Broj: Gž R-373/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja V. C. iz S. I. Ž., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima M. M., D. B., D. P., odvjetnicima u odvjetničkom društvu M. &. B. d.o.o, protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o, Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-83/2019-55 od 30. svibnja 2019., 7. studenog 2019.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-83/2019-55 od 30. svibnja 2019. u točki I izreke i dijelu točke II. izreke za iznos od 16.150,00 kn sa zateznim kamatama.

              Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II izreke za iznos od 1.250,00 kn (preko iznosa od 16.150,00 kn do iznosa od 17.400,00 kn) sa zateznim kamatama i sudi:

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kn sa zateznim kamatama.

              Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.850,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose po stopi i tijeku pobliže navedeno točkom I. izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 17.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2019. do isplate.

              Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1-3. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09, 61/11, 82/12 – dalje: ZR za isplatu mjesnog i međumjesnog prijevoza i naknade za neiskorišteni godišnji odmor za razdoblje prosinac 2011., siječanj-rujan 2012.

              U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj tijekom 2011. i 2012. radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. P. Č. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkih društva Z. h. d.o.o. Z. (dalje TKU) s Dodacima I.-V. TKU, pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

              U žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza i naknada za neiskorišteni godišnji odmor podvesti pod zakonski pojam "drugi uvjeti rada" u smislu citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a.

              Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, pozivom na odredbe čl. 26. st 5. ZR-a te Direktivu 2008/104/EK Europskog parlamenta i vijeća od 19. studenoga 2008. (dalje Direktiva) koja da je implementirana u ZR, a koji zakon da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje te izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji radi na istim poslovima ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, iz kojih razloga ustupljeni radnik ostvaruje pravo i na naknadu za godišnji odmor , a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika.

              Stoga sud tužitelju dosuđuje zatraženu naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za 2011. i 2012., a pozivom na odredbu čl. 99. st. 1. TKU dosuđuje naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora, tj. razliku za 15 dana, za 2011. i 2012. (u iznosu od 4.514,70 kn), što ukupno iznosi 19.850,40 kn.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

Naime, po ocjeni ovoga suda primjenu odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a potrebno je razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR-a kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

Nadalje, valja respektirati odredbe Direktive donesene kako bi se na području Europske unije u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne, uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.

Odredbe ZR važeće u utuženom razdoblju treba tumačiti u istaknutom smislu i u dosegu Direktive, a prvenstveno da se njome ostvari nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikost i specifičnosti pojedinih tržišta rada i industrijskih odnosa.

              U tom smislu relevantne su:

              - odredba čl. 3. st. 1. toč. f. Direktive prema kojoj "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisnika koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

              - odredba čl. 5. st. 1. Direktive "načelo jednakog postupanja" prema kojoj su osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik,

              - odredba čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj ne dovodeći u pitanje čl. 5. st. 1. zaposlenici kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima i kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.

              U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

              - fizičke prirode koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i dr.), odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita,

              - organizacijske prirode koji se odnose na organizaciju radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radnu okolinu te širu organizaciju rada kod poslodavca,

              - socijalne prirode koji ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članova njegove obitelji, a zahtijevaju poseban tretman na radu i u vezi s radom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zaštita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i dr.),

              - pravne prirode koji se odnose na reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu – na neodređeno ili određeno vrijeme, pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada, ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu.

              Osnovna intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR je da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja bili na istoj razini uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

              Tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljavanja, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i natrag) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr 950/2017-2 od 30. siječnja 2019. i Revr 362/2018-2 od 9. siječnja 2019.

              Neosnovano stoga tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada naknada za trošak prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim prijevozom, visina koje naknade je dokazana potvrdama prijevoznika i (neprijepornom) činjenicom da je tužitelj morao koristiti sredstva prijevoza za dolazak na posao (iz mjesta stanovanja S. I. Ž.), a što tuženik u postupku nije konkretno ni osporio. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju dosudio naznačene troškove primjenom odredbe čl. 91. TKU sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

              Osnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor koji kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada" priznato takvim i ranije navedenom odredbom čl. 3. st. 1.f. Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo i na odmore. Kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnicima, valja mu priznati nešto što je tom godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koja u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

              U konkretnom slučaju pravilno je pozivom na čl. 47. toč. 4. i 6. TKU utvrđeno da tužitelj ostvaruje pravo i na razliku od 15 dana godišnjeg odmora za 2011. i 2012., visina koje naknade žalbom nije dovedena u dvojbu.

              Djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o potrebnim troškovima tužitelja (čl. 155. ZPP-a) i to u odnosu na sastavljanje podneska tužitelja od 17. travnja 2015. jer i prema ocjeni ovoga suda taj trošak nije bio potreban budući da iz stanja spisa proizlazi da je predmetni podnesak dostavljen na ročištu od 17. travnja 2015., za koje je tužitelju već (pravilno) odmjeren trošak zastupanja, te je tužitelj imao mogućnost svoje navode istaknute u tom podnesku iznijeti na raspravi od toga dana, zbog čega je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja navedenog podneska u iznosu od 1.250,00 kn valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja u tom dijelu. U preostalom dijelu, protivno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilno odmjerio trošak tužitelja po osnovu i visini, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te je presuda u tom dijelu za iznos parničnog troška od 16.150,00 kn potvrđena.

              Tuženiku nije dosuđen trošak sastavljanja žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio s dijelom sporednog potraživanja s osnova troškova postupka (čl. 154. st. 3. ZPP-a), a ni tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

              Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 7. studenog 2019.