Poslovni broj: 75 Pž-739/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 75 Pž-739/2021-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca  Mirte Matić, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Kristine  Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. G. d.o.o., OIB  ..., S., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda D. Š., I. K.,  I. K. i I. J. u O., protiv tuženika REPUBLIKA  HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u  Osijeku, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika AGENCIJA, OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog  društva Š., M., M., S. & partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete u iznosu od 38.224.000,00 kn, odlučujući o žalbama  tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku  poslovni broj P-347/2018-71 od 29. prosinca 2020., ispravljene rješenjem toga suda  poslovni broj P-347/2018-76 od 12. siječnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 17.  ožujka 2022.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-347/2018-71  od 29. prosinca 2020., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P-347/2018-76  od 12. siječnja 2021. u točki I. njezine izreke i u tom dijelu se predmet vraća  prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-347/2018-71 od 29.  prosinca 2020. u točki I. njezine izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime  nakade štete iznos od 38.224.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama  koje na taj iznos teku od 10. ožujka 2017. pa do isplate kao i da tužitelju naknadi  parnični trošak u iznosu od 1.467.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim  kamatama koje na taj trošak teku od 29. prosinca 2020. pa do isplate. Točkom II. 2  izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih  kamata na glavnicu u iznosu od 38.224.000,00 kn te na parnični trošak u iznosu od  1.467.500,00 kn, preko stope zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako  polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na  razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za  referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i  naknadu parničnog troška u iznosu od 500.000,00 kn zajedno s pripadajućim  zateznim kamatama na taj trošak.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju svih  izvedenih dokaza posebno saslušanjem svjedoka utvrdio da je tužitelj 3. travnja  2015. podnio zahtjev za potporu na Natječaj za provedbu mjere M04 „Ulaganja u  fizičku imovinu“, Podmjere 4.1. „Potpora za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva“  provedba operacije 4.1.1. „Restrukturiranje, modernizacija i povećanje  konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstva“ iz Programa ruralnog razvoja Republike  Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020; da je   Agencija (dalje Agencija), 7. studenog 2016. donijela Odluku o  odbijanju zahtjeva, jer je ocijenila kako je tužitelj umjetno stvorio uvjete za dobivanje  potpore. Prvostupanjski sud je zaključio da iz izvedenih dokaza ne proizlazi kako je  tužitelj stvorio umjetne uvjete da bi ostvario veću potporu i stjecanje koristi i  prednosti, već upravo suprotno da se programom tužitelja i izgradnjom staklenika za  hidroponski uzgoj rajčica ostvaruju i ciljevi, kako nacionalnog tako i europskog  sektorskog poljoprivrednog gospodarstva. Sud je zaključio kako Agencija, iako je  prethodno dobila upute od Europske komisije na sastanku 19. srpnja 2016. po njima  nije postupila. Nije unaprijed pozvala tužitelja i izvijestila ga o mogućim sumnjama i  dala mu mogućnost očitovanja o istima, a nakon provedenih provjera, bez izlaska na  lice mjesta i bez mogućnosti sudjelovanja tužitelja, te utvrđenja svih angažiranih tijela  kako ne postoje nepravilnosti, donijela odluku, suprotnu svim utvrđenim činjenicama,  pri tome uopće ne cijeneći navede iz tužiteljevih prigovora. Nadalje, sud je ocijenio  kako su ispunjenje pretpostavke iz članka 1046. u vezi članka 1089. Zakona o  obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), da je tužitelju  nastala šteta u vidu izmakle koristi nepravilnim postupanjem Agencije, jer je Agencija  svojim postupanjem spriječila povećanje imovine tužitelja, gubitkom koristi koju bi  izvjesno ostvario da je Agencija postupala pravilno i zakonito. Sud smatra da je  postupanje Agencije bilo neprihvatljivo i da zbog toga Odluka o odbijanju od 7.  studenog 2016. nije pravilna i zakonita te je zbog odbijanja isplate potpore, tužitelju  nastala šteta u visini od 38.224.000,00 kn koliko mu je bilo prethodno dodijeljeno na  ime potpore pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

3. O naknadi parničnog troška sud je odlučio primjenom odredbe članka 154.  stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91,  91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,  25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad  odvjetnika („Narodne novine“ broj; 141/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i  Uredbe o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 53/19).

