Pristupanje sadržaju
Broj: Rev 872/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. O. d.o.o. O., OIB ..., koga zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., protiv tuženika T. š. O. d.o.o. O., koga zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu U. P. u Z., i punomoćnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., I. K. R. i I. J., u O., radi plaćanja obveze, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2834/2017-2 od 18. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-143/2017-14 od 3. studenog 2017., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se revizija tuženika sadržana u podnescima od 3. prosinca 2018. i 30. prosinca 2018. i preinačuju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2834/2017-2 od 18. listopada 2018. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-143/2017-14 od 3. studenog 2017. te sudi:
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"I/ Tuženik T. Š. O. d.o.o. O., kao solidarni dužnik uz I. t. š. O. d.o.o. O., temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 od 31. siječnja 2007. godine, dužan je platiti tužitelju V. O. d.o.o. O., iznos od 7.582.331,60 kn (slovima: sedammilionapetstoosamdesetdvijetisućetristotridesetjednu kunu i šezdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 661.430,10 kuna od 20. listopada 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 849.029,60 kuna od 20. listopada 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 1.502,476,38 kuna od 19. studenoga 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 1.793.172,90 kuna od 19. studenoga 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 9.150,00 kuna od 17. prosinca 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 1.616.744,61 kuna od 17. prosinca 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 9.150,00 kuna od 15. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 483.775,56 kuna od 08. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 204,32 kune od 31. prosinca 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 85,22 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 2.462,91 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 409,06 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 6.357,56 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 577.375,61 kuna od 25. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.,
- na iznos od 1.585,12 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 519,70 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 762,24 kune od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 67.640,70 kuna od 03. veljače 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena,
kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i trošak ovršnog postupka Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-2076/07 od 31.12.2007.g. u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom sukladno zakonu za dan donošenja rješenja 31.12.2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.
II/ Tuženik T. š. O. d.o.o. O. kao solidarni dužnik uz I. t. š. O. d.o.o. O., dužan je platiti tužitelju V. O. d.o.o. O. temeljem presude na temelju priznanja Trgovačkog suda u Osijeku od 27. travnja 2006. godine, poslovni broj P-1685/05, iznos od 165.522,33 kn (slovima: stošezdesetpettisuća-petstodvadesetdvije kune i tridesettri lipe), sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 131.036,91 kuna od 25. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 9.286,60 kuna od 04. prosinca 2004.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 488,49 kuna od 04. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 1.595,32 kune od 07. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 1.356,70 kuna od 27. siječnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 3.444,87 kuna od 12. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
- na iznos od 18.413,44 kune od 12. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g.;
a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena,
kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-1685/05, kao i trošak ovršnog postupka temeljem rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-424/06 u iznosu od 2.005,22 kune sa zakonskim zateznim kamatama počev od 14. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.
III/ Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i u ovom postupku prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 678.618,50 kuna, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u stavku I izreke naloženo je tuženiku T. š. O. d.o.o., kao solidarnom dužniku uz I. t. š. O. d.o.o., na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 od 31. siječnja 2007., platiti tužitelju V. O. d.o.o. O., iznos od 7.582.331,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u tom stavku, naknaditi mu trošak parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1089/06 u iznosu od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak ovršnog postupka Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-2076/07 od 31. prosinca 2007. u iznosu od 5.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. Prema stavku II izreke tuženik je kao solidarni dužnik uz I. T. š. O. d.o.o. O., dužan platiti tužitelju na temelju presude na temelju priznanja Trgovačkog suda u Osijeku od 27. travnja 2006., poslovni broj P-1685/05, iznos od 165.522,33 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u stavku II izreke presude kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak ovršnog postupka na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-424/06 u iznosu od 2.005,22 kune sa zakonskom zateznom kamatom sve pobliže opisano u tom stavku. U stavku III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju i ovom parnicom prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.307.778,87 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom.
Presudom drugostupanjskog suda u stavku I izreke odbijene su kao neosnovane žalbe tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok u stavku II izreke tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju po punomoćnicima V. B. i O. U. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu U. P. d.o.o., (sadržanu u podnesku od 3. prosinca 2018.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da "odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška prouzročenog tuženiku, podredno da pobijanu presudu kao i presudu suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja pred drugog suca pojedinca. Potražuje trošak revizije.
