- 1 -              I Kž 133/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 133/2020-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. I. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 152. st. 1. toč. 5. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. listopada 2019. broj K-32/2017-42, u sjednici održanoj 16. ožujka 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog N. S., odvjetnika S. G.,

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.), opt. M. I. i opt. N. S. oslobođeni su optužbe da bi počinili teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 5. i s čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08.-17. oštećena-žrtva L. M. G. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08.-17. opt. M. I. i opt. N. S. u cijelosti su oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08.-17., nužnih izdataka optuženika i nužnih izdataka i nagrade branitelja te je odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Žalbu je protiv te presude podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. M. I., po branitelju, odvjetniku T. V., te opt. N. S., po branitelju, odvjetniku S. G., obojica s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana odbije te uz molbu da ih se obavijesti o održavanju sjednice vijeća.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja opt. N. S., odvjetnika S. G., a u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08.-19., u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. M. I. i opt. N. S. te branitelja opt. M. I., odvjetnika T. V., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba je osnovana.

 

7. U pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdi da je prvostupanjski sud i u ponovljenom postupku, nakon ranije ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2017. broj I Kž 484/2015., opetovano izveo pogrešan zaključak o nedokazanosti kaznenopravne odgovornosti optuženika. Pritom, državni odvjetnik u žalbi, opravdano upirući na manjkavost argumentacije prvostupanjskog suda, osnovano tvrdi da je takav zaključak prvostupanjskog suda rezultat selektivnog korištenja samo onih elemenata dokaznih sredstava koji idu u prilog oslobađajućoj presudi. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je cjelokupno zaključivanje prvostupanjskoga suda nepotpuno i površno te se ono, kao takvo, za sada, ne može prihvatiti.

 

8. Prije svega, primjetno je da su svi razlozi iz pobijane presude već bili iznijeti u prvotnoj presudi koja je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika bila ukinuta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski je sud, u biti, u pobijanoj presudi samo izvršio preocjenu istog dokaznog materijala te potom ostao kod svih činjeničnih utvrđenja. Pri tome je pretežiti, gotovo cjeloviti dio analize i ocjene izvedenih dokaza posvetio isključivo utvrđivanju potkrijepljenosti iskaza oštećenice-žrtve, koji je iznimno detaljno i kritički analiziran, dok analizi i ocjeni ostalih dokaza pa tako i obrane optuženika nije pristupio niti s približno jednakom pažnjom i kritičnošću. Čak štoviše, u nastojanju da obrazloži zašto ne prihvaća tvrdnju oštećene-žrtve L. M. G. da se događaj zbio na način da su optuženici uporabom sile bez njezinog pristanka odnosno uz njezino izričito protivljenje s njom izvršili više spolnih odnošaja, prvostupanjski sud u cijelosti propušta sadržaj dokazne građe ocijeniti i u kontekstu utvrđivanja je li opt. M. I. kritične zgode izvršio spolni odnošaj s oštećenicom-žrtvom pa o utvrđivanju te sporne činjenice u pobijanoj presudi ne iznosi nikakvu argumentaciju.

 

9. Kod navođenja razloga za neprihvaćanje iskaza oštećene-žrtve L. M. G. istinitim, prvostupanjski sud ističe da ne postoje dokazi koji bi potkrijepili tvrdnje oštećenice-žrtve da bi se događaj dogodio na način kako ona to opisuje jer iskaz oštećenice-žrtve, osim iskaza njezine prijateljice, svjedokinje S. M. V., ne potvrđuje ni jedan drugi personalni dokazi, dok ga materijalni dokazi dovode u pitanje. U prilog takvom zaključivanju, prvostupanjski sud iskazu oštećenice-žrtve suprotstavlja podudarne iskaze svjedoka G. M., A. Š., T. B. i J. D. upirući da je riječ o nepristranim svjedocima, nezainteresiranima za ishod ovog postupka, zbog čega nemaju razloga neistinito iskazivati.

 

10. Međutim, državni odvjetnik, opravdano prigovarajući takvom načinu rezoniranja, u žalbi s pravom ističe da je prvostupanjski sud trebao opreznije pristupiti ocjeni tih dokaza jer se njihovom pažljivijom usporedbom, kako samih za sebe, tako i u međusobnom odnosu, uočavaju nepodudarnosti, nedosljednosti kao i kontradiktornosti koje se ne mogu zanemariti.

