Poslovni broj:7 Kž-104/2022-6

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:7 Kž-104/2022-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog G. Đ. i 2. okrivljenog T. društva V. O. d.d. u stečaju iz O., zbog kaznenog djela i to u odnosu na 1. okrivljenog G. Đ., teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. i 4. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), u vezi sa čl. 221. st. 1. KZ/11, a 2. okrivljenog T. društva V. O. d.d. u stečaju iz O. zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. i 4. KZ/11 u vezi sa čl. 221. st. 1. KZ/11 i čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela i čl. 10. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Vinkovcima, broj: KO-DO-377/2020 od 12. siječnja 2022., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: K-12/2019 od 9. prosinca 2020., na javnoj sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2022., u nazočnosti 1. okrivljenog G. Đ. osobno i njegovog branitelja R. V., odvjetnika iz O.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj K-12/2019 od 9. prosinca 2020., 1. okrivljeni G. Đ. i 2. okrivljeno T. društvo V. O. d.d. u stečaju iz O., temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), oslobađaju se optužbe da bi 1. okrivljeni G. Đ. počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, opisano u čl. 222. st. 3. i 4. KZ/11 u vezi sa čl. 221. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude pod II., a 2. okrivljeno T. društvo V. O. d.d. u stečaju iz O., zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. i 4. KZ/11 u vezi sa čl. 221. st. 1. i 2. KZ/11 i čl. 3. st. 1. i 2. te čl. 10. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela na način kako je to činjenično opisano izrekom pobijane presude pod toč. IV.

 

2. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećenik se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu, a temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložilo da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je 1. okrivljeni G. Đ. po branitelju R. V., odvjetniku iz Z. R. V. & S. B. iz O., nalazeći da su navodi žalbe državnog odvjetnika neosnovani, te predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana. Ujedno je branitelj zatražio da ga se obavijesti o sjednici vijeća, a čemu je ovo vijeće u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08 i udovoljilo.

 

5. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

6. Na javnu sjednicu vijeća pristupio je uredno pozvani 1. okrivljeni G. Đ. uz branitelja R. V., odvjetnika iz O. dok nije pristupio zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, a dostava poziva je uredno iskazana, pa je sjednica vijeća temeljem čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti. Prisutni branitelj 1. okrivljenog G. Đ. kao i 1. okrivljeni G. Đ. u cijelosti su ostali kod navoda odgovora na žalbu, te su predložili da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

7. Žalbe državnog odvjetnika nije osnovana.

 

8. Nije u pravu žalitelj, tj. državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud, nakon provedenog dokaznog postupka pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je zaključak prvostupanjskog suda, a kojim se oba okrivljenika oslobađaju od optužbe pogrešan, te da je to posljedica pogrešne ocjene svih izvedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka G. I. i T. Š., kao i iskaza svjedoka M. Ć..

 

8.1. Naime, pobijanom presudom 1. okrivljeni G. Đ. i 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O. oslobođeni su od optužbe i to na način da je prvostupanjski sud nakon analize provedenih dokaza, kako svakog dokaza zasebno tako i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da nije dokazano da bi 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O. postupilo protivno odredbama čl. 252. Zakona o prostornom uređenju i gradnji i Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu, odnosno propustilo poduzeti mjere da se privremeno gradilište uredi na način da se gradilište osigura i označi prema okolini radi sprečavanja pristupa neovlaštenih osoba na gradilište, uslijed čega privezana teglenica TS 507 uz desnu obalu rijeke D. na 1337 + 300 rkn na kojoj se nalazio građevinski materijal i koja se koristila za izvođenje radova dopremom građevinskog materijala, nije bila ograđena niti je pristup istoj bio onemogućen znakovima upozorenja i zabrane pristupa, pa posljedično tome nije dokazano ni da bi 1. okrivljeni G. Đ. kao direktor i odgovorna osoba 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O. nije iz nehaja pri izvođenju pojedinih radova postupio protivno propisima preciziranim u činjeničnom opisu izreke pobijane presude i općepriznatim pravilima struke i time izazvao opasnost za život ljudi uslijed čega je prouzročena smrt jedne osobe.

