Broj: Gž-4/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, po sucu Dragi Grubeši, u pravnoj stvari I-tužitelja L. T. iz B., …, OIB … i II-tužitelja M. Č. iz B., …, OIB …, koje zastupa D. R., odvjetnik iz O., protiv tuženika H. c. d.o.o. iz Z., …, OIB …, koje zastupa G. O., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru br. P-533/2017-5 od 24. studenog 2017., 16. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba tužitelja se uvažava, preinačava se presuda suda prvog stupnja br. P-533/2017-5 od 24. studenog 2017. i sudi:

              Nalaže se tuženiku H. c. d.o.o., da isplati tužiteljima na jednake dijelove iznos od 32.600,00 kn sa zateznim kamatama od 31. listopada 2012., pa do isplate, te svakom tužitelju naknadi 1/2 parničnog troška od iznosa 7.968,75 kn, u roku od 15 dana.

              Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa iznosom od 4.088,00 kn.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku H. c. d.o.o. da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljima, L. T. i M. Č., iznos od 32.600,00 kuna, kao i zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od dana podnošenja tužbe, 31.10.2012. godine, pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.684,38 kuna."

              II/ Nalaže se tužiteljima da solidarno naknade tuženiku troškove parničnog postupka, u iznosu od 4.088,00 kuna, u roku od 15 dana."

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11. – pročišćeni tekst, 25/

13., 28/13.) – dalje: ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i dosudi trošak žalbe.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer se pobijana presuda može ispitati.

              U tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je prednici tužitelja u postupku eksproprijacije zemljišta srpske oblasti S. i B., zapadni S. neophodnom za put B.-Z. (tzv. tenkovska cesta), oduzeto 326 m2 dijela kč.br. …, iz zk.ul.br. … k.o. B., or. G.

              Odlukom o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste (NN br. 54/08.) dionica cesta DZ K. V. – GP – B. u dužini od 22,1 km, postala je državna cesta D-212.

              Općina D. je tabularnom izjavom od 9. rujna 2011. dozvolila da se u zemljišnim knjigama besteretno upiše pravo vlasništva na kč.br. … u zk.ul.br. … k.o. B., ceste i putovi, ukupne površine 86732 m2 u korist R. H.

              Utvrđeno je da je kč.br. … uknjižena na ime R. H. – javno dobro u općoj uporabi na prijedlog tuženika od 21. travnja 2011., a temeljem pravomoćnog rješenja Službe za imovinsko pravne poslove – Ispostava B. M. od 16. prosinca 2010. i dokaza o isplaćenoj naknadi uz zabilježbu da su nekretnine kč.br. … predane na upravljanju tuženiku (Z-…). 

              Također, utvrđeno je da kč.br. 1805/33 oranica Gomboš nije predana u zamjenu za izvlaštenu nekretninu Josipu Tardik, jer je u zk.ul.br. 1583 k.o. Batina uknjižena kao vlasništvo Općina Draž.

              Tuženik je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, a prvostupanjski sud ovaj prigovor usvojio, te iz tih razloga odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

              Tužitelji u žalbi prigovaraju da je ovo shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno.

              Čl. 36. st. 7. Zakona o cestama (NN br. 84/11.) – dalje: ZC propisano je da se nekretnine koje su potrebne za gradnju, rekonstrukciju i održavanje javne ceste izvlašćuju u korist R. H. Prijedlog za izvlaštenje za državne ceste podnose H. c. d.o.o.

              Pravna osoba koja upravlja javnom cestom iz st. 7. i 8. čl. 36. obveznik je plaćanja naknade u postupku izvlaštenja radi gradnje, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta (čl. 36. st. 10. ZC).

              Slijedom iznijetog, prihvaćaju se žalbeni navodi tužitelja da je tuženik pasivno legitimiran za isplatu naknade za oduzeti dio nekretnine. Tuženik je pasivno legitimiran i iz razloga što je dio nekretnine koji je oduzet tužiteljima razvrstan u državnu cestu D-212, te što je u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba da je kč.br. … u kojoj se nalazi i oduzeti dio nekretnine predana njemu na upravljanje nakon donošenja Rješenja Imovinsko pravne službe od 16. prosinca 2010.

              Tužitelj je istakao u tijeku postupka i prigovor zastare.

              Budući je 326 m2 oduzeta od srpske oblasti S. i B. i Z. S. za vrijeme okupacije R. H., da postupak izvlaštenja nije proveden po odredbama Zakona o izvlaštenju (NN br. 9/94.), te budući je tuženik tek 27. travnja 2011. uknjižen u zemljišnim knjigama zabilježbom da se kč.br. … predaje na upravljanje tuženiku, prigovor zastare nije osnovan, jer je zastara počela teći 27. travnja 2011. Tražbina naknade zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina. Kako je tužba podnesena 31. listopada 2012., zastara nije nastupila, jer je podnošenjem tužbe zastara prekinuta, prije isteka zastarnog roka.

              Tužiteljima pripada pravo na naknadu po čl. 33. Zakona o izvlaštenju (NN br. 9/94.) i čl. 33. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

              Tužitelji su zahtijevali naknadu u iznosu od 100,00 kn po m2, a tuženik nije tijekom postupka osporavao visinu naknade.

              Kako tužiteljima kao nasljednicima (O-...) po čl. 5. ZN pripada pravo na naknadu, jer tuženik nije ni dokazao da je na ime naknade tužiteljima u zamjenu dao drugu odgovarajuću nekretninu, ovaj sud je shvaćanja da tužiteljima pripada naknada u iznosu od 32.600,00 kn na jednake dijelove, jer su tužitelji nasljednici svoje majke svako u 1/2 dijela ostavinske imovine sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, pa do isplate.

              Slijedom iznijetog, zbog pogrešnog shvaćanja prvostupanjskog suda, ovaj sud je uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu kao u izreci.

              Budući je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu, odlučio je i o naknadi cjelokupnih parničnih troškova (čl. 166. st. 2. ZPP).

              Razmatrajući ispostavljeni troškovnik tužitelja, te Važeću odvjetničku tarifu i čl. 155. ZPP, po ocjeni ovog suda, tužiteljima koji su konačno u cijelosti uspjeli u parnici pripada pravo na parnični trošak na jednake dijelove u iznosu od 7.968,75 kn (čl. 154. st. 1. ZPP).

              Temeljem čl. 373. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci odluke.

Osijek, 16. svibnja 2019.