 

11. Naime, svjedok A. Š. je pred državnim odvjetnikom iskazao da je inkriminiranog dana sjedio za stolom s T. B. te da je „primijetio (sam) jednog mlađeg momka, crnog, visokog, zgodnog, kasnije (sam) se sjetio da je to taksista koji na brodu prevozi goste sa H. na P. i obrnuto“, a koji momak je s djevojkom otišao do susjedne prostorije, udaljene 7-8 metara od kafića, pri čemu su vrata od kafića ostala otvorena. Također je iskazao da su, kada je „crni momak, taksista“ s „onom ženskom“ ušao u kafić, ubrzo iz kafića izašle dvije ženske osobe te da je ženska osoba koja se nalazila s crnim momkom, taksistom, u posebnoj prostoriji, počela naglo vikati. Međutim, suprotno tome je iskazujući na raspravi naveo da je upravo opt. N. S., kojeg poznaje jer je vozio brod odnosno taksirao za opt. M. I., osoba koja je s jednom ženskom osobom ušla u susjedni objekt odnosno spavaću sobu za konobare, dok drugu žensku osobu tog jutra kao ni u nastavku dana uopće nije vidio.

 

12. Svjedokinja T. B. je pred državnim odvjetnikom iskazala da je inkriminiranog dana zajedno sa A. Š. sjedila za stolom koji je od kafića bio udaljen par metara pri čemu nije mogla sa sigurnošću vidjeti jesu li vrata i prozori kafića bili otvoreni ili zatvoreni te da su se iz obližnjeg objekta koji služi kao prenoćište osoblja kafića čuli zvukovi, škripa kreveta, što je asociralo na seksualni odnos nakon čega je vidjela mušku osobu crne kose koja je taksirala brodom za opt. M. I. te žensku osobu crne kose kako izlaze iz tog objekta, kao i da su zatim dvije ženske osobe izašle iz kafića. Na raspravi je iskazala da je kada je pred državnim odvjetnikom govorila o momku crne kose, mislila na G. M., te dodala da je G. M. kritične zgode prije nego što se čula škripa kreveta na kratko izašao iz tog pomoćnog objekta, ušao u kafić te se opet vratio u kućicu, kao i da je kućica od kafića udaljena svega tri metra.

 

13. Unatoč navedenim različitostima, prvostupanjski sud iskaze tih svjedoka nalazi jasnima i međusobno podudarnima. Također ih ocjenjuje i nepristranima, premda su i A. Š. i T. B., kao gosti kafića koji je u vlasništvu opt. M. I. gdje je terećeno kaznenom djelo počinjeno, gotovo svakodnevno u dugogodišnjem razdoblju (duljem od deset godina) posjećivali taj kafić zbog čega su imali razloga iskazivati u njegovu korist, a time i u korist opt. N. S. Sve navedeno je trebalo s više kritičnosti cijeniti, kako se to opravdano tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.

 

14. Potrebno je, također, naglasiti i da je iz sadržaja zapisnika s rasprave od 17. ožujka 2015. vidljivo da je svjedok A. Š. zbog nerazumljivog iskazivanja u više navrata upozoravan na posljedice lažnog svjedočenja, pri čemu je konstatirano i da se svjedok prilikom izlaska iz sudnice obratio obojici optuženika govoreći im da će ih sačekati, nakon čega je, na upit predsjednika vijeća, objasnio da će ih čekati kako bi mu platili pivo za svjedočenje. Stoga i ovaj drugostupanjski sud zaključak prvostupanjskoj suda da je riječ o vjerodostojnom dokazu, nalazi površnim te, za sada, neprihvatljivim.

 