Tuženik protiv drugostupanjske presude podnosi reviziju i po punomoćniku I. K. odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., I. K. R. i I. J. (sadržanu u podnesku od 30. prosinca 2018.) zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju, preinači pobijanu presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2834/2017-2 od 18. listopada 2018. kao i presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-143/2017-14 od 3. studenog 2017., na način da u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te naloži tužitelju naknaditi tuženiku prouzročene troškove parničnog postupka prema priloženom troškovniku, uvećanom za sastav revizije.
U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizija te predlaže da se iste kao neosnovane odbiju. Potražuje trošak odgovora na reviziju.
Revizija je osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 394.a ZPP uz tvrdnju da nižestupanjski sudovi nisu postupili po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ukidne odluke br. Rev-583/16-2 od 16. studenoga 2016.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392. st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju tuženik ukazuje, jer iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi upravo suprotno, odnosno proizlazi da su nižestupanjski sudovi postupili po uputi ovog suda, ali su suprotno stavu tuženika izveli drugačije zaključke o utvrđenim činjenicama. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede Ugovora od 8. prosinca 2005. sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tuženika, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik ukazuje. Takvim postupanjem nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je utjecala ili je mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude. Pretežni prigovori tuženika o postojanju ovog revizijskog razloga u suštini se svode na prigovore pogrešne primjene materijalnog prava, pa je te prigovore ovaj sud razmatrao u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.582,331,60 kuna sa zateznom kamatom na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1089/06 od 31. siječnja 2007., te iznosa od 165.522,33 kune sa zakonskim zateznim kamatama na temelju presude Trgovačkog suda u Osijeku broj Pr-1685/05 od 27. travnja 2006. kao i troškova tog parničnog i ovršnog postupka.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik između ostalog temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), smatrajući da je pogrešan pravni stav nižestupanjskih sudova da su čl. 11. st. 2. Ugovora o kupoprodaji od 8. prosinca 2005. ugovorne strane odredile kako stupanjem u posjed, kupac, tada, K. P. d.o.o. O., a sada T. š. O. d.o.o. (tuženik) preuzima sva prava i obveze predmetnih nekretnina i pokretnina, te da je time tuženik stekao vlasništvo jedinstvene gospodarske cjeline na temelju pravnog posla i da tužitelju odgovara za sve obveze fiducijarnog dužnika pa da je stoga u obvezi platiti tužitelju utuženi iznos.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1089/06-5 od 31. siječnja 2007. I. T. š. d.o.o. O. obvezana platiti tužitelju iznos od 7.582.331,60 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i trošak postupka,
- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Osijeku broj P-1685/05-14 od 27. travnja 2006. obvezana platiti tužitelju iznos od 165.522,33 kuna s pripadajućim kamatama i trošak postupka,
- da je tužitelj pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem Ovr-424/06 i Ovr-2076/07 pokrenuo ovršne postupke radi naplate dosuđenih iznosa, ali da se zbog blokiranosti žiro računa I. T. š. d.o.o. O. nije naplatio,
- da je I. K. d.d. O. kao vjerovnik i fiducijarni vlasnik u postupku pred javnim bilježnikom zatražio provođenje javne dražbe radi prodaje stvari i prava fiducijarnog dužnika I. T. š. d.o.o. O.,
- da je tuženik u postupku javne dražbe kupio stvari i prava fiducijarnog dužnika o čemu je sklopljen Kupoprodajni ugovor dana 8. prosinca 2005.,
- da je tuženik temeljem predmetnog ugovora kupio kao jedinstvenu gospodarsku cjelinu sve nekretnine i pokretnine koje su bile predmet prodaje prema potvrdi Javnog bilježnika M. B. broj ...,
- da su predmet prodaje osim nekretnina bile i osnovna sredstva koja se vode u poslovnim knjigama I. T. š. d.o.o. O. kao potonjeg vlasnika, zalihe šećera i projekti kao nematerijalna imovina,
- da je odredbom čl. 10. predmetnog Kupoprodajnog ugovora prodavatelj ovlastio kupca da bez svakog daljnjeg odobrenja i pitanja izvrši preknjiženje osnovnih sredstava koja su predmet ugovora u svoje poslovne knjige,
- da je odredbom čl. 11. st. 2. označenog Kupoprodajnog ugovora utvrđeno da stupanjem u posjed kupac preuzima sva prava i obveze kao vlasnik predmetnih nekretnina i pokretnina,
- da je 13. srpnja 2004. kod javnog bilježnika sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine između fiducijarnog dužnika I. T. š. O. d.o.o. i fiducijarnog vjerovnika I. K. d.d. pod brojem ..., a kako to proizlazi iz Zapisnika javnog bilježnika M. B. od 1. prosinca 2005.,
- da je nakon provedene javne dražbe imovinu koja je predmet Ugovora o osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva fiducijarni vjerovnik prodao tuženiku K. P. d.o.o. O., 8. prosinca 2005.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da su člankom 11. stavak 2. Ugovora o kupoprodaji od 8. prosinca 2005. ugovorne strane odredile da stupanjem u posjed kupac, tada K. P. d.o.o. (sada T. š. O. d.o.o. – tuženik) preuzima sva prava i obveze na predmetnim nekretninama i pokretninama, te da je time tuženik stekao vlasništvo jedinstvene gospodarske cjeline na temelju pravnog posla pozivom na odredbu čl. 452. u vezi s čl. 414. ZOO, pa zaključuju da je tuženik u obvezi platiti tužitelju utuženi iznos.