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-347/2018 od 12. siječnja 2021.  ispravljena je prvostupanjska presuda poslovni broj Pž-347/2018 od 29. prosinca  2020. u uvodu u dijelu datuma zaključenja glavne rasprave.

5. Protiv označene presude žalbu su podnijeli tuženik i umješač.

6. Tuženik presudu pobija u točki I. njezine izreke zbog bitne povrede  odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pogrešno i  nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s  prijedlogom da ovaj sud preinači odnosno ukine pobijanu presudu. U žalbi u bitnome  navodi da je za pravnu ocjenu pravnih učinaka imenovanja V. R. članom  uprave tužitelja i sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom projektu  između tužitelja i V. c. d.o.o., trebalo primijeniti i Uredbu (EU) broj 1305/2013  Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o potpori ruralnom razvoju iz  Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i stavljanju izvan snage  Uredbe Vijeća (EZ) broj 1698/2005 (dalje Uredba 1305/2013), Delegirane uredbe  Komisije (EU) broj 807/2014 od 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) broj  1305/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o potpori ruralnom razvoju iz Europskog  poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i uvođenju prijelaznih odredbi (dalje,  Delegirana uredba 807/2014) i Uredbe (EU) broj 1307/2013 Europskog parlamenta i  Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja  poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i  o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) broj 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) broj  73/2009 (dalje: Uredba broj 1307/2013) te odgovarajuće odredbe Zakona o  trgovačkim društvima i ZOO-a. Ukazuje i na primjenu Uredbe (EU) broj 1303/2013  Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih  odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu,  Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom  fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđenju općih odredbi o Europskom fondu za  regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom  fondu za pomorstvo i ribarstvo te stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) broj  1083/2006 te Sporazum o partnerstvu s Republikom Hrvatskom koji je Europska  komisija odobrila 30. listopada 2014. Navodi da je definicija mladog poljoprivrednika  – pravne osobe propisana člankom 2. Delegirane Uredbe (EU) 807/2014 i isključuje  sve pravne osobe koje u vlasničkoj strukturi i procesima pretežiti utjecaj imaju osobe  starije od 40 godina bez obzira na formalnu upravljačku strukturu dotične pravne  osobe. Tužitelj je radi udovoljenja definiciji „mladog poljoprivrednika“ izvršio promjenu  u vlastitoj upravljačkoj strukturi imenovanjem V. R. kao osobe mlađe od  40 godine na mjesto direktora, međutim tuženik smatra da V. R. nama ni  vlasničku neovisnost niti upravljačku neovisnost jer je M. E. jedini član  društva i prokurista. Smatra da iz navedenih razloga sud na neprihvatljiv način  interpretira Pravilnik o provedbi mjere M04 („Narodne novine“ broj 7/15; dalje:  Pravilnik). Nalazi pogrešnim stav prvostupanjskog suda o pojmu zajedničkog  projekta, jer ugovor na temelju kojeg tužitelj temelji svoj zahtjev a koji su sklopili  tužitelj i V. c. d.o.o. ne može proizvoditi pravne učinke sukladno odredbi  članka 270. stavka 1. ZOO-a. Ističe da je ugovor pothvat jedne osobe i to M. E., budući da kako niti V. R., niti M. D. ako uprava društva  V. c. d.o.o. nema ovlasti već to ima M. E.. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-719/2014 od 13. srpnja 2016. i  Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1076/2018 od 3.  ožujka 2018. pa kako upravni sudovi nisu ovlašteni ocjenjivati pojedinačni akt  javnopravnog tijela, a akti Agencije po članku 38. stavku 1. Pravilnika, nisu upravni  akti, to panični sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost akata Agencije. Tuženik ističe  da je prvostupanjski sud svojom odlukom poništio odluku o odbijanju zahtjeva i  proveo ponovljeni postupak evaluacije zahtjeva za potporu i pogrešno je primijenio  odredbu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11  i 12/13; dalje: ZSDU).

