Broj: Gž-198/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., iz S., OIB: …, (ranije adresa) zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetnik u O., protiv tuženika Grada S., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetnik u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, posl. br. 62 P-3069/2017 od 11. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Uvaženjem žalbe tuženika Grada S. preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici posl. br. P-3069/2017 od 11. rujna 2018. i sudi:

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. B. koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj J. B., S. OIB: …, stekao pravo vlasništva na nekretnini koja se vodi kod Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, Zemljišnoknjižnog odjela u Senju, upisana u zk. ul. 638 k.o. M. i to kč. br. 36 Pašnjak vrtlić Petuovi, ukupne površine 1 jutro i 621 čhv.

II. Ovlašćuje se tužitelj na temelju ove presude, a nakon pravomoćnosti iste, zahtijevati uknjižbu prava vlasništva, s imena tuženog, na svoje ime i vlasništvo, u odnosu na nekretninu navedenu u točki I. izreke ove presude."

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini koja se vodi kod Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel u Senju, upisana u zk. ul. 638 k.o. M. i to kč. br. 36 Pašnjak vrtlić Petuovi, ukupne površine 1 jutro i 621 čhv.

              U toč. II. izreke ovlašćuje se tužitelj na temelju te presude, a nakon pravomoćnosti iste, zahtijevati uknjižbu prava vlasništva, s imena tuženika, na svoje ime i vlasništvo, u odnosu na nekretninu navedenu u toč. I. izreke te presude.

Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su oni razlozi koji su navedeni protivni notornim činjenicama, zakonskim pretpostavkama, materijalnim dokazima. Uz navedeno da je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, pa je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Tuženik drži da u konkretnoj procesnopravnoj situaciji nisu bile ostvarene pretpostavke za razdvajanje spisa tog suda posl. br. P-1269/2015 s obzirom na iste činjenice i činjenične tvrdnje, identičnu pravnu osnovu u odnosu na sve označene tuženike i u odnosu na sve nekretnine. Ističe da samim time nisu bile ostvarene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe od 9. listopada 2015. jer označene parnične stranke u tužbi tužitelja od 14. studenog 2013. imaju status jedinstvenih i nužnih suparničara. Navodi da zaključak vještaka da bi nekretnine činile jedinstvenu cjelinu seoskog gospodarstva nije zadaća vještaka, već isključivo suda, a osim toga da je takav zaključak vještaka, protivan skici lica mjesta iz koje proizlazi da je prijepor u naravi pašnjak, šuma odvojena putem od nekretnina koje su bile vlasništvo i posjed J. V. i koje su predmet tužbenog zahtjeva u predmetu posl. br. P-1269/2015 od 9. listopada 2015. Smatra da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 159. st. 2. i 4. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje ZV) odnosno nije dokazao da se osobno i putem svojih prednika pok. D. i A. B. nalazio u samostalnom posjedu predmetne nekretnine kao zakonit, istinit i pošten posjednik od 1962. Također da tužitelj nije dokazao koje nekretnine su bile predmet ugovora o kupoprodaji sklopljenog 1962. između tužiteljevog oca D. B. i pok. J. V., niti je dostavio u spis kao dokaz kupoprodajni ugovor iako je iskazao da ugovor postoji i da ga je vidio prije dvije do tri godine. Nastavno da tužitelj nije dokazao niti faktički niti samostalni posjed prijepora. Obzirom na navedeno tuženik smatra da kč. br. 36  nije bila predmet kupoprodajnog ugovora. U suprotnom da je nekretnina bila predmet kupoprodajnog ugovora to bi bilo vidljivo iz ugovora koji bi tužitelj tada dostavio u spis, a jednako tako iz rješenja o nasljeđivanja iza pravnih prednika tužitelja kao i povijesnog katastarskog upisa. Navodi da iz katastarskih promjena proizlazi da prednik tužitelja D. B. niti sam tužitelj nisu nikad bili evidentirani kao posjednici kč. br. 36 niti je tužitelj dostavio u spis rješenje o nasljeđivanju iza svojih prednika da bi se vidjelo što je bilo ostavinska masa. Navodi da su iskazi saslušanih svjedoka neodredivi u odnosu na predmet spora, odnosno da svjedoci iskazuju o predmetu spora kao ruševini koja se nalazi na kč. br. 39 k.o. M., dok predmet spora u naravi ne predstavlja nekretninu zvanu Kapitanica, već isti u naravi predstavlja pašnjak. Također da svjedoci nisu određeno iskazali o posjedovanju prijepora od strane tužitelja, njegove braće i sestara niti o njihovim međusobnim odnosima, već su saslušani paušalno u kontekstu naprijed zauzetog pravnog stajališta suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Navodi da sud nije utvrdio kada je počelo teći i kada je eventualno isteklo vrijeme dosjedanja. Nadalje navodi da je predmetna nekretnina u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, pa stoga tijek eventualnog dosjedanja treba promatrati kroz odredbu čl. 388. st. 4. ZV-a odnosno računanje rokova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, nakon 8. listopada 1991. obzirom da je predmet spora bio evidentiran kao društveno vlasništvo. Navodi da tužitelj nije i ne može biti zakonit niti savjesni niti pošteni posjednik jer je znao da mu ne pripada posjed.