Dakle, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je predmetnim ugovorom kupac, ovdje tuženik, preuzeo sva prava i obveze vlasnika predmetnih nekretnina i pokretnina odnosno da je na temelju čl. 452. ZOO sklopljen ugovor o kupnji jedinstvene gospodarske cjeline. Pri tome još zaključuju da je prava volja ugovornih strana bila da kupac kupi, a prodavatelj proda imovinsku cjelinu, pa da je stoga tuženik po zakonu postao solidarni dužnik protivnika osiguranja za obveze prema tužitelju.
Međutim, ovakvo shvaćanje nižestupanjskih sudova je suprotno odredbi čl. 452. ZOO i odredbama čl. 274. i 277. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03 – dalje: OZ), zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.
U konkretnom slučaju prvenstveno treba poći od nesporno utvrđenih činjenica da je 13. srpnja 2004. kod javnog bilježnika sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine između fiducijarnog dužnika I. T. š. O. d.o.o. i fiducijarnog vjerovnika I. K. d.d., te da je nakon provedene javne dražbe sukladno odredbi čl. 277. OZ imovina koja je predmet Ugovora o osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva fiducijarni vjerovnik prodao tuženiku K. P. d.o.o., 8. prosinca 2005.
Prema odredbi tada važećeg čl. 274. OZ bilo je propisano:
"(1) Jedna ili obje stranke mogu tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja. U sporazum treba unijeti odredbu o tome kad će osigurana tražbina dospjeti, odnosno kako će se njeno dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba prema kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbinu koja se osigurava.
(2) Sklapanjem sporazuma iz stavka 1. ovoga članka predlagatelj osiguranja postaje prethodni, a protivnik osiguranja potonji vlasnik stvari u smislu odredaba članka 34. stavka 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00. i 114/01.). Da bi predlagatelj stekao prethodno vlasništvo pokretnine, u sporazumu iz stavka 1. ovoga članka mora se navesti i da se na njega prenosi posredan posjed te pokretnine.
(3) Zapisnik iz stavka 1. ovoga članka ima učinak sudske nagodbe.
(4) Prethodno, odnosno potonje pravo vlasništva nekretnine na temelju sporazuma iz stavka 1. ovoga članka stječe se upisom tih prava u zemljišnu knjigu u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama.
(5) Predlagatelj osiguranja postaje prethodnim vlasnikom nekretnine koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, odnosno pokretnina potpisivanjem zapisnika iz stavka 1. ovoga članka.
(6) Zabranjeno je ugovoriti da predlagatelj osiguranja stječe pravo da od protivnika osiguranja, nakon dospijeća svoje tražbine, traži predaju u neposredan posjed stvari koja je predmet sporazuma iz stavka 1. ovoga članka. Takav je uglavak ništav.
(7) O prijenosu prava vlasništva na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnu knjigu i na pokretninama objavit će se oglas u »Narodnim novinama«, u kojemu će se naznačiti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, stranke, nekretnine ili pokretnine na kojima je preneseno vlasništvo, te obavijest da je prijenos obavljen radi osiguranja. Nekretnine i pokretnine označit će se tako da se bez poteškoća može utvrditi njihova istovjetnost.