7. Umješač presudu pobija u točki I. njezine izreke zbog bitnih povreda  odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i  pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači odnosno  ukine pobijanu presudu. U žalbi u bitnome navodi da je sud ograničeno i površno  pristupio razmatranju umjetno stvorenih uvjeta od strane tužitelja te pogrešno  zaključio da je postojala namjera da se tužitelj osujeti u dobivanju potpore, što nije  točno jer Agencija udovoljila zahtjevu drugih društava u vlasništvu M. E..
Žalitelj ukazuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelju trebala  biti pružena mogućnost da objasni zašto je poduzimao određene radnje, jer je takvu  mogućnost Europska Komisija spomenula za slučajeve gdje nakon provedene  istrage Agencija ne bi imala dovoljno činjenica za odbijanjem projekta pa bi u slučaju  uvjetnog odobrenja projekta, obavijestila korisnika o uočenim sumnjama koje bi  naknadno mogla provjeriti i kontrolom na licu mjesta. Uz to, navodi da nije jasno  kojom odredbom zakona je propisano da je uvjet donošenja odluke o odbijanju  pozivanje korisnika da se očituje i iznese svoje objašnjenje. Ukazuje da sud nije uzeo  u obzir materijalne dokaza i iskaze svjedoka u pogledu zahtjeva Europske komisije  da istraže i isključe iz financiranja sredstvima Europske unije, umjetno stvorene  situacije. Poziva se na Potvrdu o sukladnosti u skladu s člankom 26. Sektorskog  sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Europske komisije od 23. veljače 2017. te  zapisnik s bilateralnog sastanka te iskaze svjedoka koji su tom sastanku  prisustvovali. Tvrdi da je sud počinio najveću pogrešku kada je zaključio da je  tužitelju odobrena potpora, jer se tužitelj nalazio na radnom izvještaju koji ne  predstavlja rang listu nego samo prikaz obrade predmeta na dan na koji je taj  izvještaj objavljen, a potpora se dodjeljuje isključivo odlukom i ugovorom. Umjesač,  nadalje navodi da se sud pogrešno poziva na sastanke koje je tužitelj održavao u  Agenciji i Ministarstvu, a da pri tome tužitelj uopće nije dostavio nikakve dokaze; da  nije jasno iz čega sud crpi stajalište da je Agencija vezana mišljenjima AFCOS  mreže; da se sud poziva na izvješće revizorske kuće koje se izvješće ne nalazi u  spisu; da se promjena direktora nije dogodila neposredno prije natječaja; da tužitelj  ispunjava ciljeve sektorskog poljoprivrednog gospodarstva; da se ne radi o redovnoj  kontroli predviđenoj Pravilnikom, već o anonimnoj prijavi podnesenoj s ciljem da se  tužitelju ne dodijele sredstva potpore. U pogledu visine štete navodi da odluka o  dodjeli potpore nije donesena pa nije jasno kako je utvrđena šteta pa zatim i  odgovornost za štetu. Nije dokazana niti protupravnost radnji Agencije niti njezin  nezakonit rad, a niti uzročna veza između štete i nezakonitog rada Agencije.
Umješač ukazuje da sud nije ispitao doprinos tužitelja nastanku šteta, jer je ugovore  s izvođačima sklopio prije objave radnog izvješća. Traži trošak sastavljanja žalbe u  iznosu od 156.250,00 kn.

8. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i umješača  na strani tuženika kao neosnovane, predlaže odbiti žalbe i potvrditi prvostupanjsku  presudu u pobijanom dijelu.

9. Žalbe su osnovane.

 

10. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2.  ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8.,  9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je  pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.  354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

11. Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od  38.224.000,00 kn koju tužitelj potražuje na ime izmakle koristi – neisplaćene  poljoprivredne potpore, navodeći da se radi o šteti koju je tužitelj pretrpio nezakonitim  i nepravilnim radom Agencije tijekom odlučivanja o tužiteljevom zahtjevu za dodjelu  potpore od 3. travnja 2015. Zahtjev za dodjelu potpore je tužitelj podnio prijavljujući  se na Natječaj objavljen u „Narodnim novinama“ broj 11/15, 40/15 i 86/15 raspisan za  provedbu mjere M04 „Ulaganja u fizičku imovinu“ Podmjere 4.1. „Potpora za ulaganje  u poljoprivredna gospodarstva,“ provedba operacije 4.1.1. „Restrukturiranje,  modernizacija i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstva“ (dalje:  Natječaj).