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

              Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

              Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Povrh toga valja naglasiti da tuženik u ovom postupku i tuženici u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-1269/2015 nemaju položaj jedinstvenih, već formalnih suparničara, što znači da je svaki suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima (čl. 200. ZPP-a). Tuženik stoga nije ovlašten isticati kako u navedenom postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe u odnosu na tuženika iz tog postupka (P-1269/2015), odnosno za razdvajanje tih parnica radi odvojenog raspravljanja.

              U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je prema stanju zemljišne knjige kč. br. 36 Pašnjak vrtlić Petuovi, ukupne površine 1 jutro i 621 čhv upisan u zk. ul. 638 k.o. M., upisana kao vlasništvo tuženika,

-da iz povijesnog vlasničkog lista za navedenu nekretninu proizlazi da je od osnutka zemljišne knjige u vlastovnici kao vlasnik iste bila upisana Obćina mjestna sela M., s time da je 1902., temeljem Zakona od 25. travnja 1894. o uređenju zemljišnih zajednica kao vlasnik nekretnine upisana Zemljišna zajednica mjesta obćine M., a nakon toga temeljem Uredbe vlade FNRJ od 3. lipnja 1947. nekretnina se vodi upisana kao Općenarodna imovina, a 1963. temeljem isprave o određivanju organa upravljanja od 21. kolovoza 1963. upisan je kao organ upravljanja Općina S., prednik tuženika,

-da iz povijesti posjeda proizlazi da je predmetna nekretnina kč. br. 36 Vrtlić-pašnjak sa 8319 m2 k.o. M., od osuntka katastarskog operata 1953. bila upisana u posjedovnom listu broj 12 na ime J. B. pok. T. iz V. kbr. 134, a potom po promjeni osobnih podataka J. V. r. B. iz S., da se nakon toga temeljem prijemnog lista i sudskog rješenja br. 68/Z-61 kč. br. 36 mijenja površina te od tada je pašnjak sa 7986 m2, a 2010. rješenjem Općinskog suda u Senju posl. br. Z-852/2009 upisana je kao vlasništvo i posjed tuženika,

-da je očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku mjerničke struke utvrđeno da nekretnine koje su pokazane po tužitelju kao sporne (očevid održan prije razdvajanja postupka u odnosu na kč. br. 36 k.o. M. i tuženika iz predmeta P-1269/2015), a radi se o kč. br. 35/1, 40/1 i 40/3 upisanim u zk. br. 727 k.o. M., kč. br. 35/2 i 40/2 upisanim u zk. ul. 37 k.o. M., kč. br. 37, 38, 39 i 41 upisanim u zk. ul. 294 k.o. M., te kč. br. 36 k.o M., predstavljaju jedinstvenu cjelinu sa pripadajućom ruševinom na kč. br. 39,