(8) Prilikom prijenosa vlasništva u svrhu osiguranja niti prilikom vraćanja vlasništva nakon namirenja predlagateljeve tražbine ne primjenjuju se propisi o porezu na promet nekretnina i pokretnina."
Dakle, prema navedenoj odredbi čl. 274. OZ predmet sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva mogla su biti samo stvari protivnika osiguranja, te sklapanjem tog sporazuma predlagatelj osiguranja i vjerovnik tražbine postaje prethodni vlasnik stvari koje su predmet osiguranja te sklapanjem tog sporazuma predlagatelj osiguranja i vjerovnik tražbine postaje prethodni vlasnik stvari koja je predmet osiguranja, a protivnik osiguranja (dužnik) postaje potonji vlasnik sukladno čl. 34. st. 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01).
Obzirom na sadržaj odredbi čl. 274. kao i odredbe čl. 277. OZ, fiducijarni vjerovnik može kao vlasnik (prethodni) radi namirenja svoje osigurane tražbine samo prodati stvari na kojima se može zasnovati pravo vlasništva i to samo onih stvari koje su predmet osiguranja što je i bio slučaj u ovom postupku.
Imajući u vidu da predmet sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva mogu biti samo stvari dužnika (protivnika osiguranja), te da vjerovnik tražbine koja je osigurana prijenosom prava vlasništva (predlagatelj osiguranja) sklapanjem sporazuma postaje vlasnik stvari (prethodni vlasnik) i on može samo tražiti da se kod javnog bilježnika u postupku javne dražbe stvari koje su predmet osiguranja prodaju samo on je prodavatelj stvari, a to nije dužnik (protivnik osiguranja).
Dakle, fiducijarni vjerovnik (I. K. d.d.) kada je sukladno Kupoprodajnom ugovoru od 8. prosinca 2005. prodao nekretnine i pokretnine koje su bile predmet sporazuma o osiguranju i koji je nekretnine i pokretnine (stvari) stekao na temelju sporazuma o osiguranju od fiducijarnog dužnika (I. T. š. O. d.o.o.) on je istovremeno i prenio vlasništvo na tuženika (K. P. d.o.o.) prema kojem tužitelj nema izvornu tražbinu iz koje potječe tražbina iz ovog spora upravljena prema ovdje tuženiku.
Drugim riječima, stvari i prava na tuženika kao najboljeg ponuđača nakon provedene javne dražbe nije prenio fiducijarni dužnik već fiducijarni vjerovnik kao prethodni vlasnik.
Stoga je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je prema odredbi čl. 277. OZ kupac predmetnim ugovorom od 8. prosinca 2005. preuzeo sva prava i obveze vlasnika predmetnih nekretnina i da su ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 452. ZOO.
Odredbama čl. 451. i čl. 452. ZOO reguliran je institut pristupanja dugu.
Osnovnom odredbom (čl. 451. ZOO) određeno je da kada se sklopi ugovor između vjerovnika i trećeg, kojim se on obvezuje vjerovniku ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obvezu pored dužnika.
Dakle, da je i nastao institut pristupanja dugu prije svega mora postojati potraživanje vjerovnika prema dužniku, i treća osoba pristupa dužniku na način da se vjerovnikom sklapa ugovor kojim preuzima obvezu da će ispuniti ono potraživanje koje vjerovnik ima prema dužniku.
Odredbom čl. 452. st. 1. ZOO uređuje se poseban slučaj pristupanja dugu temeljem koje odredbe osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka materijalna cjelina pojedinca ili građanske pravne osobe ili dio te cjeline, odgovora za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno njezin dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive.
Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 452. ZOO uređuje poseban slučaj pristupanja dugu koji se mora tumačiti u suglasju s osnovnom odredbom koja regulira ovaj institut.
U slučaju osnovnog instituta, vjerovniku pored dužnika odgovara za čitavu tražbinu i treći, neovisno o odnosu dužnika i te treće osobe.
U slučaju posebnog oblika pristupanju dugu postoji ugovor između dužnika (i to dužnika prema vjerovniku) i treće osobe na koju temeljem ugovora prelazi neka materijalna cjelina pa zbog toga i ta osoba na koju je ugovorom između dužnika i njega prešla neka materijalna cjelina ili njen dio taj stjecatelj odgovora pored dužnika njegovom vjerovniku.