12. Tužitelj navodi da je Agencija 1. kolovoza 2016. donijela odluku Klasa:  440- 12/15-04-01-01/0327, Ur.broj: 343-0800/01-16-009, kojom je odbila tužiteljev  Zahtjev za dodjelu potpore, dok je Povjerenstvo za rješavanje po prigovorima pri  Ministarstvu (dalje Povjerenstvo), 8. rujna 2016. donijelo Odluku Klasa:  050-01/16-01/336, Ur.broj: 525- 08/1525-16-4, kojom je djelomično usvojilo prigovor  tuženika u dijelu koji se odnosi na obrazloženje te je Agenciji naložilo ponovnu  obradu zahtjeva i donošenje nove odluke. U ponovljenom postupku Agencija je 7.  studenog 2016. ponovno donijela Odluku o odbijanju tužiteljevog Zahtjeva za dodjelu  potpora, Klasa: 440-12/15-04-01-01/0327, Ur.broj: 343-0800/01-16-022, protiv koje je  tužitelj podnio prigovor Povjerenstvu, a Povjerenstvo je donijelo Odluku Klasa: 050-  01/16-01/597, Ur.broj: 525-08/1374-16-8 od 2. prosinca 2016. kojim je odbilo  tužiteljev prigovor protiv Odluke Agencije od 7. studenog 2016., a takve odluke su  prema tužiteljevom stajalištu rezultat nezakonitog i nepravilnog rada javnopravnih  tijela.

 

13. Dakle, tužitelj temelji svoj zahtjev za naknadu štete na činjeničnim  tvrdnjama da je Agencija počinila štetne radnje u vidu nezakonitog i nepravilnog  odlučivanja o tužiteljevom Zahtjevu za dodjelu potpore, slijedom čega potražuje  naknadu štete u visini očekivane potpore za prihvatljive troškove sukladno odredbi  članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11 i 12/13;  dalje: ZSDU) kojom je propisano da štetu koja nastane nepravilnim ili nezakonitim  radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovnima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.

14. Žalbeni navodi da odluke Agencije nisu upravni akti pa da parnični sud nije  ovlašten ocjenjivati njihovu zakonitost, nisu osnovani. Naime, Odredbom člankom 3.  Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i  29/17; dalje: ZUS), propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti  pojedinačne odluke javnopravnog tijela kojom je odlučeno o pravu, obvezi ili pravnom  interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt). Iz činjeničnih utvrđenja  prvostupanjskog suda, koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu, proizlazi da je  rješenjem Upravnog suda u Osijeku poslovni broj Usl-57/2017 od 4. siječnja 2017.  odbačena kao nedopuštena tužba tužitelja izjavljena protiv Ministarstva poljoprivrede  Republike Hrvatske, Povjerenstva od 2. prosinca 2016. Visoki upravni sud Republike  Hrvatske je rješenjem poslovni broj Usž-1076/2018 od 7. ožujka 2018. odbio žalbu  tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje, jer je člankom 14. stavak 2. Zakona o  poljoprivredi („Narodne novine“ broj 30/15) propisano da Agencija kao provedbeno  tijelo u provedbi mjera ruralnog razvoja, donosi odluke i sklapa ugovore u vezi s  pravima i obvezama korisnika ovog Zakona, ali odluke koje ona donosi nisu upravni  akti. Dakle, u takvom slučaju ispunjene su pretpostavke da prvostupanjski sud ispita  je li odluka kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za dodjelu državne potpore rezultat  nezakonitog i nepravilnog rada Agencije, odnosno je li takvim postupanjem tužitelju  nastala šteta.

15. Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili  nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisana je odredbom članka 14.  ZSDU-a koji glasi: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane  nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i  područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti  u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“ Naime,  prema ovoj odredbi, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim  radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno  pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne  uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje odgovornosti države za  štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke:
a) nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete, te c)  uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i  nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica  nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala  da njega nije bilo. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao  postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene  zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili  nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. S  druge strane kod utvrđivanja uzročne veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada  tijela državne uprave i nastale štete valja voditi računa da uzročnost kao  pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i  nastale štete kao posljedice.