-da je isti vještak naveo da je tužitelj pokazao prijepor počevši sa sjeverne strane puta kč. br. 37, od te katastarske čestice cijelim opsegom da se proteže suhozid u lošem stanju koji definira kč. br. 37, 36, sa sjeverne strane, odnosno kč. br. 36. sa zapadne strane do puta koji je gotovo neprohodan, ali su vidljivi njegovi obrisi kao i suhozid, s time da se kč. br. 36. uglavnom nalazi pod bjelogoričnom šumom (bukva) dok u južnom dijelu navedene nekretnine iznad kč. br. 34 nalaze se oranica oko 500 m2 i livada oko 1000 m2, a sve navedene nekretnine čine jedinstvenu cjelinu seoskog gospodarstva,

-da je vještak izradio i skicu lista mjesta od 21. rujna 2015. na kojoj je vidljiv položaj spornih nekretnina, a na navedenoj skici sa žutom bojom označene su sve nekretnine koje je tužitelj pokazao kao nekretnine koje koristi,

-da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je kč. br. 36. upisana u zk. ul. 638 k.o. M. u naravi dio seoskog gospodarstva, te da je jedan dio predmetne nekretnine pod bjelogoričnom šumom (bukva), dok je južni dio u naravi oranica površine oko  500 m2 i livada površine oko 1000 m2,

-da je predmetna nekretnina u naravi omeđena starim, kamenim suhozidom i to sa zapadne strane prema zapuštenom šumskom putu, te sa sjeverne strane, dok sa ostalim nekretninama koje je tužitelj pokazao kao nekretnine koje koristi čini jedinstvenu cjelinu,

-da je tužitelj u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-1269/2015 iz kojeg je razdvojen ovaj predmet, podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva u odnosu na susjedne nekretnine upisane u zk.ul. 440 k.o. M. (kč.br. 35/1, 40/1 i 40/3), zk.ul. 37 k.o. M. (kč.br. 35/2, 40/2) zk.ul. 294 k.o. M. (kč. br. 37, 38, 39), te tuženike R.-R. K., T.-T. B., M. B., K. B.-S., S. T. kao nasljednicu pok. J. V. te M. B. kao nasljednicu pok. J. V. te je presudom zbog ogluhe od 9. listopada 2015. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva u odnosu na navedene nekretnine.

-da iz iskaza saslušanih svjedoka P. V., J. R. i M. N., a kojima sud prvog stupnja poklanja vjeru kao istinitim i vjerodostojnim te iskaza tužitelja proizlazi da se tužitelj osobno i putem svojih prednika, počevši od roditelja sada pok. D. i A. B. nalazio u samostalnom posjedu predmetne nekretnine i to kao zakonit, istinit i pošten posjednik od 1962. godine kada je tu nekretninu zajedno sa ostalim nekretninama tako i zidinama koje se nalaze na kč.br. 39. k.o. M. koje čine jedinstvenu cjelinu, otac tužitelja kupio od J. V. rođ. B., kćeri T. D. koja je ranije koristila prijepor.

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je protekao propisani rok iz odredbe čl. 159. st. 2. i 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini, pa kako su ispunjene i ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, utvrđuje da je tužitelj osobno i po pravnim prednicima dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

              Osnovano tuženik u žalbi navodi da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

              Naime, prema povijesnom vlasničkom listu koji prileži spisu proizlazi daje predmetna nekretnina od 3. prosinca 1947. godine, a temeljem Uredbe FNRJ od 3. lipnja 1947. godine upisana kao općenarodna imovina, pa se pravo vlasništva na istoj moglo steći samo do tog vremena, a prema tada važećim propisima.

              Tužitelj tvrdi da je njegov otac sada pok. D. B. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine od prijašnje vlasnice J. V. rođ. B. na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1962., s time da J. B. nije bila u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica predmetne nekretnine.

              Sukladno takvom zemljišnoknjižnom stanju neprihvatljiv je zaključak suda prvog stupnja da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 159.s t. 2. i 4. ZV-a.