15. Prvostupanjski sud temelj za prihvaćanje istinitosti iskaza svjedoka A. Š. i T. B., a posljedično tome i za neprihvaćanje iskaza oštećenice-žrtve, nalazi i u tome što su oba svjedoka izričito iskazala da se iz kafića ništa nije čulo, a da se inkriminirani događaj zbio u ranu zoru, u doba svitanja, kada je vladala bonaca zbog čega su morali čuti sve što se unutra događa. Međutim, državni odvjetnik s pravom, ponovno upirući na nekritičku analizu tih dokaza, ističe da su, s obzirom na nespornu činjenicu da je tom prilikom došlo do jednog seksualnog odnosa, takvi iskazi nepouzdani. Ovo tim više jer su obojica optuženika u obranama navela da je oštećenica-žrtva tempore criminis stenjala i uzdisala, a stol na terasi kafića za kojim su svjedoci A. Š. i T. B. u to vrijeme sjedili se nalazio svega nekoliko metara od ulaza u kafić, za čija vrata je svjedok A. Š. decidirano iskazao da su bila otvorena. Dakle, sasvim je nelogično da prvostupanjski sud vjeruje iskazu svjedokinje T. B. kada tvrdi da se iz zatvorene kućice udaljene od njih 7-8 metara čuo zvuk škripe kreveta, a da se istovremeno nije čulo uzdisanje oštećenice-žrtve ili bilo kakve kretnje troje osoba iz prostorije koja se nalazila na puno bližoj razdaljini. Uostalom, svjedokinja T. B. je iskazujući na raspravi čak istaknula da je obično jutrima dok je pila kavu ispred kafića („na štekatu‟) čula zvukove iz kafića pa i kada bi se u kafiću kuhala kava, što opisano rezoniranje prvostupanjskog suda čini tim više problematičnim.

 

16. Žalbom se državnog odvjetnika s pravom ističe i da prvostupanjski sud u prilog takvom (pogrešnom) zaključivanju upire i na iskaz svjedoka G. M. iz kojeg proizlazi da nije ništa neobično čuo, ocjenjujući ga uvjerljivim, unatoč nespornoj činjenici da se za vrijeme inkriminiranog događaja nalazio u skladišnoj kućici desetak metara udaljenoj od kafića odakle se, prema iskazu T. B., čula škripa kreveta, zbog čega je vrlo upitno je li svjedok G. M., kraj takvih okolnosti, uopće mogao čuti što se događa u kafiću.

 

17. U nastavku žalbe državni odvjetnik s pravom upire da su iskazi oštećenice-žrtve i svjedokinje S. M. V. u cijelosti dosljedni u svim odlučnim činjenicama i podudarni tijekom cijelog postupka.

 

17.1. Prije svega, treba reći da se ne radi o, kako se to pogrešno ističe ne samo u pobijanoj, nego i u prethodnoj presudi, svjedokinji „po čuvenju“. Naime, iako je doista riječ o osobi kojoj se oštećenica-žrtva netom nakon počinjenja djela povjerila, svjedokinja S. M. V. tijekom iskazivanja uopće nije govorila o onome što joj je oštećenica-žrtva rekla o inkriminiranom događaju već je isključivo iskazivala o radnjama u kojima je sudjelovala ili prisustvovala prije i nakon inkriminiranog događaja. Pritom je u potpunosti nerazumljiv navod prvostupanjskog suda o nepostojanju jake dokazne snage svjedoka „po čuvenju“, s obzirom na to da je kod tzv. seksualnih delikata, kod kojih gotovo nikada nema očevidaca, uobičajeno da je jedini dokaz koji tereti optuženika isključivo i samo iskaz oštećenice-žrtve. Uostalom, i ostali su svjedoci, baš kao i svjedokinja S. M. V., iskazivali o onome što su inkriminiranog dana vidjeli i čuli, međutim, prvostupanjski sud za te dokaze nije iznosio prethodnu ocjenu dokazne snage. Konačno, svjedokinja S. M. V. je iskazujući opisivala i stanje u kojem se nalazila oštećenica-žrtva dok joj je, netom nakon izlaska iz kafića, pričala o samom inkriminiranom događaju, što je važna kontrolna činjenica koju prvostupanjski sud u potpunosti ispušta iz vida.

 

17.2. Neprihvatljivost načina analize i ocjene dokazne građe prvostupanjskog suda proizlazi i iz propusta uočavanja podudarnosti u iskazima oštećenice-žrtve i svjedokinje S. M. V. Naime, obje su svjedokinje suglasno iskazale da su vrata kafića bila zatvorena, da je nakon što se S. M. V. vratila u kafić „stariji muškarac“ (opt. M. I.) bio samo u majici, odnosno od pasa prema dolje gol te da su vrlo brzo napustile kafić („izletjele vani“).

 

18. Zaključak o nevjerodostojnosti iskaza oštećenice-žrtve i slijedom toga o nedokazanosti optuženicima inkriminiranih im kaznenih djela prvostupanjski sud utemeljuje na još nekoliko okolnosti.

