Broj: Rev 2191/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C., OIB: …, iz W. B. D., P., I., S., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u D., protiv I-tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravno odjel u Dubrovniku, i II-tuženika V. d.o.o. u stečaju, OIB: …, kojeg zastupa stečajni upravitelj M. S., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1006/15 od 18. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-125/13-14 od 9. lipnja 2015., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1006/15 od 18. svibnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Dubrovniku presudom broj Gž-1006/15 od 18. svibnja 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Dubrovniku broj P-125/13-14 od 9. lipnja 2015. kojom je suđeno:

 

„I.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava, uknjižbom založnog prava uz zabilježbu ovršnosti tražbine, određeno rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. Ovr-914/12 od dana 21. kolovoza 2012. godine u korist predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske, a protiv protivnika osiguranja V. d.o.o. D., radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja:

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2011. godine u iznosu od 1.808.248,38 kuna sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 30. travnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za prvi mjesec 2012 godine u iznosu od 104.003,09 kuna sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 29. veljače 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za drugi mjesec 2012. godine u iznosu od 422,772,4 kuna sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 2. travnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za treći mjesec 2012 godine u iznosu od 524.218,45 kn, sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 31. svibnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2011. godine u iznosu od 1.808248,38, sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 30. travnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju obračunske prijave poreza na dodanu vrijednost za četvrti mjesec 2012. godine u iznosu od 33.788,87 kuna sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 2. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršnog rješenja Ministarstva Financija –Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Ispostava Dubrovnik, klasa: UP/I-410-20/2012-001/575, urbroj: 513-007-19-01/2012-03 od 5. lipnja 2012. godine u iznosu od 35.000,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućoj na taj iznos od 20. lipnja 2012. godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 5 mjesecu 2011 godine u iznosu od 22 986,64 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 6 mjesecu 2011 godine u iznosu od 34 128,77 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 7 mjesecu 2011 godine u iznosu od 88 596,73 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 8 mjesecu 2011 godine u iznosu od 85 263,50 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 9 mjesecu 2011 godine u iznosu od 127 861,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 10 mjesecu 2011 godine u iznosu od 146 673,22 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 11 mjesecu 2011 godine u iznosu od 147 619,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 12 mjesecu 2011 godine u iznosu od 158 969,13 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 1 mjesecu 2012 godine u iznosu od 161 814,21 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 2 mjesecu 2012 godine u iznosu od 55 754,49 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 3 mjesecu 2012 godine u iznosu od 31 819,33 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 4 mjesecu 2012 godine u iznosu od 23 257,18 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 5 mjesecu 2012 godine u iznosu od 26 559,35 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              na temelju ovršne isprave – izvješća o primicima od nesamostalnoga rada, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja u 6 mjesecu 2012 godine u iznosu od 5 023,40 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. srpnja 2012 godine po stopi određenoj važećom Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske Narodne banke za pet postotnih poena, pa do isplate;

 

-              kao i troškova postupka osiguranja u iznosu od 40.000,00 kn,

 

u odnosu na cjelinu prava vlasništva stana u prizemlju zgrade, oznake S.-G. površine 67,71 m2, koje pravo vlasništva stana se proteže na prohodnu taracu površine 14,40m2 i jedno parkirališno mjesto oznake "G" kao sporednih dijelova, neodvojivo povezano sa 65/1000 dijela prava vlasništva cijele nekretnine označene i opisane kao čest. zem. 1070/4 i čest. zgr. 3122 k.o. G., zk. ul. 3065 k.o. G., poduložak 7, nedopušteno."

 

II.              Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.ˮ

 

Pobijana presuda je donesena u sporu kojemu je prethodio postupak osiguranja koji se vodi pred Općinskom sudom u Dubrovniku pod brojem Ovr-914/12, po prijedlogu vjerovnika Republike Hrvatske protiv dužnika V. d.o.o. D. radi osiguranja novčane tražbine Republike Hrvatske prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini.

 

U tom postupku je treća osoba, ovdje tužitelj, podneskom od 20. studenog 2012. prigovorio rješenju tvrdeći da ovrha nije dopuštena na predmetu osiguranja, jer je on vlasnik predmetne nekretnine.