16. Ocjenjujući zakonitost postupanja Agencije prvostupanjski sud je zaključio  da je odluka Agencije od 7. rujna 2016. (kojom je u ponovnom postupku odbijen  tužiteljev zahtjev za dodjelu potpore) u suprotnosti zapisnikom sa sastanka održanog  19. srpnja 2016. u Bruxellesu iz kojeg proizlazi kako je Europska komisija naglasila da  je potreban odmjeren i diferenciran pristup i da se sumnjive situacije trebaju provjeriti  slučaj po slučaj. Sud je zaključio da je u smislu preporuka Europske komisije,  Agencija trebala omogućiti tužitelju da izloži zašto je poduzeo određene radnje koje  se ocjenjuju kao umjetno stvoreni uvjeti te izvršiti kontrolu na licu mjesta.

17. Iz takvih činjeničnih utvrđenja sud je zaključio neosnovanim tvrdnje  Agencije da je štitila interese Republike Hrvatske i Europske unije te navodi da je  Agencija svojim arbitrarnim postupanjem u stvari nanijela štetu kako tužitelju tako i  Republici Hrvatskoj. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije jasan i ne može se  ispitati njegova pravilnost, budući da nije jasno iz čega sud crpi zaključak da je u  konkretnom slučaju Agencija trebala u ponovnom postupku saslušati tužitelja i izvršiti  uvid na licu mjesta. Preporuka Europske komisije na koju se sud poziva sa sastanka  u Brusselu je općenita i zavisi od slučaja do slučaja, što bi značilo da moraju postojati  razlozi da se u konkretnom slučaju provodu dodatne radnje.

18. Pravila postupanja pred Agencijom i Povjerenstvom su uređena prije  svega nacionalnim propisima – Pravilnikom o provedbi mjere M04 (podzakonskim  aktom) i Poslovnikom o načinu rada povjerenstva za rješavanje po prigovorima za  mjeru M04 „Ulaganja u fizičku imovinu“ unutar programa ruralnog razvoja Republike  Hrvatske za razdoblje od 2014 do 2020 od 23. srpnja 2015 (općim aktom), ali i  odredbama europskog prava – Uredbom (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i  Vijeća od 17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke  poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78,  (EZ) br. 165/94, Poslovni broj: 7 Pž-2613/2021-5 11 (EZ) br. 2799/98, (EZ) br.  814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) 485/2008 (dalje u tekstu: Uredba (EU) br.  1306/2013), Postupak dodjele potpore je specifičan postupak koji je uređen  posebnim propisima – lex specialis pa je postupanje javnopravnih tijela bilo potrebno  ocijeniti u okviru postupovnih odredaba koje su ta tijela bila dužna primjenjivati.

 

19. U konkretnom slučaju je odlučno da je odluku Agencije od 7. studenog  2016. donesenu u ponovnom postupku potvrdilo Povjerenstvo odlukom od 2.  prosinca 2016. koja odluka je konačna.

20. Odredbom članka 23. stavka 1. Pravilnika o provedbi Mjere 04 propisano  je da se zahtjevi za potporu pristigli po objavljenom Natječaju iz članka 20. ovoga  Pravilnika, obrađuju po redoslijedu zaprimanja. Stavkom 3. propisano je da se nakon  administrativne kontrole Zahtjeva za potporu, formira rang-lista na način propisan u  članku 25. (Rangiranje Zahtjeva za potporu) ovoga Pravilnika.

 

21. Odredbama članaka 26. i 27. Pravilnika o provedbi Mjere 04 propisan je  postupak izdavanja odluka Agencije zavisno o tome ima li dovoljno raspoloživih  sredstava za sve korisnike. Tako je u članku 26. stavak 2. alineja 6. propisano da  Agencija može i nakon donošenja rang liste, a ima dovoljno sredstava za sve  korisnike donijeti odluku o odbijanju zahtjeva zbog utvrđene nepravilnosti. Isto tako Agencija može postupiti u slučaju da nema dovoljno raspoloživih sredstava (članak 27.).