 

8.2. Naime, 1. okrivljeni G. Đ., inače direktor 2. okrivljene pravne osobe, u svojoj obrani poriče počinjenje djela te, između ostalog, tvrdi da je točno da je tvrtka V. O. d.d. u svibnju 2013. izvodila građevinske radove održavanja utvrde obale rijeke D. kod V., da ti dijelovi obale nemaju značenje gradilišta i da nije bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, te da su se radovi izvodili u dužini od nekoliko kilometara, te tvrtka u tom slučaju po zakonu nije bila dužna niti je bilo objektivno moguće izvršiti ograđivanje mjesta izvođenja radova. Uz to je naveo da je prije započinjanja radova zaključen ugovor sa H. vodama, pri prvom ispitivanju je naveo da je pribavljena suglasnost za izvođenje radova od A. za vodne puteve i suglasnost od K. V., da bi na raspravi istaknuo da suglasnost za izvođenje radova nisu dobili na vrijeme, te su zbog toga platili kaznu (a kada je davao prvi iskaz bio je siguran da je suglasnost prije početka radova ishođena), no nesporno je da ta okolnost nije od utjecaja na utvrđenje odgovornosti u ovom postupku, te je pribavljena naknadno. Međutim, s tim u vezi, uzgred napominje da njegova funkcija kao direktora nije bila ta da osobno ishoduje potrebne dozvole za izvođenje određenih radova, nego su za to postojale službe koje su se time bavile. Vezano za same inkriminacije za koje se tereti napomenuo je, između ostalog, da su izvan radnog vremena na plovnim objektima ostala dva djelatnika, jedan na plovnoj dizalici, drugi na šlepu, a na trećem plutajućem objektu gdje je bio šljunak (teglenica) nije bilo predviđeno da bude ukrcana osoba. Smatra da je na mjestu izvođenja radova, u okviru svojih ovlasti, poduzeo sve kako bi se radovi izveli u skladu sa zakonom. Na zemljištu u blizini rijeke postojala je tabla sa natpisom "gradilište", podaci o investitoru, izvođaču radova i nadzor, tabla je bila vidljiva na visini 3 metra i bila je postavljena na gornjem rubu obale. Što se tiče predmetne daske koja je bila jednim dijelom na obali a drugim dijelom na plovnom objektu smatra da istu nisu postavili djelatnici V. O. već policija koja je obavila očevid, no u to nije u cijelosti siguran.

 

8.3. Što se tiče ovdje konkretnih inkriminiranih situacija navodi i pojašnjava da se konkretno radilo o sanaciji nožice obale utvrde rijeke D., kosina nožice obale napravljena je u fokusu 1 : 1,5, a što znači oko 45 stupnjeva kosine i sastoji se od kamenog nabačaja kamene dimenzije od 15 do 45 cm. Radove svakodnevno nadgleda, odnosno gradilište obilazi nadzorni inženjer koji je jednako odgovoran kao i izvođač radova. U koliko vidi nepravilnosti ili opasnosti dužan je upozoriti izvođača radova te tu opasku upisati u građevinski dnevnik. Ako izvođač utvrdi nedostatke dužan je zaustaviti radove. Čuvar obilazi plovne objekte da vidi da li je sve uredu, te se ne može referirati na fosnu koja je pronađena između obale i teglenice. Ne zna da li ju je postavila policija prilikom uviđaja, čuvar koji je obilazio ili jednostavno djeca, odnosno netko drugi. Smatra da nije moguće da je fosna ostala nakon završetka radnog vremena između teglenice i obale jer ona nije nikako učvršćena, a prolaskom brodova se stvaraju valovi koji bi zaljuljali teglenicu i ostala plovila, privukli ju obali ili odmakli od obale uslijed čega bi fosna morala pasti u vodu. Još jednom ponavlja da ta vrsta gradilišta je linijsko gradilište, da se radovi izvode točkasto, a što znači da se sanira oštećeni dio, dio koji nije oštećen se preskače pa se ide do slijedećeg oštećenog dijela. Pojašnjava da se ne radi o zaustavljanju bilo kakvog prometa, konkretno misli na šetnicu jer su se radovi izvodili pri dnu, odnosno sastavu utvrde i vode. Naglašava da upravo zbog prirode takvih radova gradilište se ne ograđuje niti se mogu ograditi, tim više što ne smetaju normalnoj komunikaciji, frekvenciji, kako ljudi tako i u ovom slučaju plovila. Isto tako naglašava da su postupili i prema pravilima Lučke kapetanije te označili njihova plovila koja su ostajala na vodi prema njihovim pravilima. Kapetanija nije imala nikakvih primjedbi na način kako su obilježili njihova plovila.

