno mjesto izvršnog direktora uprave za internu reviziju i kontrolu.

 

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

Odluka sadržana pod toč. II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP.

 

Zagreb, 18. rujna 2019.