 

Postupajući po prigovoru Općinski sud u Dubrovniku je rješenjem Ovr-914/12 od 21. siječnja 2013. uputio A. C., I., S. na parnicu radi proglašenja ovrhe (osiguranja) nedopuštenom, te je tužba podnesena 11. veljače 2013. i u toj parnici je donesena je gore navedena prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je naknadnim podnescima od 31. prosinca 2018. i 26. travnja 2019. dostavio dokumentaciju kojom obrazlaže reviziju.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Postupajući po odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Prema shvaćanju tužitelja u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su navedeni su proturječni, jer je prvostupanjski sud pogrešno odbio izvesti dokaz o tome je li Republici Hrvatskoj, Porezna uprava, dostavljen Ugovor o kupoprodaji stana sklopljen 23. lipnja 2002., kojim tužitelj kupuje stan opisan u ugovoru, u zgradi koja će biti izgrađena na čest. zem. 1070/4 k.o. G..

 

Suprotno tvrdnji tužitelja izreka pobijane presude je jasna i ne proturječi sama sebi niti razlozima navedenim u obrazloženju, obrazloženje prvostupanjske presude je sačinjeno u skladu sa odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, sud je obrazložio koje je dokaze izveo i koje je činjenice time utvrdio, te koje je dokazne prijedloge odbio, a to obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu te je u skladu s odredbom čl. 475. st. 1. ZPP u obrazloženju presude ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značaja te označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, te je uputio na obrazloženje presude prvostupanjskog suda, u skladu s odredbom čl. 375. ZPP. Stoga nižestupanjske presude čine glede obrazloženja jednu cjelinu, u kojoj su neproturječno izneseni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Prvostupanjski sud je obrazložio (list 6. presude) zbog čega nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika L. B., koja je preuzela ured javnog bilježnika L. C., na okolnost da je ugovor iz 2002. dostavljen Poreznoj upravi nema utjecaja na ishod ovog parničnog postupka. Povodom tog ugovora Porezna uprava nije postupila, jer je kupac nekretnine stranac, kojemu je za stjecanje nekretnine u Republici Hrvatskoj bila potrebna suglasnost nadležnog ministarstva Republike Hrvatske, koju on tada nije ishodio.

 

Tužitelj je zapravo u okviru ovog revizijskog razloga osporio pravilnu primjenu materijalnog prava, što samo po sebi, ako i postoji, ne znači ujedno i postojanje bitne povrede odredaba postupka ako je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

U revizijskom stupnju postupka je sporno je li dopušteno osiguranje novčane tražbine I-tuženika prema II-tuženiku zasnivanjem založnog prava na nekretnini za koju je i zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva u korist II-tuženika, a treća osoba, ovdje tužitelj, je prije nastanka tražbine koja se osigurava zasnivanjem založnog prava sklopio ugovor o kupoprodaji te nekretnine, ali nije izvršio upis prava vlasništva na svoje ime.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 120., čl. 122. i čl. 356. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) u vezi s odredbom čl. 55. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 150/11, 154/11, 12/12, 70/12, 80/12 - dalje: OZ) i čl. 74. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je Republika Hrvatska dana 9. kolovoza 2012. podnijela Općinskom sudu u Dubrovniku prijedlog za osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na više nekretnina, uz ostale i na nekretnini-stanu površine 67,71 m2 koji se proteže na prohodnu taracu površine 14,40 m2 i jednog parkirališnog mjesta oznake "E" kao sporednih dijelova neodvojivo povezanih na 65/1000 dijela prava vlasništva cijele nekretnine označene i opisane kao čest. zem. 1070/4 i čest. zgr. 3122 k.o. G. zk.ul. 3065 k.o. G. poduložak 7,

 

- da je rješenje o ovrsi (osiguranju) doneseno 21. kolovoza 2012.,

 

- da je na dan 27. srpnja 2012. prema zajedničkom zemljišnoknjižno izvatku za nekretnine u vlasništvu V. d.o.o. u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, pa i predmetnog stana, bio upisan V. d.o.o., a na predmetnom stanu nisu bile upisane nikakve aktivne plombe niti zabilježbe koje bi ukazivale na to da zemljišnoknjižno pravo ne odgovara stvarnom stanju,

 

- da je dana 23. lipnja 2002. sklopljen kupoprodajni ugovor između prodavatelja, pravnog prednika V. d.o.o, i kupca, a predmet prodaje je stan u zgradi koja će biti izgrađena na čest. zem. 1070/4 k.o. G., koji ugovor nije bio podoban za uknjižbu prava vlasništva,

