Broj: Gž R-497/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M., T., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i partneri j.t.d., Z., protiv tuženika T. h. m. i., k. é. s. k. f. t. - Podružnica Z., Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., P., R.₁, R.₂, Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 26 Pr-190/2017-25 od 26. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 26. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 26 Pr-190/2017-25 od 26. ožujka 2019.:

 

a) potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem;

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te kojim je obvezan tuženik da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, u točki II. i III. izreke, i sudi:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

              A) Utvrđuje se tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te se nalaže tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, u roku od 8 dana.

 

              B) Utvrđuje se da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016. nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017. nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. ništetne te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana."

 

2. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.“

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, obvezan je tuženik da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem (točka I. izreke). Nadalje je utvrđeno da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016. nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017. nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016., ništetne te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je obvezan tuženik da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016. (točka II. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet je spora zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. uz zahtjev za uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica na način sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem. Nadalje, predmet spora je i zahtjev za utvrđenje ništetnim odluke tuženika od 27. prosinca 2016. te odluke od 16. siječnja 2017. pa da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kao i vraćanje na rad na radno mjesto shodno ugovoru o radu od 30. lipnja 2016., sve temeljem diskriminacijske osnove - članstva u sindikatu i to upravo u Sindikatu strojovođa Hrvatske (dalje SSH).

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj dokazao vjerojatnost diskriminacije po osnovu članstva u SSH a da tuženik nije dokazao da nije bilo diskriminacije. Pritom, sud se prvog stupnja pozvao na odredbu članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 98/14; dalje: ZR) i članka 1., 17. i 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12; dalje: ZSD).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pravilno a dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi:

 

- da su stranke imale sklopljen ugovor o radu od 30. lipnja 2016. na određeno vrijeme do 31. prosinca 2016. (dalje Ugovor o radu), a prije toga već od 1. veljače 2016.;

 

- da je tuženik tužitelju dostavio obavijest od 27. prosinca 2016. u kojoj navodi kako neće sklopiti sa tužiteljem daljnji ugovor o radu i da mu radni odnos prestaje s danom 31. prosinca 2016. (dalje: Obavijest);

 

- da je tužitelj protiv te odluke tuženika uložio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio odlukom od 16. siječnja 2017.;

 

- da iz iskaza svjedoka (radnika tuženika na određeno vrijeme) I. Ć. i T. L. proizlazi da im poslodavac nije uvjetovao produljenje radnog odnosa istupom iz članstva u sindikatu;

 

- da iz iskaza svjedoka (radnika tuženika na određeno vrijeme) D. S. proizlazi da se ispisao iz SSH jer mu je zz tuženika I. J. rekao da ako i dalje bude član sindikata neće moći pristupiti ispitu za serije lokomotiva te je ispisnicu morao osobno predati I. J.; M. P. da mu nije produžen ugovor o radu na određeno vrijeme jer je odbio traženje direktora J. da se učlani u drugi sindikat; P. T. da mu nije produljen ugovor o radu zato što je bio član SSH, da ga je direktor J. zvao na sastanak i rekao mu da ako i dalje budu u SSH da za njih više neće biti mjesta u firmi;

 

- da iz iskaza svjedoka S. i P. proizlazi da je poslodavac primao nove radnike koje je dodatno obučavao;

 

- da iz iskaza svjedoka D. P. dopredsjednika SSH, proizlazi da su u proljeće 2016. godine tužitelj i ostale strojovođe zatražili pomoć SSH zbog loših uvjeta rada, nepoštivanja odredbi o radnom vremenu i trajanju smjena, Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava i ostalih problema vezanih uz obavljanje poslova ali se tada nisu učlanili zbog prijetnji poslodavca da će ostati bez posla; da su se u jesen u tvrtki stvari zakomplicirale i tužitelj i ostali su se učlanili krajem rujna 2016. godine, da je to bio jedini sindikat kod tuženika, da je nakon toga osnovan i drugi sindikat te je poslodavac zvao radnike jednog po jednog da se učlane u drugi sindikat a onima koji su ostali u SSH nakon isteka ugovora o radu ugovor nije produljen (npr. A. J., T. K., A. P., I. R. i dr. sveukupno osam), da je D. S. uplašeno došao tražiti ispisnicu jer da on jedini radi u obitelji a da su mu iz uprave tuženika J. i V. rekli da neće moći raditi ako bude član SSH; da je I. Ć. bio član dok je stažirao ali je tražio ispisnicu jer da mu je tuženik tražio dokaz da nije član sindikata; A. J. da je primio whats up poruku od J. da će ostati bez posla ako se bude bavio sindikalnim radom; da su J. i V. vršili pritisak i na I. S. da se učlani u sindikat po izboru poslodavca kako bi se stvorila protuteža SSH, da su radnici koji nisu članovi SSH učili voziti a drugi su ribali lokomotive;

