Broj: Rev 158/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz K., B., kojeg zastupa punomoćnica S. S. V., odvjetnica iz Z. odvjetničkog ureda S. S. V. i A. Č. u I.-G. te po punomoćniku ocu I. B. iz B., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru br. Gž-2459/15-6 od 18. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1248/15 od 31. srpnja 2015., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1248/15 od 31. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru br. Gž-2459/15-6 od 18. listopada 2016. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1248/15 od 31. srpnja 2015. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1248/15 od 31. srpnja 2015., te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

''1. Utvrđuje se da je tužitelj D. B., ..., B., ... K., OIB ..., vlasnik dijela kčbr. 2341/13, zemljišnoknjižno opisane kao pašnjak, kuća, kuća, kuća i kuća od 9856249 m2, upisane u zk.ul. br. 227 k.o.o K., u knjižnom vlasništvu tužene Republike Hrvatske, OIB ..., a koja nekretnina je u posjedovnom operatu (podaci o katastarskim česticama) opisana kao k.č.br. 2341/13 od 10238607 m2 k.o. K. i to kao posjed raznih posjednika, a koji dio ima površinu od 10000 m2 te je opisan kao šuma O. – dio k.č. br. 2341/13 u posjedu D. B. , u posjedovnom listu 2081 k.o. K., te koji dio predstavlja novoformiranu pojedinačnu katastarsku česticu sve prema nalazu i mišljenju izrađenom od strane sudskog vještaka mjernika dipl. ing. geodezije I. B. iz O. od 20. ožujka 2015.g. i dopune tog nalaza od 25. svibnja 2015.g., a koji dio je konačno označen točkama A-B-1-2-D-E-F-G i koji dio je opisan kao dio č.zem. 2341/13 k.o. K. u površini od 10000 m2, a koji nalaz i mišljenje i dopuna nalaza i mišljenja su sastavni dio ove presude.

 

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB 18683136487 da potpiše parcelacioni elaborat za diobu kč.br. 2341/13 u zk.ul. broj 227 k.o. K. a utemeljen na nalazu i mišljenju izrađenom od strane sudskog vještaka mjernika dipl. ing. geodezije I. B. iz O. od 20.ožujka 2015.g. i dopuni nalaza i mišljenja od 25. svibnja 2015.g., a koji dio je konačno označen točkama A-B-1-2-D-E-F-G i koji dio je opisan kao dio čest. zem. 2341/13 k.o. K. u površini od 10000 m2, a koji nalaz i mišljenje i dopuna nalaza i mišljenja su sastavni dio ove presude, te da izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva tužitelja D. B., ..., B., ... K., OIB ..., na novoformiranoj čestici temeljem tog elaborata, u roku od 15 dana, time da u slučaju nepostupanja, potpis i ispravu mijenja ova presuda.

 

3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB ... da tužitelju D. B., ..., B., ... K., OIB ..., naknadi trošak ovog postupka u roku od 15 dana, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana donošenja presude."

 

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.250,00 Kn, u roku od 15 dana, dok se zahtjev za više traženog od dosuđenog odbija kao neosnovan.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđene su presuda i rješenje suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje podredno preinačiti pobijanu odluku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju darovanja od oca I. B., koji ju je stekao darovanjem od svog oca G. B., a ovaj dosjelošću.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da predmet spora predstavlja krševito, mjestimično izraženo kamenito zemljište obraslo šmrikom i niskim raslinjem (u skici vještaka, l.s. 126, označeno likom i točkama A,B,1,2,D,E,F,G,A), u cijelosti neomeđeno, osim u neznatnom dijelu do istoka, ogradnim zidom susjedne nekretnine (između točaka E i D), a na dijelu nekretnine (ne rubnom), u pravcu sjever-jug, vidljiv je komad starog kamenog zida (označen i u skici),

 

- da je č.zem. 2341/13 upisana od osnutka zemljišne knjige u zemljišnoknjižnom tijelu 29, uz upis vlasništva u korist Porezne Općine K., da bi rješenjem br. Z-28/54, temeljem prijedloga od 24. ožujka 1954. ista bila upisana kao općenarodna imovina,

 

- da je č.zem. 2341/13 rješenjem br. Z-553/2004, a temeljem prijedloga od 7. srpnja 2004., otpisana iz zk.ul. 4 u zk.ul. 2277, uz uknjižbu prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, koje stanje je, u pogledu upisa vlasništva, nepromijenjeno do danas,