 

- da je Dodatkom kupoprodajnog ugovora od 10. siječnja 2012., nakon što je zgrada izgrađena i etažirana, u drugom sadržaju određen predmet prodaje i to na način kako je stan etažiran i upisan u zemljišnim knjigama,

 

- da tužitelj (kupac stana) nije hrvatski državljanin, te je bio dužan ishoditi suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje nekretnine, a ta suglasnost mu je dana Rješenjem klasa: UP/I-940-01/12-01/231 od 18. ožujka 2013.,

 

- da je tužitelj ishodio rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj Z-5241/2014 od 23. listopada 2014. kojim je određen upis prava vlasništva nekretnine na njegovo ime i to na temelju Ugovora od 2002. i Dodatka Ugovora od 2012., te suglasnosti Ministarstva pravosuđa,

 

- da je porez na promet predmetne nekretnine razrezan Privremenim rješenjem Porezne uprave Dubrovnik klasa UP/I-410-20/2013-001/00523 od 31. svibnja 2013.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava.

 

U prilog takvom shvaćanju sud se pozvao na odredbe čl. 120., čl. 122. i čl. 356. st. 2. ZV.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj ishodio suglasnost za stjecanje prava vlasništva rješenjem od 18. ožujka 2013., te uknjižio pravo vlasništva tek rješenjem od 23. listopada 2014., sud je zaključio da u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje tražbine RH zasnivanjem založnog prava stanje u zemljišnim knjigama nije ukazivalo na tužiteljevo bilo kakvo pravo glede predmetne nekretnine, kao i da I-tuženica nije mogla znati da zemljišnoknjižno stanje ne odražava stvarno stanje predmetne nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje na kojima se temelji obrazloženje prvostupanjske presude koje se temelji na odredbi čl. 122. ZV, a posebno je naglasio da je čl. 122. st. 3. ZV propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava, jer drži da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva već sklapanjem ugovora 2002., što I-tuženiku nije moglo ostati nepoznato. Tužitelj je stranac, pa je bio dužan ishoditi suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje nekretnine, a ta suglasnost mu je dana Rješenjem klasa: UP/I-940-01/12-01/231 od 18. ožujka 2013., čime je ispunjen propisani uvjet, pa drži da nastupanjem uvjeta ugovor djeluje od dana sklapanja, dakle 2002.

 

Tužitelj tvrdi da je I-tužena znala za sklapanje ugovora iz 2002., jer je taj ugovor dostavljen poreznoj upravi, a na dopis je odgovorilo Ministarstvo financija svojim dopisom od 7. studenog 2002. Također je i prodavatelj stana II-tuženik morao u svojim knjigama evidentirati prodaju i poreznoj upravi prijaviti prihod od prodaje stana.

 

Stoga tužitelj drži da je u donošenju presude pogrešno primijenjena odredba čl. 74. ZOO u vezi s čl. 365. st. 2. ZV, te da se obrazloženje presude temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev-761/07 od 21. travnja 2009.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, jer tužitelj nema takvo pravo koje sprječava osiguranje tražbine Republike Hrvatske prema dužniku V. d.o.o. prisilnim zasnivanjem založnog prava na uvodno opisanoj nekretnini.

 

Odredbom čl. 55. st. 1. OZ je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

 

Teret dokaza o tome da treća osoba u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu je na toj trećoj osobi, a u ovom slučaju tužitelj nema pravo vlasništva ili koje drugo pravo koje sprječava ovrhu.

 

U odgovoru na revizijske navode valja poći od odredbe čl. 120. st. 1. ZV prema kojoj se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige vlasništvo se stječe polaganjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu prava u zemljišnu knjigu, kojom dotadašnji vlasnik dopušta uknjižbu tuđega vlasništva, na što se na odgovarajući način primjenjuju pravila o stjecanju uknjižbom (čl. 120. st. 4. ZV).

 

Nadalje, odredbom čl. 122. ZV je propisano:

 

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

 

(2) Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

 

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Stoga u ovom slučaju valja poći od utvrđenja da je da je rješenje o osiguranju doneseno 21. kolovoza 2012., te da je na dan 27. srpnja 2012. prema zajedničkom zemljišnoknjižno izvatku za nekretnine u vlasništvu V. d.o.o. u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine, pa i predmetnog stana, bio upisan V. d.o.o., a na predmetnom stanu nisu bile upisane nikakve aktivne plombe niti zabilježbe koje bi ukazivale na to da zemljišnoknjižno pravo ne odgovara stvarnom stanju.