 

- da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je obavljao poslove strojovođe za samostalno upravljanje lokomotivom, da su nakon što su se radnici učlanili u SSH njega i još neke odstranili s radnog mjesta na određeno razdoblje, neki su dobivali poruke, nekima nije odobren ispit za lokomotivu, da mu je zz. tuženika rekao da se s njim neće zaključiti uzastopni ugovor o radu iz razloga što je član SSH;

 

- da iz stranačkog iskaza zz. tuženika I. J. proizlazi da su osposobljavali ljude za rad na vlaku, u zadnjem kvartalu 2016. godine da je izašao ugovor o prijevozu bijele robe i tvrtka da se našla u teškoj situaciji pa da jednom dijelu radnika nije produžen ugovor, da on nije nikoga prozivao niti tražio da se iščlani iz sindikata, da se zna dogoditi da nekad nema posla pa da su radnici doma po 4-5 dana, da mu je poznato da kod tuženika ima sindikata ali ne zna tko su članovi, da su tužitelj i drugi radnici postali članovi sindikata SSH obavijestio ga je D. P. telefonom tijekom 2017. godine, i danas zapošljava radnike na radnom mjestu strojovođe a nakon dobivanja tendera.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme zbog njegovog članstva u SSH; da je člankom 1. stavak 2. ZSD propisano da se diskriminacijom u smislu tog Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po nekoj od osnova koje su pobrojane u stavku 1. istog članka, pa tako i članstvo u sindikatu; da je člankom 20. stavak 1. ZSD propisano da je stranka koja tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje (ovdje tužitelj) dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, nakon čega teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci; da je tužitelj s uspjehom dokazao vjerojatnim da je došlo do diskriminacije jer je bio spriječen položiti odgovarajući stručni ispit (za strojovođu) i posljedično nije mu bio produžen ugovor o radu zbog njegovog članstva u SSH; da tuženik nije dokazao da tužitelju i drugim članovima SSH ugovori nisu produženi zbog poslovno-organizacijskih razloga, nepolaganja ispita i sl. odnosno nije dokazao da nije bilo diskriminacije tj. osnovanost takvih tvrdnji tuženika u dovoljnoj razini izvjesnosti da ne proizlazi niti iz iskaza direktora J. ni svjedoka Ć. i L., kao niti iz priložene dokumentacije.

 

Smatra da navodi tuženika o složenoj situaciji na tržištu željezničkog robnog prijevoza nisu dovoljno uvjerljivi ni na razini izvjesnosti da je upravo zahtjevnost tržišta bila razlog neprodužavanja ugovora tužitelju, koje tvrdnje tuženika dodatno da gube na uvjerljivosti uzimajući u obzir i iskaze svjedoka koji govore o direktnom utjecaju direktora tuženika glede sindikalne opredijeljenosti.

 

Nadalje, da se posljedice protupravnog postupanja tuženika (koje se očitovalo prestankom radnog odnosa tužitelja trenutkom isteka ugovora o radu na određeno vrijeme zbog diskriminacije temeljene na članstvu tužitelja u SSH) u konkretnom slučaju otklanjaju nalaganjem sklapanja daljnjeg ugovora odnosno vraćanjem na radno mjesto koje je tužitelj obavljao temeljem posljednjeg ugovora o radu od 30. lipnja 2016. jer samo polaganje ispita za strojovođu da nije od značaja jer ugovor nije produljen ni radnicima koji su ga položili te i utvrđenjem ništetnim odluka, utvrđenjem da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, i obvezom vraćanja na rad. Taj sud smatra da bi bez nalaganja takvih radnji tužitelj ostao bez efektivne pravne zaštite, mada je postojanje diskriminacije utvrđeno.