22. Odredbom članka 30. stavka 12. Pravilnika o provedbi Mjere 04 propisano  je da će se nakon provedenog postupka odlučivanja o prigovoru kreirati konačna  rang-lista za sve zahtjeve za potporu zaprimljene na Natječaju koja će biti objavljena  u sklopu Izvještaja o provedenom Natječaju koji će biti dostupan u AGRONET-u.

23. Dakle, odredbama navedenog Pravilnika nije uređeno da bi Agencija  morala tražiti dodatna objašnjenja korisnika niti vršiti uvid na licu mjesta, niti da bi  postupila protupravno ako je ocijenila, nakon donošenja rang liste, da postoje  nepravilnosti. O tome se prvostupanjski sud uopće nije izjašnjavao, niti je ocjenjivao  kao na protupravnost utječe odluka Povjerenstva od 2. prosinca 2016. kojom je  odbijen tužiteljev prigovor protiv odluke Agencije od 7. studenog 2016.

24. Prvostupanjski sud se umjesto toga sam upustio u ocjenu postoje li razlozi  za odbijanje zahtjeva tužitelja za potporu a to je bilo „da su umjetno stvoreni uvjeti za  povećanja intenziteta potpore i to zbog imenovanja odgovorne osobe koja je mlađa  od 40 godina te zbog zajedničkog projekta u kojem je promijenjen investitor“ umjesto  da raspravi i odluči je li navedena odluka Agencije donesena nepravilnim i  nezakonitim radom Agencije, čime je tužitelju nastala šteta.

25. Prvostupanjski sud se pri tome pozvao Uredba (EU) br. 1306/2013) i to na  odredbu članka 60. kao i na Odluku Europskog suda u predmetu C-434/2012-  Slancheva sila, ali je propustio primijeniti odredbe članka 58. i 59. navedene Uredbe.

26. Odredbom čl. 58. Uredbe (EU) br. 1306/2013 je propisan način na koje su  države članice dužne štititi financijske interese Unije – usvajanjem svih  zakonodavnih, regulatornih i administrativnih odredaba i poduzimanjem svih drugih  učinkovitih mjera za osiguravanje učinkovite zaštite financijskih interesa Unije.
Propisano je i da države članice uvode učinkoviti sustav upravljanja i kontrole kako bi  se osigurala usklađenost s propisima koji upravljaju programima potpore Unije i time  opasnost od financijske štete za Uniju smanjila na najmanju moguću mjeru.

27. Odredbom čl. 59. Uredbe (UE) br. 1306/2013 je propisano da ako nije  drukčije predviđeno, sustav koji uspostavljaju države članice sukladno čl. 58. st. 2.  uključuje sustavno administrativno provjeravanje svih zahtjeva za potporu i zahtjeva  za plaćanje, a taj se sustav nadopunjuje provjerama na licu mjesta (st. 1.). Kod  provjera na licu mjesta odgovorno tijelo uzima uzorak za provjeru iz čitave populacije  podnositelja zahtjeva koja obuhvaća, po potrebi, slučajni dio s ciljem dobivanja  reprezentativne stope grešaka i dio temeljen na riziku koji cilja na područja gdje je  rizik od grešaka najveći (st. 2.). Odgovorno tijelo sastavlja izvješće o svakoj provjeri  na licu mjesta (st. 3.).

28. Dakle, Uredbom (EU) br. 1306/2013 je propisana dužnost država članica  da administrativno provjeravaju zahtjeve za potporu, a što znači na temelju  dostavljene dokumentacije, dok je provedba na licu mjesta propisana kao dodatna  metoda, pa je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitati i ocijeniti u kojim slučajevima se takva kontrola provodi, odnosno je li Agencija bila dužna ispitujući  osnovanost tužiteljevog zahtjeva primijeniti metodu provjere na licu mjesta, a kojom  prilikom bi se utvrđivale nove činjenice i provodili novi dokazi. Nedvojbeno je da je  Agencija bila dužna provoditi kontrole kojima se osigurava da podnositelj zahtjeva za  potporu zadovoljava sve kriterije prihvatljivosti, a posebno da se pojača kontrola za  otkrivanje i rješavanje slučajeva stvaranja umjetno stvorenih situacija u cilju primanja  potpore, kako to umješač na strani tuženika ističe u žalbi, pozivajući se pritom na  Dopis Komisije od 23 veljače 2017. pod nazivom „Potvrda o sukladnosti u skladu s  člankom 26. Sektorskog sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Europske  Komisije, Upit br. RD1/2016/821/HR uvezi s programom IPARD prema uredbama  (EZ) br. 1085/2016, 718/2007 i 80/2010. Međutim, ono što je trebalo ocijeniti je  okolnost je li Agencija pravilno i u skladu sa svim zakonskim propisima provela  kontrole nepravilnosti i umjetno stvorenih uvjeta za stjecanje potpore, ne  narušavajući pritom grubo prava korisnika.