 

8.4. Nadalje, a što je bitno i nije moguće zanemariti, 1. okrivljeni G. Đ. je istaknuo da je u konkretnom slučaju kao  direktor imenovao I. M. za voditelja radova, pa iako su radove započeli prije dobivanja suglasnosti isti su se obavljali jednako i nakon dobivene suglasnosti, jer kao što je već rečeno od strane Kapetanije nije bilo nikakvih primjedbi (a to što nisu imali suglasnost platili su kaznu). Investitor imenuje nadzornog inženjera, a u ovom slučaju je to bio B. R.. S obzirom na sve okolnosti i prirodu obavljenih radova smatra da za ovdje štetni događaj nije odgovoran niti on niti njegovi u firmi. Radi razjašnjenja prirode posla, a što je bitno i za ovaj konkretan slučaj te odgovornost ovdje predmetnog nesretnog događaja, napominje da glede izvođenja ovakve vrste radova da se napravi četverogodišnji okvirni sporazum o sanaciji oštećenja, a to znači da se ne može unaprijed planirati što će biti oštećeno da bi se moglo popraviti, nego kada se dogodi oštećenje onda se dobije nalog da se isto sanira. Prilikom odlaska na gradilište sačini se određeni elaborat – troškovnik da bi se moglo pratiti količina i vrijednost radova koji su ugovoreni ranije. Upravo iz tih razloga ne može postojati plan izvođenja radova. Kontaktirao je i prije i nakon štetnog događaja sa kolegama iz građevinskih firmi koje se kao i Vodogradnja bave hidrotehničkim radovima i nikada nitko nije spomenuo da bi bilo uputno, odnosno nužno ograđivanje gradilišta u smislu da bi se morao ograditi brod ili drugo plovilo. Uz to je pojasnio da termin "gradilište" se koristi u slučaju kada se nešto gradi, a termin "radilište" (što je konkretno ovdje slučaj), je termin kada se vrše određeni popravci ili su to radovi redovitog održavanja kao što je podmazivanje pruge i slično. Što se tiče radova iste treba prijaviti investitor budući on otvara građevinski dnevnik koji i vodi. Hrvatske vode imaju jednog nadzornog inženjera za te ugovore i u to inkriminirano vrijeme to je bio B. R.. Posebno napominje da je 7. svibnja 2010. na radilištu bio čuvar, a da obavijest o štetnom događaju uopće nije dobio.

 

8.5. 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O. po svom predstavniku također se očitovalo da se ne smatra krivim i to iz razloga što se privezana teglenica nije nalazila u okviru gradilišta te prema Zakonu o prostornom uređenju 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O. nije bio obvezan istu ograditi niti se to, prema objektivnim mogućnostima s obzirom na prirodu stvari i gradilišta može. U konkretnoj situaciji smatra da se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prostornom uređenju niti do primjene Pravilnika o zaštiti na radu. To iz razloga što se privezana teglenica nalazila usidrena uz obalu u skladu sa propisima i traženjima Lučke kapetanije. Uz to je napomenuo da je od počinjenja djela pa u tijeku postupka 2. okrivljenom TD V. O. d.d. u stečaju iz O. otvoren stečajni postupak i da se u odnosu na eventualnu kaznenu odgovornost koja proizlazi iz Zakona o odgovornosti pravnih osoba mora imati na umu i odredbe Stečajnog zakona kao lex specijalis.

 

8.6. Analizirajući kompletan dokazni postupak, a to su dokazi koji su pobrojani pod toč. 5. obrazloženja pobijane presude, te povezujući iste s navodima obrazloženja pobijane odluke, te navodima istaknutim u žalbi državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio.

 

8.7. Zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica vezanih za to da nije dokazano da bi 1. okrivljeni G. Đ. i 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju počinili terećeno im kazneno djelo na način kako je to precizirano u izreci pobijane presude i za koje se isti terete, čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

8.8. Naime, kao što je već naprijed u obrazloženju ove odluke u bitnome konstatirano za što se terete 1. okrivljeni G. Đ. i 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O., te u bitnome povezujući da se istima stavlja na teret da su postupili protivno određenim propisima, pa je tako za 1. okrivljenog G. Đ. kao direktora TD navedeno da je postupio protivno odredbi čl. 252. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07 i 38/09), i čl. 3. st. 1. i 2. toč. 1. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu (NN 42/68), a što je preuzeto odredbom čl. 114. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/46), propustio poduzeti mjere da se privremeno gradilište uredi na način da se gradilište osigura i označi prema okolini radi sprečavanja pristupa neovlaštenih osoba na gradilište, a uslijed čega privezana teglenica koja je precizirana u  izreci, a na kojoj se nalazi građevinski materijal i koja se koristila za izvođenje radova dopremom građevinskog materijala, nije bila ograđena niti je pristup istoj bio onemogućen znakovima upozorenja zabrane pristupa, pa lakomisleno smatrajući da neće doći do štetnih posljedica, a uslijed propisanih propusta 1. okrivljenog G. Đ. da je 7. svibnja 2010. u poslije podnevnim satima nakon radnog vremena kada se dijete M. M. preko daske popelo na teglenicu, te nakon toga na hrpu šljunka koja se nalazila na teglenici, kojom prilikom se dijete okliznulo i palo u rijeku D., nakon čega je došlo do utapanja, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazana odgovornost kako 1. okrivljenog G. Đ. tako i 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O.. To iz razloga što 1. okrivljeni G. Đ. kao direktor 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O., izvođača radova, je poduzeo sve zakonom predviđene mjere iz svoje ovlasti, a vezano za inkriminiranu situaciju te je tako imenovao I. M. kao odgovornu osobu – voditelja radova, za inženjera gradilišta D. Š., dok je od strane investitora H. voda kao nadzorni inženjer bio postavljen B. R.

