Broj: Gž-1465/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B., R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU M. P. i M. P., odvjetnicima u I., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o., E. S., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. V., dipl. iur., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom, poslovni broj: Pn-199/2015 od 2. lipnja 2017., dana 11. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

             

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom, poslovni broj: Pn-199/2015 od 2. lipnja 2017., u pobijanom dijelu, toč. I. izreke.

 

              II. U nepobijanom dijelu, toč. II. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 901,00 kn, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 5.635,60 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 14.399,00 kn.

             

Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u toč. I. izreke i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14 - odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači toč. I. izreke prvostupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga na naknadu parničnog troška, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Tuženik pobija presudu u toč. I. izreke, pa je sukladno odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a, prema kojoj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, odlučeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tuženik poziva u žalbi reproduciranjem njenog zakonskog opisa, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. tog Zakona. Suprotno žalbi, prvostupanjska presuda se u cijelosti može ispitati, a svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima.

 

              Prvostupanjski sud najprije konstatira da između stranaka nije bilo sporno da je tuženik na nekretnini tužitelja (čest. zem. 2824/177), postavio betonski stup bez pitanja i odobrenja tužitelja. Sporno je bilo je li postavljanjem stupa tužitelju nanijeta šteta i je li tuženik u obvezi platiti tužitelju naknadu za korištenje nekretnine. Sud zaključuje da tužitelju nije nanijeta šteta jer postavljanje stupa nije smanjilo vrijednost njegove nekretnine, pa odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu (u kojem je tužitelj tražio isplatu iznosa od 10.000,00 kn). U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je tužitelj potraživao od tuženika iznos od 5.300,00 kn na ime naknade za korištenje nekretnine, sud najprije konstatira da je između stranaka bilo nesporno da je betonski stup na nekretnini tužitelja postavljen u travnju 2009., bez pitanja i odobrenja tužitelja i da tuženik za korištenje nekretnine tužitelju ne plaća nikakvu naknadu. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik koristi nekretninu tužitelja u površini od 3,4 m2, pa je temeljem stjecanja bez osnove u obvezi platiti tužitelju mjesečni iznos od 17,00 kn (koji iznos utvrđuje na osnovi nalaza i mišljenja sudskog vještaka D. V.), odnosno za 53 mjeseca iznos od 901,00 kn, slijedom čega za taj iznos usvaja tužbeni zahtjev, dok ga s ostatkom od 4.399,00 kn odbija (tužbeni zahtjev je na taj način odbijen s ukupnim iznosom od 14.399,00 kn). U materijalnopravnom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

 

              Tuženik se u žalbi poziva na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o energiji i Zakona o izvlaštenju. Tvrdi da bi tužitelju, u konkretnom slučaju, pripadala naknada zbog umanjenja vrijednosti nekretnine, a ne naknada za korištenje nekretnine. Navodi da je tijekom postupka izveden dokaz po stalnom sudskom vještaku D. V., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da postavljeni stup ne umanjuje vrijednost nekretnine tužitelja, štoviše da je nekretnina dobila na vrijednosti obzirom da je dodatno komunalno opremljena.

 

Obrazlažući presudu u ovome dijelu prvostupanjski sud navodi da tužitelj, kao vlasnik zemljišta na kojem je tuženik bez njegovog pitanja i odobrenja postavio betonski stup, ima pravo tražiti naknadu od tuženika temeljem instituta stjecanja bez osnove.

 

Iako je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer prema ocjeni ovoga suda ne postoje pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, i uz pravilnu primjenu materijalnog pravo trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu (djelomično usvojiti tužbeni zahtjev).

 

Naime, u konkretnim činjeničnim okolnostima kada nije bilo sporno da je tuženik na nekretnini (čest. zem. 2824/177) koja je u vlasništvu tužitelja, a bez pitanja i odobrenja tužitelja, postavio betonski (rasvjetni) stup, tada nema nikakve sumnje da je tuženik u odnosu na tužitelja nepošteni posjednik dijela njegove nekretnine (na kojem je postavljen betonski stup). Stoga pravni položaj tuženika kao nepoštenog posjednika određuje odredba čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV), prema kojoj nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Korist tuženika sastoji se u tome da je dio tuđe nekretnine (u vlasništvu tužitelja) posjedovao bez plaćanja ikakve naknade, pa tužitelj osnovano traži naknadu od tuženika koja se u konkretnom slučaju određuje, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, prema visini zakupnine koja bi se mogla postići davanjem u zakup dijela nekretnine na kojem je tuženik postavio betonski stup.

 

U vezi navedenog, zaključak prvostupanjskog suda koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. V. da cijena zakupa građevinskog zemljišta po 1m2 na konkretnoj lokaciji iznosi barem 5,00 kn, nije doveden u sumnju žalbom tuženika, koji smatra da je nejasno čime se rukovodio vještak kada je procijenio visinu zakupa, obzirom da ne postoje službeni podaci o cijeni zakupa. Naime, nema sumnje da D. V., kao stalni sudski vještak za arhitekturu i graditeljstvo, raspolaže stručnim znanjem u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a i u odnosu na cijenu zakupa koju je na ročištu koje je održano 27. travnja 2017., naveo u minimalnom iznosu od 5,00 kn/m2.

 

Tuženik se u žalbi poziva na odgovarajuće odredbe Zakona o vlasništvu, Zakona o energiji i Zakona o ovlaštenju i tvrdi da bi tužitelju u konkretnom slučaju pripadala naknada zbog umanjenja vrijednosti nekretnine, a ne naknada zbog korištenja nekretnine. Međutim, prema stajalištu ovoga suda, zakonske odredbe na koje se poziva tužitelj ne isključuju primjenu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a, u kojoj je normiran pravni položaj nepoštenoga posjednika, pa tako i njegova obveza da vlasniku naknadi sve koristi koje je takav posjednik imao za vrijeme svojega posjedovanja.

 

Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koja je u žalbi posebno ne pobija.

 

Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, toč. I. izreke. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Varaždinu 11. srpnja 2019.