 

29. Osnovano žalitelji u žalbi ukazuju da se prvostupanjska presuda ne može  ispitati niti iz razloga što pri ocjeni zakonitosti odluke Agencije i Povjerenstva  prvostupanjski sud nije ispitao osnovanost prigovora tuženika i umješača na strani  tuženika – zadovoljava li korisnik uvjete mladog poljoprivrednika u smislu  DELEGIRANE UREDBE KOMISIJE (EU) br. 807/2014 оd 11. ožujka 2014. o dopuni  Uredbe (EU) br. 1305/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o potpori ruralnom  razvoju iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i uvođenju  prijelaznih odredbi (dalje: Delegirana Uredba br. 807/2014). Naime, iz činjeničnih  utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je Agencija Odlukom od 7. studenog  2016. odbila Zahtjev za dodjelu potpore po dvije osnove umjetno stvorenih uvjeta za  povećanje intenziteta potpore i to zbog imenovanja odgovorne osobe koja je mlađa  od 40 godina te zbog zajedničkog projekta u kojem je promijenjen investitor.

30. Na Delegiranu uredbu upućuje i Uredba (EU) br. 1307/2013  EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila  za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke  poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i  Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 („Službeni list“ Europske unije L 347/608 od 20.  prosinca 2013., dalje Uredba (EU) br. 1307/2013) koju prvostupanjski sud također  nije primijenio.

 

31. Odredbom članka 30. stavka 11.a Uredbe (EU) br. 1307/2013) propisano  je da „mladi poljoprivrednici” znači poljoprivrednici koji udovoljavaju uvjetima  utvrđenima u članku 50. stavku 2. i, prema potrebi, uvjetima iz članka 50. stavaka 3. i  11. Odredba članka 50. stavka 2. Za potrebe ovog poglavlja, „mladi poljoprivrednici”  znači fizičke osobe:

(a) koje prvi put osnivaju poljoprivredno gospodarstvo kao upravitelji  poljoprivrednog gospodarstva ili koje su već bile osnovale takvo poljoprivredno  gospodarstvo u razdoblju od pet godina prije podnošenja prvog zahtjeva u okviru  programa osnovnih plaćanja ili programa jedinstvenih plaćanja po površini iz članka  72. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013; te

(b) koje nisu starije od 40 godina u godini podnošenja zahtjeva iz točke (a). 
Stavkom 3. toga članka propisano je Države članice mogu definirati daljnje objektivne  i nediskriminirajuće kriterije prihvatljivosti za mlade poljoprivrednike koji se prijavljuju  za plaćanja za mlade poljoprivrednike s obzirom na odgovarajuće vještine i/ili  zahtjeve u vezi s osposobljavanjem, a stavkom 11. propisano je da kako bi se  zajamčila zaštita prava korisnika i izbjegla diskriminacija među njima, Komisija je  ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 70. o uvjetima prema kojima se  za pravnu osobu može smatrati da ispunjava uvjete za primanje plaćanja za mlade  poljoprivrednike.

 

32. U odnosu na umjetno stvorene uvjete sud se pozvao na presudu  Europskog suda u predmetu C-434/2012 Slacheva sila navodeći da je ocjenom  objektivnih i subjektivnih elemenata može zaključiti kako do promjene odgovorne  osobe kod tužitelja nije došlo neposredno prije raspisivanja natječaja 30. siječnja  2015. već 13. i 14. studenog 2014., a da je do promjene investitora došlo s tužitelja  na V. c. d.o.o. zbog toga što su im banke ponudile bolje kredite ako je  investitor V. c. d.o.o.