 

8.9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da jedini propust koji je počinjen prije početka izvođenja radova je bilo to što pravodobno nije ishođena suglasnost Agencije za vodne puteve, ali taj propust nije bio ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Suglasnost je ishođena naknadno, ali sadržaj i način izvođenja radova te vezivanje – sidrenje plovila (blatnjače, šlepa) nakon radnog vremena je bio identičan i prije i nakon ishodovanja tražene suglasnosti i obavijesti. Što se tiče nalaza građevinskog vještaka T. Š. koji je precizirao gdje su se radovi kritične zgode izvodili, a gdje se nalazila teglenica, te je konstatirao da se teglenica nalazila u zoni izvođenja radova, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je nelogična ta konstatacija jer je nejasno na kojoj bi se to udaljenosti teglenica morala nalaziti privezana da se ne nalazi u zoni izvođenja radova, to tim više što se u konkretnom slučaju  nije radilo o klasičnom gradilištu u smislu odredbe Zakona o gradnji već se radi o radovima redovnog održavanja vodnog dobra koji se izvodi u kontinuitetu sukladno ugovoru o radovima održavanja vode i prema elaboratu održavanja. Ti radovi, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, predstavljaju tehničko održavanje vodnih tokova sukladno odredbi čl. 109. Zakona o plovidbi i lukama, koji se obavljaju u kontinuitetu, odnosno za cijelo vrijeme važenja ugovora sklopljenog sa Hrvatskim vodama.

 

8.10. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovdje konkretnoj situaciji ne može primijeniti odredba čl. 252. st. 2. Zakona o prostornom uređenju i gradnji jer se pravilnim tumačenjem citirane odredbe može zaključiti da nije postojala obveza za posebno ograđivanje ograde u isprekidanoj dužini od oko 1500 m, što potvrđuju i građevinski vještaci. Naime, navedenom odredbom Zakona o prostornom uređenju i gradnji je propisano da se mora ograđivati gradilište, a ne zona izvođenja radova. S tim u vezi u konkretnom slučaju je bitno naglasiti da se radovi nisu izvodili na šetnici koja je predviđena i namijenjena komunikaciji prolaznika i hodanju ljudi, te izvođač radova nije niti smio ograđivati šetnicu. Dakle, sama šetnica nije ni gradilište ni zona izvođenja radova, odvojena je od mjesta izvođenja radova. U konkretnom slučaju sukladno citiranoj zakonskoj odredbi ne postoji obveza posebnog ograđivanja mjesta izvođenja radova budući se radi o dugačkom, tzv. linijskom radilištu, a posebno ne postoji obveza izvođača radova da nakon radnog vremena pravilno izvan gradilišta, u ovom slučaju usidrene radne strojeve, vozila, plovila, posebno ograđuje. Naime, vještaci su suglasni da nije bilo obvezno ograditi tzv. gradilište, već je bilo dostatno označiti, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, odnosno, nije utvrđeno da nije učinjeno. Naime, obavljenim očevidom 7. svibnja 2010. nije niti utvrđivano postoje li ploče koje označavaju početak i kraj radilišta.

 

9. S tim u vezi pravilno prvostupanjski sud analizira, kako pojedine personalne dokaze tako i pisanu dokumentaciju, pa zaključuje da se u konkretnom slučaju iz dopisa Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, ¸Uprave za sigurnost plovidbe, zaštitu mora i unutarnjih voda kao i iz iskaza svjedoka J. M., inženjera prometa i kapetana unutarnje plovidbe, proizlazi da je plovni objekt – teglenica na koju se popeo i sa koje je u vodu pao mlt. M. M., bila ispravna, pravilno izvezana, imala je svu valjanu dokumentaciju i opremu, te je bila pod nadzorom posade tegljača B., plovne dizalice V. i teglenice TO-1701.

