Broj: Rev 578/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P.¹ iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-960/16-2 od 13. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2591/14 od 13. srpnja 2016., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-960/16-2 od 13. prosinca 2016. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je A. P.¹ iz Z., ..., OIB:..., stekao pravo vlasništva realno određenog dijela čest.zem. 847 u naravi vinograd ukupne površine 7402m2, upisane u zk.ul. 1788 k.o. B., a koji realni dio je na skici sudskog očevida od 18. travnja 2016. godine izrađenoj po stalnom sudskom vještaku T. Ć.-geometru, koja skica je sastavni dio presude, prikazan likom i označen točkama: A-B-C-D-E-F-A, obojano zelenom, žutom i plavom bojom, površine 3460m2, koji dio se sastoji od oranice prikazane likom i označene točkama: B-G-H-E-B obojano žutom bojom površine 2000m2, te livade prikazane na skici sudskog očevida i označene točkama: A-B-E-F-A obojano zelenom bojom površine 1060m2, koji dio je stekao nasljeđivanjem i dosjelošću, te dijela koji je prikazan likom i označen točkama: C-D-H-G-C obojano plavom bojom površine 400m2, koji je posjed stekao zamjenom sa pokojnim Š. P. pok. M., a vlasništvo dosjelošću, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj A. P.¹ iz Z., ..., OIB:..., temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti, nakon formiranja nove zemljišnoknjižne čestice koja površinom i likom odgovara opisanom realnom dijelu čest. zem. 847 k.o. B., da tužitelj izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na tako formiranoj čestici, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tužene, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da je tužena dužna priznati i trpjeti da ishodi parcelaciju označenog realnog dijela na nekretnini oznake čest. zem. 847 u k.o. B., na način da se od realnog dijela prikazanog na skici sudskog očevida od 18. travnja 2016. godine izrađenoj po stalnom sudskom vještaku T. Ć.-geometru, koja skica je sastavni dio presude, prikazan likom i označen točkama: A-B-C-D-E-F-A obojano zelenom, žutom i plavom bojom, površine 3460m2, formira nova zemljišnoknjižna čestica.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška ovog postupka.“

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. i III. izreke na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja,te je ujedno naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak od 8.625,00 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva realno određenog dijela čest. zem. 847 k.o. B. prikazan likom i označen točkama A-B-C-D-E-F-A površine 3.460 m2, koji dio se sastoji od oranice prikazane likom i označene točkama B-G-H-E-B površine 2000 m2, livade prikazane likom i označene točkama A-B-E-F-A površine 1060 m2, koji dio je stekao nasljeđivanjem i dosjelošću te dijela koji je prikazan likom i označen točkama C-D-H-G-C površine 400 m2, koji dio je stekao zamjenom sa pok. Š. P., a ovaj dosjelošću, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem donesene presude i po njenoj pravomoćnosti, nakon formiranja nove zemljišnoknjižne čestice, koja površinom i likom odgovara opisanom realnom dijelom čest. zem. 847 k.o. B., izvrši uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je predmetna čest.zem. 847 k.o. B., u naravi vinograd u površini od 7402m2, upisana kao suvlasništvo brata tužitelja, P. A. za udio od 3000/44412, te tuženice Republike Hrvatske za udio od 20206/44412 i udio od 10103/22206 i to u zk.ul. 1788 k.o. B.,

 

- da je predmetna čestica bila nekada veleposjednička zemlja obitelji S. D., da bi kasnije ¼ dijela iste bila upisana kao Općenarodna imovina i to 1958., da bi se u konačnici u naprijed citiranom suvlasničkom udjelu upisala tuženica tek 2008. godine, sukladno čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a u svezi čl. 129. i 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,

 

- da je tužiteljeva prabaka B. nekretninu zv. B. kupila od obitelji S. D., nakon kupnje iste stupila u posjed iste, a nakon nje i njen pravni slijednik sin M. P.¹ što ukazuje na činjenicu da je zaključeni ugovor o kupoprodaji u cijelosti bio realiziran,

 

- da iz Diobenog ugovora od 12. svibnja 1980. slijedi da su istim sinovi pokojnog M. iz Z.: P. A., B., P. i Š. kao suvlasnici podijelili do tada njihove zajedničke nekretnine položene u k.o. B., a između ostalog i česticu zv. B. tako da je svakom od suvlasnika ista pripala za ¼ dijela.

