Broj: Gž-2724/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao sudca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice A. D. iz B. N., OIB …, koju zastupa punomoćnica R. H., odvjetnica u N., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Stalna služba u Našicama, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-805/16-17 od 6. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-805/16-17 od 6. listopada 2017.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je odlučeno kako slijedi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica A. D., OIB …, iz B., vlasnica nekretnine upisane u z.k.ul.br. 1298 k.o. M., i to kčbr. 618/88 u naravi oranica B. površine 467 čhv, što joj je tužena Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužna priznati i trpjeti brisanje prava vlasništva koje je bilo upisano u korist tužene uz istodobni upis prava vlasništva u korist tužiteljice, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, da tužiteljici A. D., OIB …, iz B., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.731,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana donošenja presude 6. listopada 2011. godine do isplate, sve u roku od 15 dana."

Protiv prvostupanjske presude žali se tužena pobijajući tu odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje: ZPP) predlažući presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužiteljičin zahtjev na utvrđenje prava vlasništva nekretnine upisane u ZU 1298 KO M., označene kao kčbr. 618/88, u naravi oranica B., površine 467 čhv i zahtjev na ovlaštenje na uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost pobijane presude može ispitati.

U pravilno provedenom postupku koji je prethodio donošenju presude, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

-kako iz povijesnoga zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu, označenu kao kat. čest. 618/88 KO M., proizlazi da je ta nekretnina bila upisana prvotno u ZU 287 uz upis prava vlasništva od 11. studenoga 1943. na ime Zavoda za kolonizaciju u Z., a 1960. godine kako je izvršen upis prava vlasništva kao općenarodna imovina, kako je danas nekretnina upisana u ZU 1298. te da je pravo vlasništva upisano na ime Republike Hrvatske po prijedlogu tužene od 10. ožujka 2014.,

-kako je iz podataka Odjela za katastar nekretnina Našice razvidno da je predmetna čestica 618/88 KO M. nastala parcelacijom ranije čestice 618/48 i 618/56 i to 1989. godine te od tada nije mijenjala geometrijski oblik ni površinu, a iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi kako kčbr. 618/56 u naravi predstavlja kuću, dvor, oranicu površine 253 čhv, a 618/48 predstavlja u naravi oranicu površine 467 čhv, a novoformirana predmetna čestica 618/88 da ima površinu od 467 čhv, dok je prijašnja čestica 618/48 imala površinu 1394 čhv,

-kako iz kopije katastarskog plana proizlazi da je na ranijoj čestici 618/56 na kojoj je sagrađen stambeni objekt formirana nova čestica 618/87 u čijem "nastavku" se nalazi i predmetna čestica 618/88, koja je također dijelom formirana od čestice 618/56, kako se prijašnja čestica 618/56 protezala uz cestu, u građevinskoj zoni, dok je prijašnja čestica 618/48 "u nastavku" i predstavlja oranične površine, a što proizlazi i iz uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo prema kojemu se i čestica 618/87 nalazi unutar građevinskog područja, dok se predmetna čestica 618/88 nalazi dijelom unutar, a dijelom i izvan građevinskog područja,

-kako iz potvrde ranije Mjesne zajednice B. od 21. lipnja 1989. proizlazi da je objekt na čestici 618/56 KO M., izgrađen 1948. godine te služi za stanovanje od 1949. godine,

-kako je tužiteljica, kao predlagateljica, podnijela prvostupanjskom sudu prijedlog za pokretanje i otvaranje pojedinačnog ispravnog postupka na nekretninama na kojima je kao vlasnik upisana Općenarodna imovina te da je rješenjem suda broj Z-18493/16 od 30. svibnja 2016. određen ispravak na nekretnini označenoj kao kat. čest. 618/87, u naravi kuća, dvije zgrade i dvor …, površine 207 čhv, na kojoj je upisano pravo vlasništva općenarodne imovine za korist A. D., kao i da je sud u tome postupku utvrdio kako je tužiteljica sa svojim prednicima u posjedu predmetne nekretnine od 1930. godine,

-kako iz iskaza svjedoka J. V., V. V. i J. D., kao i iz iskaza tužiteljice, proizlazi da je predmetna nekretnina u posjedu tužiteljice i njezinih pravnih prednika još od 30-ih godina prošlog stoljeća kada se obitelj doselila iz L. i nikada ih nitko nije smetao u mirnom posjedovanju nekretnine,

-kako iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen 22. travnja 1983. proizlazi da je tužiteljica zajedno sa svojim suprugom, kao davateljica uzdržavanja, od primatelja uzdržavanja N. D., stekla nekretnine česticu 618/56 i 618/48, od kojih je parcelacijom nastala predmetna čestica 618/88,

-kako je u postupku, pored ostalog, izveden dokaz i očevidom uz sudjelovanje sudskog vještaka mjeritelja P. O. na predmetnoj nekretnini i da je sudski vještak dana 8. svibnja 2017. u pisanom obliku dostavio nalaz i mišljenje nakon što je na licu mjesta identificirao tu nekretninu,

-kako iz mišljenja vještaka mjeritelja proizlazi da predmetna nekretnina predstavlja dio dvorišta s nekoliko voćaka, a na zapadnom kraju je oranica, kao i da je ta nekretnina dio cjeline koju čini s česticom 618/5 KO M. koja je u tužiteljičinu vlasništvu i posjedu.