 

Pogrešno tužitelj drži da I-tuženica nije bila u dobroj vjeri u trenutku kad je podnijela prijedlog za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava, odnosno da je znala, ili barem s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da činjenično i pravno stanje nekretnine u stvarnosti različito od zemljišnoknjižnog stanja.

 

S tim u vezi tužitelj pogrešno drži da je u donošenju pobijane presude pogrešno primijenjena odredba čl. 74. ZOO koja glasi: (1) Ugovor je sklopljen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. (2) Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji; ugovor djeluje od trenutka njegova zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proistječe što drugo.

 

Za ocjenu o savjesnosti I-tuženice nije odlučno je li I-tuženica bila upoznata sa sadržajem ugovora s sklopljenog dana 23. lipnja 2002. između prodavatelja, pravnog prednika V. d.o.o, i kupca A. C., u kojemu je predmet prodaje bio stan u zgradi koja će tek biti izgrađena na čest. zem. 1070/4 k.o. G., dakle ugovora koji je sklopljen deset godina prije podnošenja prijedloga za osiguranje, jer ni sam tužitelj ne spori da je taj ugovor mogao proizvoditi pravne učinke tek ispunjenjem posebnih zakonskih uvjeta pokojima stranci mogu steći pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj.

 

Kupac iz tog ugovora, ovdje tužitelj, je stranac, pa je za stjecanje prava vlasništva mjerodavna odredba čl. 356. ZV prema kojoj strane fizičke i pravne osobe mogu ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar nadležan za poslove pravosuđa Republike Hrvatske(st. 2.), a suglasnost iz stavka 2. ZV je upravni akt.

 

Tužitelj nije ishodio suglasnost na ugovor kako je glasio u tekstu od 23. lipnja 2002., kojim tužitelj kupuje stan u tada još neizgrađenoj zgradi. Stoga u odnosu na taj ugovor ne može biti riječi o ispunjenju odgodnog uvjeta. Također se ne može razumno očekivati da bi I-tuženica morala znati i nakon deset godina da je poreznoj upravi bio predan ugovor o prodaji nekretnine po kojemu tada nije bilo moguće postupiti, odnosno da je tužitelj i dalje ustrajao u kupnji stana, jer u tom pravcu nije bilo nikakovih njegovih radnji.

 

Tužitelj je naime ishodio suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje nekretnine Rješenjem klasa: UP/I-940-01/12-01/231 od 18. ožujka 2013., ali ne na prvotni ugovor nego na ugovor o kupoprodaji koji sadrži i Dodatak kupoprodajnog ugovora od 10. siječnja 2012., u kojemu je određen predmet prodaje na način kako je stan etažiran i upisan u zemljišnim knjigama, dakle u sadržaju drugačijem od onoga iz 2002.

 

Dakle, na dan kada je I-tuženica podnijela prijedlog za osiguranje nije bilo suglasnosti na Ugovor od 23. lipnja 2002. (ta suglasnost nikada nije ni ishođena), a tužitelj nije ni tvrdio da bi I-tuženica znala za postojanje ugovora u izmijenjenom tekstu, za koji je tek 18. ožujka 2013. ishođena suglasnost nadležnog ministarstva za stjecanje nekretnine.

 

Stoga je I-tuženica u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, pa uživa glede stjecanja založnog prava zaštitu prema odredbama ZV.

 

Tužitelj se u reviziji pozvao na pravno shvaćanje na kojemu se temelj obrazloženje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-761/07 od 21. travnja 2009., jer je navedena presuda donesena na temelju drugačijih činjeničnih utvrđenja.

 

Podnesci tužitelja koji su zaprimljeni u sudu nakon isteka roka za podnošenje revizije nisu uzeti u obzir kod odluke o osnovanosti revizije, jer je ovaj sud vodio računa o odredbi čl. 382. st. 4. ZPP.

 

Zbog iznijetih razloga pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenim ovrhe jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj u pogledu predmeta ovrhe nema takvo pravo koje sprječava ovrhu, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. srpnja 2019.