Broj: Rev-x 710/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barač-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u M., protiv prvotuženika P. M. iz M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u M. i drugotuženika S. M. iz D., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici P. B. i M. B., odvjetnici u M., radi utvrđenja, izdavanja tabularne isprave, predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-201/15 od 17. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj br. P-238/12 od 18. studenoga 2014., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je od prvotuženika kupio stan u stambenoj zgradi u M., koja u naravi ima sedam etaža (suteren, prizemlje i pet katova) i koja je izgrađena na čest. zgr. 657 i čest. zem. 347/4 sve upisano u zk. ul. 3038 k.o. M. – M., anagrafske oznake ..., koji stan se nalazi na četvrtom katu (ili šestoj etaži) opisane zgrade, a sastoji se od hodnika površine 6,46 m2, kuhinje, trpezarije i dnevnog boravka površine 25,66 m2, sobe 1 površine 8,12 m2, sobe 2 površine 9,58 m2, kupaonice površine 4,36 m2 i balkona površine 5,36 m2, odnosno ukupne površine 59,54 m2, kako je prikazala J. J. arh. tehn. – stalni sudski vještak za građevinarstvo u svom nalazu i mišljenju El. br. SV 02/09 od 16. siječnja 2009. (na sudu zaprimljeno 19. siječnja 2009.) i u dijelu citiranog vještva nazvanom „POSTOJEĆE STANJE“ označen kao predmetni stan – S1 površine 59,54 m2 i obojen plavom bojom, a koji nalaz i mišljenje čine sastavni dio ove presude, te da se naloži tuženicima da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišnu knjigu opisanog stana, kao i odgovarajućeg suvlasničkog dijela cijele nekretnine, koji će biti utvrđen posebnim elaboratom o etažiranju pogodnim za upis i uknjižbu posebnih dijelova nekretnine i s kojim dijelom je neraskidivo povezano suvlasništvo predmetnog stana kao posebnog dijela nekretnine, sve u korist tužitelja uz istodobno brisanje tog vlasničkog (suvlasničkog) prava s imena tuženika, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda (toč. I. 1.). Odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima da gore navedeni stan isprazne od svih osoba i stvari i predaju ga u posjed tužitelju (toč. I. 2.). Nadalje odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj od prvotuženika u stambenoj zgradi u M. kupio garažu u gruboj izvedbi u suterenu zgrade koja u naravi ima sedam etaža (suteren, prizemlje i pet katova) i koja je izgrađena na čest. zgr. 657 i čest. zem. 347/4 sve upisano u zk. ul. 3038 k.o. M. – M., anagrafske oznake ..., označenu G1 u elaboratu o etažiranju, koji je zaprimljen kod Općinskog suda u Makarskoj pod brojem Z-2028/03, što predstavlja 13/1446 dijela prema cjelini zgrade i zemljišta, kao i zahtjev da se naloži prvotuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišnu knjigu garaže, kao i odgovarajućeg suvlasničkog dijela cijele nekretnine od 13/1446 dijela, odnosno koji će biti utvrđen posebnim elaboratom o etažiranju pogodnim za upis i uknjižbu posebnih dijelova nekretnine s kojim dijelom je neraskidivo povezano vlasništvo predmetne garaže kao posebnog dijela, sve na ime tužitelja, uz istodobno brisanje tom suvlasničkog prava s imena prvotuženika (toč. I. 3.). Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za predaju u posjed sporne garaže (toč. I. 4.). Prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo prvotuženiku da tužitelju isplati iznos od 666.419,27 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenoga 2005. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). Isto tako naloženo je prvotuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 368.652,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 18. studenoga 2014. do isplate (toč. III.), dok je tužitelj obvezan drugotuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 8.337,50 kn (toč. IV.).

 

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja je u cijelosti odbijena, dok je žalba prvotuženika djelomično odbijena, a djelomično prihvaćena te je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod toč. I., kao i u dijelu pod toč. III. i IV. izreke, kao i dijelu pod toč. II. gdje je prvotuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 666.419,27 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. studenoga 2014. do isplate (toč. I.). Uslijed djelomičnog prihvaćanja žalbe prvotuženika preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu dosuđenih zateznih kamata, te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 666.419,27 kn za razdoblje od 11. studenoga 2005. do 17. studenoga 2014. (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja i to u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev, kao i u dijelu u kojem je djelomično preinačena prvostupanjska presuda i odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni glavnični iznos za razdoblje od 11. studenoga 2005. do 17. studenoga 2014., reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvatiti glavni tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika, kao i da mu oba tuženika moraju solidarno naknaditi troškove postupka, odnosno da se tužitelju dosudi kamata tekuća od 11. studenoga 2005. pa do isplate. Podredno se predlaže da se u pobijanom dijelu presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u samoj reviziji navodi da istu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog tog zakonskog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da istu podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u samoj reviziji se pobliže ne navodi koja je bitna povreda počinjena, odnosno u čemu se bitna povreda odredaba parničnog postupka sastoji, radi čega taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužitelj kao kupac i M. t. d.o.o. 22. travnja 2002. sklopili kupoprodajni predugovor za kupnju stana površine 85 m2 koji se trebao tek sagraditi u M., ..., po cijeni od 1.018,00 EUR/m2,

 