33. Pravilnikom o provedbi Mjere M04 su utvrđeni način i uvjeti provedbe  Mjere M04 „Ulaganja u fizičku imovinu“, Podmjere 4.1. „Potpora za ulaganja u  poljoprivredna gospodarstva“ iz Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za  razdoblje 2014. – 2020. u skladu s člankom 17. Uredbe (EU) br. 1305/2013  Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o potpori ruralnom razvoju iz  Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i stavljanju izvan snage  Uredbe Vijeća (EZ) br. 1698/2005, (SL L 347, 20. 12. 2013) (u daljnjem tekstu:  Uredba (EU) br. 1305/2013).

34. Uredbom br. 1305/2013, u skladu s kojom je donesen Pravilnik o provedbi  Mjere04, je predviđena mjera ruralnog razvoja „Ulaganja u fizičku imovinu“ te je  određeno da se maksimalne stope potpore mogu povećati za mlade poljoprivrednike,  kao i za zajednička ulaganja (čl. 17. st. 3. i čl. 33.), s tim da se mladim  poljoprivrednikom smatra osoba koja nije starija od 40 godina u trenutku predaje  zahtjeva, koja posjeduje adekvatnu stručnu spremu i vještine te po prvi put na  jednom poljoprivrednom gospodarstvu preuzima dužnost upravitelja tog  gospodarstva (čl. 2. st. 1.).

35. Delegiranom Uredbom br. 807/2014 je popunjena pravna praznina u  odnosu na definiciju mladog poljoprivrednik glede organizacijskih oblika pravnih  osoba tako da je određeno da „2. ako se zahtjev za potporu odnosi na gospodarstvo  u vlasništvu pravne osobe, mladi poljoprivrednik u smislu čl. 2. Uredbe (EU) br.  1305/2013 vrši učinkovitu i dugoročnu kontrolu nad pravnom osobom u smislu odluka  povezanih s upravljanjem, koristima i financijskim rizicima. Ako u kapitalu ili  upravljanju pravne osobe sudjeluje nekoliko fizičkih osoba, uključujući i osobu ili  osobe koje nisu mladi poljoprivrednici, mladi poljoprivrednik mora biti u mogućnosti  izvršavati takvu učinkovitu i dugoročnu kontrolu samostalno ili s drugim  poljoprivrednicima (čl. 2. st. 2.). Svi elementi definicije mladog poljoprivrednika  utvrđeni u čl. 2. st. 1. t. (n) Uredbe br. 1305/2013 moraju biti ispunjeni u trenutku  podnošenja zahtjeva za potporu na temelju te Uredbe (čl. 2. st. 3.).

36. Navedene Uredbe su bile na snazi i objavljene prije raspisivanja natječaja  u konkretnom slučaju pa se tužitelj mogao informirati o zahtjevima iz Uredbi, a sud je  trebao ispitati prigovor žalitelja da korisnik nije ispunjavao uvjet mladih  poljoprivrednika kako je to definirano naprijed navedenim Uredbama, što  prvostupanjski sud nije ispitao, pa presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih  se ne može ispitati.

37. Osim toga, nije jasno je li sud ocijenio da je tužitelju šteta nastala time što  nije primio potporu ili mu je šteta nastala zbog gradnje staklenika, a da bi ovaj sud  mogao provjeriti vrstu i visinu eventualne štete te odgovornost tuženika za štetu.

38. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP  ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratio prvostupanjskom  sudu na ponovno odlučivanje.

39. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu  odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju je počinio donoseći  pobijanu presudu tako što će ocijeniti je li Agencija u ponovljenom postupku bila  dužna izvoditi nove dokaze i utvrđivati nove činjenice, odnosno je li postupajući po  Zahtjevu za dodjelu potpore odstupila od proceduralnih pravila ili uobičajenog  postupanja. Nakon toga će ocijeniti u materijalno pravnom smislu je li korisnik  prihvatljiv korisnik u smislu europskog prava i nacionalnih propisa, odnosno je li bilo  namjerne koordinacije sudionika zajedničkog projekta usmjerenog na umjetno  stvaranje uvjeta radi stjecanja većeg iznosa potpore, a prije toga ocijeniti jesu li  tužitelju kao korisniku bili poznati uvjeti natječaja kroz kampanju za program ruralnog  razvoja.

40. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 17. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća
Mirta Matić