Broj: Rev-x 1157/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. I., odvjetnik u R., protiv prvotuženice M. S., drugotuženika R. S. i trećetuženice A. L., svi iz R., zastupani po punomoćniku mr. N. V., odvjetniku u R., odlučujući o reviziji prvo do trećetuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1189/2016 od 12. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3320/13 od 16. ožujka 2016., u sjednici održanoj 22. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija prvo do trećetuženika te se preinačava presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1189/2016 od 12. svibnja 2017. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3320/13 od 16. ožujka 2016. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 14.080,81 kn sa zateznom kamatom od 1. studenog 2004. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

 

              II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženicima trošak revizije u iznosu od 2.250,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima platiti tužitelju iznos od 50.194,98 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. lipnja 2003. do isplate koja teče na iznos od 36.114,17 kn od 4. lipnja 1993. do isplate, na iznos od 14.080,81 kn od 1. studenog 2004. do isplate.

 

              Istom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 18.873,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena navedena prvostupanjska presuda u dijelu kojim se nalaže tuženicima platiti tužitelju iznos od 14.080,81 kn sa zateznom kamatom, a u ostalom dijelu koji se odnosi na obvezu tuženika da tužitelju plate iznos od 36.114,17 kn sa zateznom kamatom i troškovima postupka, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženici su protiv navedene drugostupanjske presude podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i dr. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se navedena presuda ukine ili da se preinače presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Nije sporno da je tužitelj zaštićeni najmoprimac (bivši nositelj stanarskog prava), a tuženici suvlasnici stana u R., te da je tužitelj u tom stanu izveo građevinske radove zbog čega je imao nužne i korisne troškove koji su bili potrebni zbog dovođenja stana u stanje podobno za korištenje.

 

              Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na radove izvedene 2004. godine u iznosu od 14.080,81 kn jer je zaključeno da tužitelj ima pravo na naknadu učinjenih troškova kao poslovođa bez naloga, na temelju čl. 220. i čl. 223. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91 i dr. – dalje: ZOO).

 

              U dijelu koji se odnosi na naknadu štete za ostale učinjene izdatke, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu.

 

              Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja kojim tuženici pitaju da li osoba (nevlasnik) koja je imala nužne i korisne troškove radi dovođenja i održavanja stana u stanje podobno za korištenje, ima od suvlasnika pravo tražiti naknadu za učinjene troškove, kada to potraživanje dospijeva, te da li to pravo ovisi o tome da li osoba koja je učinila troškove posjeduje stan.

 

              Navedeno pravno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer su pravna shvaćanja koja su nižestupanjski sudovi zauzeli prihvaćajući tužbeni zahtjev u suprotnosti s pravnim shvaćanjima odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostalog i s pravnim shvaćanjem iznesenim u rješenju ovog revizijskog suda poslovni broj Rev-2200/12-3 od 12. rujna 2013. Naime, u tom rješenju zauzeto je pravno shvaćanje da se konkretan građanskopravni odnos između tužitelja i tuženika treba razmotriti primjenom odredaba čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP).

 

              Dakle, revizija je dopuštena (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

              U konkretnom slučaju, potraživanje na koje se odnosi tužbeni zahtjev proističe iz građanskopravnog odnosa između vlasnika stvari (stana) i poštenog posjednika iste stvari, u situaciji kada je posjednik imao nužne i korisne troškove koji se odnose na stvar koju posjeduje.

 

              Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

              Iz pravilno shvaćene odredbe citiranog propisa proizlazi da pravo poštenog posjednika na naknadu nužnih i korisnih troškova dospijeva tek onda kad vlasnik stvari osnovano zahtijeva da mu posjednik preda stvar, a u toj situaciji posjednik ima i pravo zadržanja posjedovane stvari dok mu troškovi ne budu naknađeni.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji nije utvrđeno da bi tuženici postavili osnovan zahtjev za predaju stana (tužitelj koristi stan kao zaštićeni najmoprimac), pa se mora zaključiti da tužitelj za sada ne može tražiti naknadu nužnih i korisnih troškova, dakle, propis koji je mjerodavan u konkretnom slučaju nije odredba čl. 220. i čl. 223. ZOO već odredba čl. 164. st. 2. ZVDSP. S obzirom na to da je na materijalnopravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija odgovoreno na način iz kojeg proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan, time je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP), pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačena odluka drugostupanjskog suda protiv koje je podnesena revizija, a i odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda potvrđena.

 

              Tužitelj je uspio s revizijom u cijelosti pa mu je i dosuđen trošak revizije prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a s obzirom na to da je drugostupanjskom odlukom ukinuta odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi, o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučit će se naknadno.

 

Zagreb, 22. svibnja 2019.