 

Prema ocjeni ovog drugostupanjskoga suda navedeni zaključak suda prvog stupnja na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja djelomično je doveo do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odredbom članka 7. stavak 4. ZR propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima.

 

Odredbama ZSD osigurana je zaštita od diskriminacije time da je tužitelj u tužbi naveo osnovu diskriminacije iz članka 1. stavak 1. ZSD - članstvo u sindikatu.

 

Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

 

Nadalje, članak 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje: Ustav RH) ukazuje na  otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Diskriminacija jeste nejednako postupanje odnosno stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju).

 

Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Članak 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

Odredbom članka 17. stavak 1. točka 1. i 2. ZSD propisano je da je osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), te da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).

 

U konkretnom slučaju tužitelj je trebao dokazati da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj, te da je moguće po redovnom tijeku stvari da je do toga došlo zbog izravne diskriminacije zbog pravno zaštićene osnove - članstva u sundikatu, sve na razini vjerojatnosti. Dakle, tužitelj je morao dokazati činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje (prima facie) na razini razumnog zaključivanja; potom je sud trebao izvršiti procjenu jesu li te činjenice dovoljno relevantne da rezultiraju predmnjevom postojanja diskriminacije; i tada teret dokazivanja prelazi na tuženika kao diskriminatora koji treba dokazati da nema diskriminacije.

 

Prema mnijenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je došlo do diskriminacije. Ovo stoga jer je jedino razumno objašnjenje razlike u postupanju tuženika prema radnicima na određeno vrijeme u smislu sklapanja ili nesklapanja novih uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u okolnosti jesu li isti bili članovi SSH ili ne.

 

Nedvojbeno je utvrđeno postojanje grupa tj. radnika tuženika koji su imali ugovore o radu na određeno vrijeme koji su bili članovi SSH i onih koji nisu bili članovi SSH (bilo da su bili članovi drugog sindikata kod poslodavca bilo da uopće nisu bili članovi sindikata); nedvojbeno je utvrđeno različito tretiranje od strane poslodavca jer oni radnici koji nisu bili članovi SSH dobili su nove ugovore o radu na određeno vrijeme dok oni koji su bili članovi SSH prestali su biti radnici tuženika istekom postojećeg ugovora o radu na određeno vrijeme; nedvojbeno je utvrđeno postojanje zabranjene osnove - različito postupanje zbog članstva u sindikatu (SSH); nedvojbeno je utvrđeno da je to razlikovanje bilo bez opravdanja odnosno bez legitimnog cilja jer tuženik nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao postojanje opravdanja, postojanje legitimnog cilja niti primjerenost cilja (kod činjenice da su se zapošljavali novi radnici).

 

Kako je odgovor na pitanje bi li se s tužiteljem povoljnije postupilo da je bio član drugog sindikata ili da uopće nije bio član sindikata potvrdan, jasno je da je uzrok nepovoljnijeg postupanja tuženika u smislu nesklapanja novog ugovora o radu s tužiteljem na određeno vrijeme povreda pravno zaštićene osnove. Konkludira, utvrđena je uzročno-posljedična veza između ne/postupanja tuženika i ZSD, Ustavom RH i Konvencijom zaštićene pravne osnove.

 

Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, koji deklaratorni zahtjev je moguće postaviti prema odredbi članka 17. stavak 1. točka 1. ZSD, pa je u tom dijelu valjalo potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, a kao u točki I.a. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Međutim, daljnji tužbeni zahtjev da tuženik ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem po mnijenju ovoga suda ne može se prihvatiti.