- da je tužitelj s prvotuženikom sklopio i ugovor o prodaji garaže od 20 m2, te je prvotuženik za to primio cijenu od 500 EUR po m2, ali da do zaključenja glavnog ugovora nije došlo, jer je garaža bila predana i prodana drugom kupcu,

 

- da je drugotuženik s prodavateljem M. t. d.o.o. sklopio predugovor za kupnju stana br. 21 na četvrtom katu predmetne zgrade površine 59,54 m2, za kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 DEM 27. ožujka 2000.,

 

- da u vrijeme zaključenja predugovor između tužitelja i M. t. d.o.o. stan od 85 m2 nije postojao, niti je kasnije sagrađen, a niti je prvotuženik ishodio promjenu građevinske dozvole,

 

- da je prvotuženik dopustio tužitelju da postavi blindo vrata na stan koji je prodan drugotuženiku, te da u taj stan unese boju, ugradi klimu i postavi tendu, ali je ključeve stana zadržao poslovođa zgrade, te tužitelj više nije dolazio u taj stan,

 

- da je stan br. 21. predan u posjed drugotuženiku, koji ga je opremio i njega se uselio i da ga isti nesmetano koristi,

 

- da je u kaznenom postupku koji se vodio protiv prvotuženika, prvotuženik pravomoćno oglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju i to upravo radi prodaje spornog stana tužitelju,

 

- da je spornu garažu prvotuženik prodao A. K. temeljem ugovora od 2. listopada 2006. br. 12/06,

 

- da je pravomoćnom kaznenom presudom br. K.186/11 tužitelju dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 702.000,00 kn, dok se viškom zahtjeva tužitelj upućen na parnicu, od čega se iznos od 630.000,00 kn odnosi na štetu nastalu tužitelju plaćanjem cijene stana, a iznos od 72.000,00 kn se odnosi na štetu nastalu plaćanjem garaže.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je drugotuženik u posjedu predmetnog stana na temelju valjane pravne osnove – kupoprodajnog ugovora, kao i činjenice da isti u posjedu istog. S druge pak strane tužitelj nema niti valjanu pravnu osnovu stjecanja, niti zakoniti način stjecanja vlasništva na predmetnim posebnim dijelovima – stanu i garaži, jer je isti znao i morao znati da nije sklopio kupoprodajne ugovore za kupnju tih nekretnina, niti je u posjedu istih. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – dalje: ZVDSP) za iseljenje i predaju predmetnih posebnih dijelova tužitelju u posjed, odnosno utvrđenje da je tužitelj kupio iste, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

Tvrdnje tužitelja u reviziji, glede odbijajućeg dijela, su činjenične naravi, budući se iste odnose na dogovore koje je tužitelj imao s prvotuženikom, odnosno činjenicom da je prvotuženik obavijestio tužitelja o promijenjenim okolnostima i činjenici da neće moći izgraditi stan veličine od 85 m2.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u konkretnom slučaju ne radi se o dvostrukoj prodaji iste nekretnine, a na što ukazuje tužitelj u reviziji. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj s prodavateljem nije sklopio ugovor o kupnji stana od 59,54 m2, pa u tom slučaju ne dolazi niti do primjene pravila o stjecanju prava vlasništva u slučaju višestrukog otuđenja jedne te iste nekretnine u smislu odredbe čl. 125. ZVDSP.

 

Tome valja dodati da je pravomoćnom kaznenom presudom prvotuženik oglašen krivim za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju, te je tom presudom tužitelju dosuđen imovinskopravni zahtjev u smislu da je prvotuženik dužan vratiti ono što mu je platio na ime kupnje stana i garaže.

 

Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je kupio predmetni stan od 59,24 m2, odnosno garažu, kao i zahtjev za izdavanja tabularne isprave i predaje u posjed isti, jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke.

 

Osim toga, valja istaći da prvotuženik nije pobijao dosuđujući dio, a gdje je prvotuženik obvezan tužitelju naknaditi štetu nastalu zbog povrede ugovorne obveze, pa je na taj način tužitelju pravomoćno dosuđeno ono što je isti platio prvotuženiku, kao i naknada štete u visini razlike između ukupne tržišne vrijednosti sporne nekretnine – stana i garaže u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i iznosa kojega je tužitelj već platio prvotuženiku.

 

U tom dijelu pravilno sud drugoga stupnja ukazuje na odredbu čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) i pravu na naknadu štete u slučaju povrede ugovorne obveze. U konkretnom slučaju tužitelju nije ispunjena obveza koja je preuzeta ugovorom, pa mu je prvotuženik dužan naknaditi štetu u visini cijene takve nekretnine u vrijeme presuđenja. Kod toga nije sporno da je prvotuženik kriv za neispunjene predugovora, jer isti nije ishodio potrebnu građevinsku dozvolu za izmjenu projekta, te što mu prvotuženik nije prodao nekretninu koju se obvezao.

 

Tužitelj u ovom dijelu pobija odbijajući dio na ime zateznih kamata za razdoblje od 11. studenoga 2005. do 17. studenoga 2014. U tom dijelu pravilno je sud drugoga stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, budući je visina šteta utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, pa u takvom slučaju zatezna kamata počinje teći tek od presuđenja tj. donošenja prvostupanjske presude 18. studenoga 2014. do konačne isplate.

 

Kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. srpnja 2019.