 

19. Tako, upire da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka A. A. proizlazi da optuženici kritične prigode, usprkos snažnom otporu oštećenice-žrtve, nisu zadobili nikakve tjelesne ozljede, a da nalaz specijaliste ginekologa ne ukazuje na ozljede kako u području vanjskog, tako ni u području unutrašnjeg spolovila oštećenice-žrtve, dok je za opisana dva krvna podljeva s unutrašnje strane desnog bedra sama oštećenica-žrtva iskazala da nemaju veze s terećenim kaznenim djelom.

 

19.1. Naime, način inkriminiranog postupanja optuženika kako to opisuje oštećenica-žrtva, u vidu bacanja oštećenice-žrtve na pod, pritiskanje i nasilno širenje i držanje njezinih nogu te silom obavljeni spolni odnošaji uz pružanje snažnog otpora oštećenice-žrtve odgurivanjem objema rukama, je prema stavu prvostupanjskog suda gotovo nemoguć bez postojanja bilo kakvih ozljeda i tragove u vidu ogrebotina, oguljotina i hematome kako kod oštećenice-žrtve, tako i kod optuženika kao posljedica obrambene reakcije oštećene-žrtve.

 

19.2. Stoga, prvostupanjski sud izneseni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka A. A. ne smatra dokazom koji daje uporište za prihvaćanje iskaza oštećenice-žrtve.

 

19.3. Radi pravilnog rasuđivanja ubuduće treba ukazati da za postojanje teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11. za koje se optuženici terete, odnosno nasilno izvršenje više spolnih odnosa od strane više počinitelja s drugom s osobom bez njezinog pristanka, je dovoljno da oštećenica-žrtva očituje svoje protivljenje tom odnosu, a da ju počinitelj uporabom sile na to prisili i tako utječe na slobodu u području seksualnog odlučivanja oštećenice. Naime, do silovanja ne dolazi zbog (ne)aktivnosti žrtve niti je za postojanje terećenog kaznenog djela neophodno da žrtva pruža otpor koji mora biti „ozbiljan i trajan“ ili takvog intenziteta zbog kojeg bi bilo žrtva, bilo počinitelj, zadobili ozljede, kako se to pogrešno navodi u pobijanoj presudi.

 

19.4. Nadalje, kod takvog zaključivanja prvostupanjski sud u potpunosti ispušta iz vida dio iskaza vještaka u kojem ističe da se u konkretnom slučaju zapravo ne može sa sigurnošću tvrditi je li bilo ozljeda na leđima oštećenice-žrtve s obzirom na to da takve ozljede nisu opisane u medicinskoj dokumentaciji jer se ne zna je li specijalista ginekolog bio skoncentriran samo na svoj dio posla. Uostalom u pobijanoj je presudi zanemaren i dio iskaza vještaka u kojem tvrdi da je moguće da u situaciji kada žrtva pruža otpor odguravanjem rukama uopće ne dođe do tragova na počinitelju s obzirom na to da samo odgurivanje rukama ne ostavlja nikakve tjelesne ozljede. Objasnio je da bi prsti osobe koja se brani izazivali krvni podljev na koži osobe od koje se brani, taj stisak mora biti jak i aktivan, a da bi krvni podljev nastao na počinitelju osoba koja se brani treba aktivno stisnuti šaku u zadati udarac silom najmanje srednjeg intenziteta.

 

19.5. Stoga je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da nedostatak ozljeda na tijelu oštećenice-žrtve i optuženika demantira istinitost iskaza oštećenice-žrtve. Ovo osobito imajući u vidu značajnu alkoholiziranost oštećenice-žrtve tempore criminis, zbog koje je mogućnost intenzivnijeg pružanja otpora žrtve na način na koji to opisuje vještak, zasigurno bila ograničena.

 

20. Vjerodostojnost iskaza oštećenice-žrtve je prema ocjeni prvostupanjskog suda kompromitirana i time što je pred sucem istrage navela da su joj optuženici u svom nasilnom činu strgali i suknju, s obzirom na to da nitko od ispitanih svjedoka to nije spomenuo dok iz zapisnika o očevidu i fotodokumentacije proizlazi da je oštećenica-žrtva na sebi imala žutu haljinu s naramenicama koja nije rastrgana ni oštećena. Međutim, pored žalbom državnog odvjetnika sasvim logičnog objašnjenja o mogućnosti nepreciznog prijevoda tijekom iskazivanja s obzirom na to da je žrtva s inozemnog govornog područja, treba napomenuti da iz obrane opt. N. S. proizlazi da je oštećenica-žrtva kritične zgode njihove ruke gurala u svoje „hlačice“, dakle, ne spominju se ni suknja niti haljina, što samo dodatno ukazuje na površnost analize dokazne građe, a time i na problematičnost takvog zaključivanja prvostupanjskog suda.