 

Ovo stoga jer se prije svega prema odredbi članka 12. stavak 1. ZR, ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Stoga se u ovom postupku ne može tuženiku naložiti sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme jer u postupku nije dokazano da bi u trenutku zaključenja raspravljanja bilo moguće kod tuženika zasnovati takav radni odnos tj. nije dokazano da postoji konkretan posao, događaj ili rok koji bi u tom trenutku opravdavao sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, a posebice ne na način kako je to postavljeno u tužbenom zahtjevu bez ikakvog preciziranja.

 

Pritom, nije od značaja pitanje slobode ugovaranja koje se proklamira u odredbi članka 2. ZOO. Ovo stoga jer je tijekom postupka dokazano da bi po redovnom tijeku stvari tuženik sklopio s tužiteljem ugovor o radu na određeno vrijeme da nije bilo diskriminatorskog ponašanja zbog članstva tužitelja u SSH.

 

Za napomenuti je da je u članku 17. stavak 1. ZSD određeno koje sve tužbene zahtjeve može istaknuti tužitelj u tužbi za zaštitu zbog diskriminacije: da se utvrdi da postupanjem tuženika počinjena diskriminacija, zabranu ili otklanjanje diskriminacije, naknadu štete, te da se presuda kojom je utvrđena diskriminacija objavi u medijima na trošak tuženika

 

Iz navedene odredbe proizlazi da se ti tužbeni zahtjevi mogu postaviti odvojeno, u kombinaciji dva ili tri i sl. U konkretnoj situaciji to znači da zaključak suda prvog stupnja da su nalaganje tuženiku sklapanja daljnjeg ugovora o radu, te vraćanje na rad tužitelja upravo radnje kojima se uklanja predmetna utvrđena diskriminacija nije pravilan jer je moguća i primjerice naknada štete (imovinske zbog izgubljene zarade) i dr.

 

Također, ne može se prihvatiti zahtjev na utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava jer bi u bilo kojoj situaciji (dakle, bez obzira na ne/jednakost postupanja) tužitelju prestao ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. upravo dana 31. prosinca 2016. jer je taj rok unaprijed određen u samom ugovoru. Stoga obavijest od 27. prosinca 2016. o prestanku ugovora o radu s danom 31. prosinca 2016. nije konstitutivnog već deklaratornog karaktera pa tako s aspekta diskriminacije nije od značaja ni odbijanje zahtjeva za zaštitu prava podnesenog protiv te obavijesti. Ni u dijelu kojim se tužitelja obavještava da neće s njim sklopiti novi ugovor o radu obavijest i očitovanje nisu konstitutivnog značenja niti postoji obveza njihova donošenja niti po ZR niti prema nekom drugom propisu.

 

S tim u vezi, nisu ništetne odluka (obavijest) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te odluka (očitovanje) od 16. siječnja 2017. jer prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO iste nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, ni prisilnim propisima ni moralu društva (tužitelj ne traži utvrditi nedopuštenim te odluke prema odredbama ZR već utvrditi ih ništetnim pa se primjenjuje ZOO).

 

Također, nema mjesta utvrđenju da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao kraj nedvojbeno utvrđene činjenice da je ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. istekao 31. prosinca 2016., slijedom čega nema mjesta ni prihvaćanju zahtjeva za vraćanje na radno mjesto temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016. koji ugovor je nedvojbeno prestao.

 

Stoga je pravilnom prijenom materijalnog prava valjalo djelomično preinačiti pobijanu odluku a kao u točki I.b.1. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP.

 

Kako je prvostupanjska presuda dijelom preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. ZPP o troškovima cjelokupnog postupka ovaj sud odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, kao u točki I.b.2. izreke ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP.

 

Prema Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), jer se ovdje radi o radno statusnom sporu, tužitelju i tuženiku pripada za prvostupanjski postupak nagrada u visini jednokratne nagrade te ovaj sud cijeni da je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak prvostupanjskog postupka.

 

Također, glede drugostupanjskog postupka, tužitelju i tuženiku pripada nagrada na ime sastava odgovora na žalbu odnosno na ime na sastava žalbe, pa je razmjerno polovičnom uspjehu u drugostupanjskom postupku odlučiti da svaka stranka snosi i svoje troškove drugostupanjskog postupka.

 

U Splitu 26. rujna 2019.