 

- da je iz rješenja Općinskog zavoda za katastar i geodetske poslove u Zadru broj: UP/I-691/1-1980 od 18. svibnja 1981. razvidno da je došlo do promjene u posjedovnoj evidenciji u vezi s upisom posjedovanja na čest. zem. 847 u naravi oranica površine 3000m2, oranica u površini od 500m2 i pašnjak u površini od 321m2, i na čest. zem. 846/1 u naravi oranica u površini od 5415m2, na način da je umjesto do tada upisane posjednice F. P. ud. M., posjed upisan na ime njezinih sinova pa tako i na samog tužitelja, označenog kao B. P. pok. M. i to na čest. zem. 847 u površini od 2721m2, na sina P. P. pok. M. u površini od 600m2 i sina A. P.² pok. M. u površini od 500m2, a koja izmjena je uslijedila diobom zajedničkih nekretnina na temelju Diobenog ugovora ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zadar pod poslovnim brojem: ...,

 

- da su prednici tužitelja tj. otac tužitelja pokojni M. P.² pok. M. te stric I. P.¹ i teta I. P.² na nekretnini nekada zv. B. u određenoj površini stekli pravo vlasništva i to kao obrađivači temeljem razrješenja agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, a da taj dio nekretnine zv. B. ne ulazi u realni dio predmetne čestice 487 k.o. B.,

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključio je da su se sinovi i kći pok. M. P.¹ za života podijelili na način da je otac tužitelja M. P.² dobio većim dijelom predmetnu nekretninu, nakon njegove smrti istu je naslijedila njegova supruga F. P., da bi potom njena djeca odnosno tužitelj sa svojom braćom izvršio diobu naslijeđenih nekretnina i u toj diobi dobio dio čest. zem. 847 u površini od 3.060 m2,dok je zamjenom sa stricem pok. Š. P. stekao i dio čest. zem. 847 u površini od 400 m2. Naime, sud prvog stupnja je prihvatio dio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini obzirom da je dokazan valjani pravni slijed stjecanja prava vlasništva u odnosu na tuženicu, dok je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da je tuženica dužna priznati i trpjeti da ishodi parcelaciju označenog realnog dijela na čest. zem. 847 k.o. B., obzirom se u sudskom postupku ne može naložiti činidba čije je provođenje regulirano u upravnom postupku.

 

Sud drugog stupnja je pak preinačavajući odluku suda prvog stupnja zauzeo shvaćanje da u situaciji kada tužitelj ne raspolaže kupoprodajnim ugovorom iz kojeg bi proizlazilo da bi njegova prednica kupila bilo koju nekretninu od obitelji S. D., te u situaciji kada su tužitelj i jedan od njegovih stričeva za dio predmetne nekretnine ishodili pravomoćnu presudu tvrdeći i dokazavši da su vlasništvo iste stekli putem svojih prednika, koji su je stekli razrješenjem agrarnih odnosa feudalnog karaktera jer su bili u kmetskom odnosu prema obitelji S. D., što proizlazi iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa i agrarnih odluka priloženih u spisu, da se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj dokazao da je predmetnu nekretninu njegova prabaka B. stekla kupoprodajom od ranijeg vlasnika – obitelji S. D. Slijedom navedenog, sud drugog stupnja odbija tužbeni zahtjev obzirom tužitelj nije dokazao valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva svoje prednice na predmetnoj nekretnini radi čega je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Je li za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu upravljenom na utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu dostatno da tužitelj dokaže da je njegov samostalan zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvadeset godina počevši od 8. listopada 1991.?

 

2. Je li došlo do konvalidacije kupoprodajnog ugovora između prednice tužitelja i bivših veleposjednika u okolnostima kada su prednici tužitelja u javnim očevidnicima evidentirani kao posjednici predmetne nekretnine od 1955. godine, a sam tužitelj od 1988. godine?

 

3. Je li drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika pravilno primijenio odredbu 365. ZPP time što je ispitivao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženik uopće nije pobijao?

 

4. Je li sud time što se upustio u ocjenu vjerodostojnosti pojedinih svjedoka u dijelu u kojem ni tuženik nije prigovarao drugostupanjski sud prekoračio granice ispitivanja presude povodom žalbe (čl. 365. ZPP-a)?“

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelj ukazuje na odluke Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1338/14, Županijskog suda u Rijeci broj Gž-356/16 od 16. ožujka 2016., Županijskog suda u Zadru broj Gž-233/14 i Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2424/16.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ocjena ovog suda je da izraženo shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Iako se u odlukama nižestupanjskih sudova ne navode odredbe materijalnog prava na kojima sudovi temelje svoje odluke, sadržajno su primijenjene odredbe čl. 159. st.4. u vezi sa st.2., čl. 160. i čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) te čl. 119. ZVDSP.

 

Prvo i drugo pitanje koje tužitelj postavlja u reviziji odnose se upravo na primjenu čl. 159. st.4. u vezi sa st.2., čl. 160. i čl. 18. ZVDSP i pitanje potrebnog roka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu.

 

O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. pri čemu je navedeno shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Navedeno shvaćanje revizijskog suda doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretnine i prije 8. listopada 1991., od 1955. prema stanju spisa kada su brisani kao posjednici bivši veleposjednici, sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Nadalje, s obzirom da je prvo i drugo postavljeno pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP te je rješavanjem tih pitanja odlučeno o osnovanosti revizije tužitelja, to o rješavanju ostalih postavljenih pitanja ne ovisi odluka u ovom postupku.

 

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku odluka i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupku sud drugoga stupnja ocijeniti će sve žalbene navode tuženice i donijeti novu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.