Broj: Gž R-199/2017-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Josipa Frajlića, kao predsjednika vijeća, Marijane Žigić, kao suca izvjestitelja i dr.sc. Sanje Zagrajski, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja T. S. iz S., ..., OIB ..., koga zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik iz S., protiv tuženika S. H. d.d. H., ..., OIB ..., koga zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranka, protiv presude Općinskog suda u Splitu od 28. ožujka 2017., broj Pr-329/13, ispravljene rješenjem istoga suda od 12. travnja 2017., broj Pr-329/13, u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2019.

p r e s u d i o   j e

              I Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, pa se presuda Općinskog suda u Splitu od 28. ožujka 2017., broj Pr-329/13,

              a) potvrđuje u toč. I., III., IV. i V. izreke,

              b) preinačava u toč. II. izreke presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev da se odredi sudski raskid ugovora o radu koji su stranke sklopile 29. veljače 2008., s danom 19. ožujka 2014., na način da se kao dan sudskog raskida ugovora o radu određuje 24. lipnja 2013.

              II I tužitelj i tuženik odbijaju se za zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.  

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda koja je ispravljena rješenjem istoga suda od 12. travnja 2017. odlučeno je:

              "I. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja broj: 01/2013 od 8. travnja 2013. g., te da radni odnos tužitelja-protutuženika nije prestao.

              II. Određuje se sudski raskid ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 29. veljače 2008. g., s danom 19. ožujka 2014.g., s kojim danom tužitelju-protutuženiku prestaje radni odnos kod tuženika-protutužitelja, dok se odbija protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja za sudskim raskidom od dana 24. lipnja 2013.g., kao neosnovan.

              III. Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju-protutuženiku naknadu ištete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 24.048,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje kamate na navedeni iznos teku od dana presuđenja pa do dana isplate., dok se sa više zatraženim od 23.952,00 kune tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

              IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „Nalaže se tuženiku-protutužitelju da vratiti tužitelja-protutuženika na njegovo radno mjesto Koordinatora logistike i održavanja, odnosno na drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnim sposobnostima tužitelja-protutuženika, sve to u roku od 8 dana po primitku ove odluke., „  kao neosnovan.

              V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

              Protiv te presude žalbe su izjavile stranke.

              Tužitelj je žalbu izjavio protiv toč. II., III., IV. i V. izreke pobijane presude zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te naloži tuženiku vratiti tužitelja na njegovo radno mjesto, a odbiti protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtjeva trošak žalbe.

              Tuženik žalbu izjavljuje protiv dijela presude pod toč. I. izreke, dijelom toč. II., toč. III. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtjeva trošak žalbe.

Odgovor na žalbu tužitelja podnio je tuženik koji smatra žalbu tužitelja u cijelosti neosnovanom, pa predlaže istu odbiti.

Žalba tužitelja nije osnovana.

              Žalba tuženika je djelomično osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga ovaj sud nije utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbama, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu od 8. travnja 2013., utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao, vraćanje tužitelja na njegovo radno mjesto, a u slučaju prihvaćanja protutužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i naknade štete u iznosu od 48.000,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

              I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je kako osnovanost tužbenog tako i osnovanost protutužbenog zahtjeva.

              Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio nedopuštenom-nezakonitom odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a nakon što je utvrdio da tuženik, a na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da je upravo tužitelj počinio težu povredu obveze iz radnog odnosa za koju ga se tereti, odnosno nije dokazao da je upravo tužitelj bio taj koji je 5. travnja 2013. sa računala sa skenerom tuženika na svoju privatnu gmail adresu poslao skenirane dokumente tuženika koji predstavljaju poslovnu tajnu, a za koje podatke se tužitelj izjavom od 28. siječnja 2013. obvezao na povjerljivost.

              Osim navedenog valja napomenuti, pa i u situaciji da je tuženik dokazao da je upravo tužitelj učinio gore navedeno, odnosno dokumente tuženika koji predstavljaju poslovnu tajnu proslijedio na svoju privatnu gmail adresu samo po sebi ne znači i ne dokazuje krštenje načela povjerljivosti, jer tužitelj predmetne dokumente nije učinio dostupnim trećim osobama i time ugrozio sigurnosti istih.

              Slijedom izloženog, pravilno je prvostupanjski sud izvanredni otkaz a koji je tuženik dao tužitelju utvrdio nedopuštenim odnosno nezakonitim.

              Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu utvrdivši da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa nije moguć (raniji izvanredni otkaz ugovora o radu, narušen odnos povjerenja između stranaka zbog novog otkaza i dr.), te primijenio odredbu čl. 117. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR).

              Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je sudski raskid ugovora o radu odredio s danom 19. ožujka 2014. i to iz razloga jer je uvidom u podatke HZMO  (list spisa 153) utvrđeno da se tužitelj a poslije predmetnog otkaza 25. lipnja 2013. zaposlio kod drugog poslodavca (radni odnos na određeno, puno radno vrijeme), pa se protutužbenom zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu može udovoljiti na način da se prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika odredi s danom 24. lipnja 2013., a zbog čega je u tom dijelu presudu valjalo preinačiti.

              Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu štete od četiri plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca uzimajući u obzir okolnosti koje utječu na visinu naknade iz čl. 117. st. 1. ZR.

              Kako je prihvaćen protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu pravilno je tužitelj odbijen sa zahtjevom na povratak na posao.

              I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonito donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.

              I tužitelj i tuženik odbijeni su sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe. Tužitelj iz razloga jer sa žalbom nije uspio, a tuženik iz razloga jer je sa žalbom uspio sam u razmjerno neznatnom dijelu.

              Slijedom izloženog, po osnovi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 4. listopada 2019.