 

9.1. S tim u vezi napominje se da je građevinski vještak na raspravi 21. listopada 2020., između ostalog naveo "da bi se spriječilo nedozvoljeno dolaženje na teglenicu, na teglenici se nalazila fosna preko koje je bio omogućen pristup na istu, a što znači da bi se spriječio dolazak na teglenicu fosna se trebala maknuti nakon radnog vremena". Međutim, kako i kada je ta fosna tamo postavljena, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Uz to, okolnost da li je radilište bilo ograđeno (a što ovdje nije moguće) i označeno (što nije utvrđeno da nije), ne isključuje mogućnost da netko postavi fosnu, ali to se ne može pripisati odgovornosti okrivljenika.

 

9.2. S obzirom na sve naprijed navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da bi 1. okrivljeni G. Đ. postupio protivno propisima za koje se tereti i počinio djelo za koje se tereti na način na koji je to opisano, a samim time nije dokazana ni odgovornost 2. okrivljene pravne osobe.

 

10. Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao detaljno i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na isto upućuje žalitelja.

 

10.1. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane te obrana 1. okrivljenog G. Đ. i 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O., kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza, kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti 1. okrivljenog G. Đ. i 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O., odnosno, ovdje konkretno neodgovornosti oba okrivljenika za kaznena djela za koja se terete.

 

10.2. Na navode žalbe koja u bitnome preocjenjuje provedene dokaze i govori o analizi i zaključcima prvostupanjskog suda na način da polemizira sa tim zaključcima, utvrđujući da su isti neosnovani, netočni i neutemeljeni, tj. žalitelj i dalje smatra da odgovornost 1. okrivljenog G. Đ., tada kao direktora TD V. O. d.d., koje je izvodilo radove u V., proizlazi iz činjenice da kao odgovorna osoba izvođača radova u planu uređenja privremenog gradilišta ili na drugi način nije predvidio niti poduzeo mjere da se privremeno gradilište, a time i predmetna teglenica ogradi i propisno označi radi sprečavanja nekontroliranog pristupa neovlaštenih osoba na istu, posebno kada se uzme u obzir da je teglenica sa građevinskim materijalom bila usidrena u neposrednoj blizini naseljenog mjesta i gdje se moglo očekivati neovlašteni pristup ljudi pa tako i djece, valja reći da se radi o subjektivnom stavu žalitelja koji ničim nije doveo u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda. Naime, u ovdje konkretnom slučaju uz zakone i pravilnike koji se prezentiraju u činjeničnom opisu izreke pobijane presude nije moguće zanemariti i Zakon o arhitektonskim i inženjerijskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine 158/2008), pododjel 2. u čl. 47., gdje je izričito propisano: "Kao odgovornu osobu koja vodi građenje, odnosno izvođenje pojedinih radova izvođač imenuje glavnog inženjera gradilišta, inženjera gradilišta i/ili voditelja radova".

 

10.3. U ovdje konkretnom slučaju obveza 1. okrivljenog G. Đ. kao direktora izvođača radova bila je imenovati naprijed navedene osobe, a što je isti kao direktor 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O., izvođača radova, i učinio, tj. imenovao je osobu I. M. kao odgovornu osobu, odnosno voditelja radova, a za inženjera gradilišta D. Š., dok je od strane investitora H. voda kao nadzorni inženjer postavljen B. R..

 

10.4. Iz naprijed navedenog nameće se zaključak da 1. okrivljeni G. Đ. nije ni mogao biti odgovorna osoba u smislu odredbe čl. 221. KZRH u vezi sa čl. 47. Zakona o arhitektonskim i inženjerijskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji, a što sve ukazuje da eventualno kaznena odgovornosti ovdje nije pravilno procijenjena.

 

11. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da je 1. okrivljeni G. Đ. kao direktor 2. okrivljenog TD V. O. d.d. u stečaju iz O. počinio terećeno mu kazneno djelo na način kako ga se tereti, a 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O. kao pravna osoba također nije kazneno odgovorna jer nije utvrđena odgovornosti 1. okrivljenog G. Đ., pa je jedino moguće bilo donijeti odluku, tj. osloboditi od optužbe i 1. okrivljenog G. Đ. i 2. okrivljeno TD V. O. d.d. u stečaju iz O., a sve na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08.

 

12. Zbog svega navedenog valjalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

 

13. Ispitana je pobijana presuda, glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa kako niti jedna takva  povreda nije  utvrđena,  a  žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

 

 

U Zagrebu 15. ožujka 2022.

 

 

 

                                                                                                                PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

           Sonja Brešković Balent, v. r.