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, poklanjajući vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka mjeritelja i iskazima svjedoka i dovodeći u svezu te iskaze s drugim izvedenim dokazima, u bitnom zaključio kako je predmetna nekretnina ranije bila u sastavu nekretnine označene kao kat. čest. 618/48 i 618/56 KO M., koje čestice su tužiteljica i njezin sada pokojni suprug stekli temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kako svjedoci i tužiteljica suglasno navode da je predmetna čestica zajedno sa svim ostalim česticama koje čine jednu cjelinu, u dugogodišnjem posjedu tužiteljice i njezinih prednika i to još od prije Drugoga svjetskog rata pa da su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s člankom 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Sukladno članku 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Na temelju pravnog pravila paragrafa 1460 bivšeg OGZ-a, koja pravila su se ranije primjenjivala temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/1946), odnosno koja pravila se danas primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine ("Narodne novine" broj 73/91), za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile su potrebne slijedeće pretpostavke: Sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određeno zakonom (30 godina ili 40 godina, odnosno 20 godina sukladno Načelnom mišljenju proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda od 04. travnja 1960.). Prema odredbi članka 23. stavak 4. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO, koji Zakon je stupio na snagu 1. rujna 1980.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva te stvari protekom 20 godina.

Iz rezultata provedenoga dokaznog postupka, i prema shvaćanju ovog suda, proizlazi nedvojbeno utvrđenje kako su pravni prednici tužiteljice bili posjednici predmetne nekretnine (odnosno bili posjednici tadašnje cjeline, nekretnine od koje je parcelacijom nastala predmetna nekretnina tek 1989. godine) još od vremena prije Drugog svjetskog rata, da posjednike nije nitko nikada smetao u posjedovanju i u korištenju te nekretnine koja je predstavljala oranicu položenu neposredno uz tužiteljičine druge nekretnine i uz kuću koja je izgrađena 1949. godine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tužiteljici, odnosno njezinim pravnim prednicima, rok dosjelosti od 40 godina protekao prije 1991. godine pa je i pravilan zaključak kako su ostvarene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

Poštenje posjednika se pretpostavlja, a u ranijem razdoblju sukladno odredbama bivšeg OGZ-a također se pretpostavljalo poštenje odnosno savjesnost posjednika i tko tvrdi drukčije dužan je u postupku to i dokazati, a tuženik nije dokazao kako tužiteljičini pravni prednici ne bi bili pošteni, odnosno da ne bi bili savjesni posjednici.

Dakle, utemeljeno prvostupanjski sud zaključuje kako je u vrijeme dosjedanja potrebno uračunati vrijeme od kada su se tužiteljičini prednici nalazili u posjedu predmetne nekretnine (do 17. studenoga 1999.), a sukladno članku 388. ZVDSP-a i to stoga što u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).

Naime, Republika Hrvatska je, kao članica Europske unije i Vijeća Europe, dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) i njezinih Protokola, kao i primjenjivati pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenoga 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Europskog suda za ljudska prava: -da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i -da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), s obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

S obzirom na navedeno stajalište, a polazeći od iznijetih činjeničnih utvrđenja, i prema shvaćanju ovog suda, tužiteljici i njezinim pravnim prednicima, rok dosjelosti je protekao još i prije 1991. godine pa su ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

Glede žalbenih navoda valja istaći kako tužena u žalbi osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza svjedoka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne iskaze svjedoka koji imaju neposredna i potpuna saznanja o svim odlučnim činjenicama, u onom dijelu koliko je to moguće s obzirom na njihovu životnu dob. No, svjedoci imaju očito i određena posredna saznanja iz svakodnevnih životnih okolnosti u koje su dolazili, a koja saznanja su potpuno u skladu s drugim izvedenim dokazima, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Osim toga treba dodati i kako tužena u postupku nije imala daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza, a iz rezultata provedenoga dokaznog postupka prvostupanjski sud i nije mogao izvesti drukčije zaključke od onih kako su prednici tužiteljice posjedovali nekretninu u navedenom razdoblju prije 1991. godine te da su ostvareni zakonski razlozi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Konačno, u okolnostima kada je utvrđeno kako su prednici tužiteljice osobno posjedovali predmetnu nekretninu kao pošteni posjednici u vremenu potrebnom za dosjelost i kada je dosjelost nastupila prije 1991. godine, nema mjesta primjeni odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/91) na koje odredbe se tužena poziva kao na zakonsku osnovu svog izvornog stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine.

Dakle, iz navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu citiranih zakonskih odredaba kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Tužena žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda.

Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj: 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15).

Zbog navedenog trebalo je, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu tuženika kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

U Splitu 22. svibnja 2019.