              Naime, prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih učinaka. U vrijeme koje sud prvog stupnja računa kao razdoblje u kojem su prednici tužitelja posjedovali prijepor, što je rezultiralo stjecanjem prava vlasništva, primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 92/94, 74/95, 57/96 – dalje: ZOVO). Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO-a, koji propis je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva stječe vlasništvo na tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina. Odredbom čl. 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću,  dok je odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

              Prema odredbi čl. 159. ZV-a samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnoga posjedovanja (st. 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županije i jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i 3. ovog članka (st. 4.).

              Imajući u vidu činjenicu da je predmetna nekretnina prenesena u društveno vlasništvo 1947. godine, pravo vlasništva na istoj se moglo steći do tog vremena po tada važećim propisima, pa je tužitelj morao dokazati da je prednica tužitelja J. V. rođena B. za koju tvrdi da je predmetnu nekretninu prodala tužiteljevom ocu, sada pok. D. B. 1962. godine, u trenutku podruštvovljenja predmetne nekretnine bila njezina izvanknjižna vlasnica, što znači ispunjenost pretpostavki za stjecanje prava vlasništva J. V. r. B. do 1947. godine na jedan od zakonom propisanih načina.

              Iskazi saslušanih svjedoka o tome ne mogu biti dokaz s obzirom na činjenicu da je najstariji svjedok rođen 1931. godine (J. R.), a drugi 1938. godine (M. N.) i 1944. godine (P. V.). Naime, saslušani svjedoci ne mogu imati  neposrednih saznanja o tome tko je u razdoblju od 1896. do 1941. bio u posjedu, jer neki od njih nisu ni bili rođeni, dok su drugi bili mala djeca, međutim svjedoci nemaju ni uvjerljiva posredna saznanja o tome da je J. V. r. B. bila u posjedu sporne nekretnine kroz navedeno razdoblje, budući da nitko od svjedoka nije određeno o tome iskazivao odnosno nije naveo koje su to radnje koje je izvršavala u okvirima izvršavanja prava na posjed.

              Kako slijedom navedenog tužitelj nije dokazao da bi on, odnosno njegov prednik imao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine-valjani kupoprodajni ugovor, tužitelj je vlasništvo predmetne nekretnine mogao steći samo na temelju zakona dosjelošću iz odredbe čl. 159. st. 3. i 4. ZV-a.

Naime, tužitelj nije dokazao da je pravna prednica tužitelja J. V. r. B. ostvarila pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretninu bilo dosjelošću bilo na neki drugi zakonom propisan način do prijenosa predmetne nekretnine u društveno vlasništvo (1947. godine), dok od 8. listopada 1991. nakon kojeg dana se može samo računati vrijeme posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do podnošenja tužbe u ovom predmetu 14. studenoga 2013. nije protekao rok od četrdeset godina koliko je sukladno odredbi čl. 159. st. 3. i 4. ZV-a potrebno za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u vlasništvu Grada S. kao jedinice lokalne samouprave.

Prema tome, ovaj sud otklanja mogućnost stjecanja prava vlasništva odnosne nekretnine na temelju pravnog posla i dosjelošću jer prema utvrđenim činjenicama i stanju spisa tužitelj nije dokazao, da bi zakonitim, istinitim i poštenim posjedovanjem kroz vrijeme od 20 godina, sukladno odredbi čl. 159. st. 2. i 4. ZV-a stekao pravo vlasništva odnosne nekretnine, a niti je to mogao ostvariti na osnovi članka 159. st. 3. i 4. ZV-a, budući da nije proteklo vrijeme od 40 godina računajući od 8. listopada 1991. do  podnošenja tužbe 14. studenog 2013.

Zbog toga je, primjenom odredbi iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a, dakle, primjenom pravila o teretu dokazivanja, drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika presudu suda prvog stupnja preinačiti na način kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 373. t. 3. ZPP.

U Rijeci 29. svibnja 2019.