 

- da je iz povijesti promjena vidljivo kako je dio č.zem. 2341/13 k.o. K. površine 10000 m2 od revizije posjedovnog stanja 1959. upisan u korist posjednika G. B. p. L., u Pl 35 k.o. K.,

 

- da je iz ugovora o darovanju nekretnina od 28. srpnja 2010. vidljivo kako G. B. č.zem. 2341/13 površine 10000 m2 k.o. O., darovao sinu I. B., a iz ugovora od 29. srpnja 2010.g. da je I. B. istu darovao svom sinu D. B., tužitelju u ovom predmetu, time da izjavom od 24. kolovoza 2010. (nazvana: anex ugovora, l.s.32) I. B. ispravlja oznaku katastarske općine u ugovoru s D. B., na način da umjesto k.o. O., ispravno treba stajati: k.o. K., da su slijedom navedenih ugovora, rješenjem PUK Z., Ispostava O. od 16. kolovoza 2010. promijenjeni podaci o zemljištu u katastarskom operatu na način da je posjednikom č.zem. 2341/13 k.o. K., površine 10000 m2, upisan tužitelj, D. B., a da je stanje nepromijenjeno vidljivo je iz Pl. 2081 k.o. K.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je predmetna nekretnina u posjedu i korištenju tužiteljevih prednika od tridesetih godina prošlog stoljeća čime nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno paragrafu 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a koji zahtijeva pošten i nesmetan posjed 40 godina unatrag računajući od 6. travnja 1941.

 

Naime, nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na shvaćanju da tužiteljevi prednici pravo vlasništva utužene nekretnine nisu mogli steći dosjelošću sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80, 36/90 - „Narodne novine“, broj 53/91, 91/96 - dalje: ZOVO) radi čega je tužitelj trebao dokazati samostalan i pošten posjed svojih pravnih predaka u razdoblju od najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941. sukladno ranije važećim propisima tj. paragrafu 1472. OGZ.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Da li je ispunjen uvjet za stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama ranije kao općenarodna imovina, društveno vlasništvo, sada kao vlasništvo RH, ukoliko na dan 17. 11. 1999.g (datum donošenja odluke Ustavnog suda RH) stjecatelj ima ispunjen uvjet neprekinutog posjeda preko 40 godina?

 

Da li uskrata prava na utvrđenje vlasništva i uknjižba od strane sudova predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva (čl. 46. Ustava RH, čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju)?

 

Da li je drugostupanjski sud dužan razmotriti, ocijeniti navode predanih podnesaka žalitelja (kojima se dodatno pojačavaju navodi pravovremeno podnesene žalbe) a koji budu predani nakon izjavljene žalbe ali prije donošenja drugostupanjske odluke te o tim podnescima donijeti odgovarajuću odluku. Ovo analogno pravu stranke koja odgovara na žalbu da se uzmu u obzir navodi njenih podnesaka dostavljenih nakon isteka roka a prije donošenja drugostupanjske odluke?

 

Da li je zabrana sudu iz čl. 7. Zakona o parničnom postupku da svoju odluku utemelji na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne ujedno i obveza sudu da upozori stranke na njihovu dužnost predlaganja određenih dokaza kao i obveza da to strankama obrazloži, neovisno od toga što u čl. 219. ZPP-a stoji da sud može kad to ocijeni svrsishodnim i najkasnije do zaključenja prethodnog postupka tako postupiti?“

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelj ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske zahtjev br. 35298/2006, presuda od 11. srpnja 2009., Jakeljić protiv Hrvatske zahtjev br. 22768/12, presuda od 28. lipnja 2016., Radomilja i drugi protiv Hrvatske, zahtjev br. 37685/10, presuda od 28. lipnja 2016., i Gashi protiv Hrvatske, zahtjev br. 32457/05 u kojima je zauzet pravni stav o postavljenim pitanjima.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u odluci br. Rev-291/14 od 17. travnja 2018. u kojoj je rečeno:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) na koje se revident i poziva vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Nadalje, s obzirom da je prvo postavljeno pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP te je rješavanjem tog pitanja odlučeno o osnovanosti revizije tužitelja, to o rješavanju ostalih postavljenih pitanja ne ovisi odluka u ovom postupku.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju da li su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP usvojiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.