 

21. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se ne može sa sigurnošću tvrditi da u konkretnom slučaju oštećenica-žrtva nije dala pristanak na spolne odnose sa optuženicima s obzirom na njezino držanje neposredno nakon inkriminiranog događaja te činjenicu da taj događaj policiji nije osobno prijavila već je to učinila njezina prijateljica koju je oštećenica-žrtva, štoviše, odgovarala da to ne učini. Naime, prema stavu prvostupanjskoga suda, bilo bi životno i logično da je oštećenica-žrtva već u kafiću reagirala i pred svima kazala što su joj navodno optuženici napravili. Međutim, osim u potpunosti zanemarene okolnosti da se oštećenica-žrtva kritične zgode kao strankinja nalazila na stranoj državi, dakle, na nepoznatom „terenu‟, te da je bosa „izjurila“ iz kafića te je, ne mogavši dočekati da dođe do nekoliko minuta hodom udaljenog broda gdje je bila smještena, odmah pri povratku, kada se više nije osjećala ugroženom, prijateljici ispričala što joj se dogodilo, prvostupanjski sud kod takvog rezoniranja uopće ne analizira iskaz oštećenice-žrtve na raspravi u kojem je objasnila razloge takvog svog postupanja. Naime, oštećenica-žrtva je iskazala da je u trenutku kada se sve to dogodilo odnosno neposredno nakon toga nije htjela kažnjavanje optuženika jer je to sve bilo za nju traumatično te je samo htjela otići kući. Također, vrlo je logično i životno iskazala da je znala da će vođenje kaznenog postupka na nju djelovati stresno te da je bila zabrinuta da njezina obitelj ne sazna za to jer bi ih to povrijedilo, a i da je bila zabrinuta i za svoju karijeru. Kod takvog rezoniranja prvostupanjski sud vrlo olako prelazi i preko činjenice da je oštećenica-žrtva i u istrazi i na raspravi tijekom iskazivanja plakala, što ukazuje da je kritične zgode nešto izuzetno stresno preživjela.

 

22. Također, za sada se čini vrlo upitnom motivacija oštećenice-žrtve za lažnim iskazivanjem i terećenjem optuženika, o čemu prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije iznio nikakve razloge. Ovo tim više s obzirom na to da oštećenica-žrtva inkriminirani događaj opisuje jasno i životno te detaljno i dosljedno, pritom ne preuveličavajući bilo koji trenutak, niti pokušavajući difamirati optuženike te ih staviti u teži položaj, kako se to osnovano ističe u žalbi državnog odvjetnika.

 

23. Nedostatak cjelovite analize dokazne građe proizlazi i iz propusta prvostupanjskog suda za uočavanjem podudarnosti iskaza oštećenice-žrtve s dijelom obrane opt. N. S. u kojem tvrdi da je samo jednom i to do pola ušao svojim spolovilom u vaginu oštećenice-žrtve jer više nije mogao („jer mu to više nije bio to“) s obzirom na to da je oštećenica-žrtva iskazala da je mlađi muškarac (opt. N. S.) „gotovo (je) odmah prestao s tim nakon što sam mu ja kazala da prestane te se tada promijenio izraz njegovog lica“.

 

24. Prema tome, prvostupanjski je sud svoja utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica i zaključke utemeljio na nedovoljnoj analizi i kritičnoj ocjeni, kako obrane optuženika, tako i iskaza svjedoka, posebice iskaza oštećenice-žrtve, pa je uslijed toga činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno.

 

25. Stoga je pobijanu presudu prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

26. U ponovljenom postupku koji će se održati pred potpuno izmijenjenim vijećem jer uočeni nedostatci ukazuju na potrebu primjene čl. 484. st. 1. ZKP/08.-19., prvostupanjski će sud uzeti u obzir sve primjedbe iznesene u ovom rješenju, i provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge dokaze. Potom će pažljivo i savjesno analizirati obranu optuženika te sve ostale dokaze pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu vodeći računa o propustima na koje mu je ovom odlukom ukazano, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti u svim segmentima koje propisuje odredba čl. 459. st. 5. ZKP/08.-19.

 

27. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. ožujka 2022.

 

              Predsjednica vijeća:

              Vesna vrbetić, v.r.