U ovom sporu nema dvojbe da je u smislu instituta pristupanja dugu iz odredbe čl. 452. ZOO vjerovnik tužitelj, fiducijarni dužnik (I. T. š. O. d.o.o) je dužnik tužitelja, a treća osoba na kojeg bi eventualno prešla poslovna cjelina bio bi fiducijarni vjerovnik (I. K. d.d.) na kojeg je fiducijarni dužnik temeljem sporazuma o osiguranju tražbine prenio pokretne i nepokretne stvari kao sredstvo osiguranja.
Dakle, osoba na koju bi eventualno bila prenesena i poslovna cjelina dužnika bio bi fiducijarni vjerovnik kao prethodni vlasnik, ali ne i ovdje tuženik koji je stvari (nekretnine i pokretnine) stekao od prethodnog vlasnika a ne od izvornog dužnika (I. T. š. O.).
Fiducijarni vjerovnik prodaje fiduciju, on to prodaje kao svoje vlasništvo, on je vlasnik koji prodaje, a ne fiducijarni dužnik koji je to prestao biti u trenutku prijenosa vlasništva na fiducijarnog vjerovnika. Kada je dužnik dobrovoljno raspolagao svojom imovinom to je bilo prema fiducijarnom vjerovniku, a ne prema tuženiku, koji s dužnikom nikada nije bio u poslovnim ili bilo kakvom drugom odnosu, i tada je tužitelj, ukoliko je smatrao da predmetnim raspolaganjem umanjuje neko njegovo pravo, isto mogao realizirati pobijanjem sporazuma o prijenosu vlasništva ili na neki drugi način, a što isti očito nije učinio.
Konačno valja reći da u konkretnoj situaciji uopće nema mjesta primjeni odredbe čl. 452. ZOO.
Utvrđenje je sudova da je do prijenosa materijalne cjeline došlo prodajom nekretnina i pokretnina prema odredbama o postupku javnobilježničkog osiguranja prijenosom vlasništva na stvari (odredbe čl. 273. do 279. OZ), nakon održane javne dražbe u kojoj je tuženik, kao kupac utvrđen najboljim ponuđačem.
Prema odredbi čl. 274.f OZ na prodaje iz čl. 274.f st. 1. i 2. toga Zakona glede načina njihove provedbe, a osobito prodajne cijene na odgovarajući se način primjenjuju pravila o prodaji odnosno unovčenju predmeta osiguranja kao predmeta ovrhe u ovršnom postupku.
Odredbom čl. 81. st. 2. OZ propisano je da založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni.
S obzirom na navedenu odredbu Ovršnog zakona, kao posebnog propisa, prema kojoj kupac predmeta ovrhe isti kupuje bez tereta, za zaključiti je da se u situaciji kada je do prijenosa materijalne cjeline na kupca došlo prema odredbama Ovršnog zakona, nakon održane dražbe, kupac ne odgovara za dugove koji se odnose na tu materijalnu cjelinu, te da se u takvoj situaciji ne može primijeniti odredba čl. 452. ZOO.
Kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, pogrešno prenijeli materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinači nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh stranaka u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima koja se temelji na odredbama iz čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.
Tuženiku pripada pravo na naknadu parničnih troškova obzirom na uspjeh u sporu koji se ocjenjuje u odnosu na vrijednost predmeta spora (7.772.359,15 kuna), odnosno postavljeni tužbeni zahtjev.
Slijedom navedenog, trošak tuženika sastoji se od troškova zastupanja po odvjetniku koji su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/2012, 103/2014 , 118/2014 i 107/2015 - dalje: Tarifa), i to za sastav žalbe od 19. prosinca 2012. po Tbr 7/1 i Tbr 10. Tarife - 7983,75 bodova, za sastav revizije od 6. svibnja 2014. po Tbr 10/6 Tarife – 9580,50 bodova, za sastav podneska od 25. svibnja 2017. po Tbr.8/1 Tarife - 6387 bodova, za zastupanje na ročištu 6. lipnja 2017 po Tbr9/1 Tarife - 6387 bodova, za zastupanje na ročištu 16. listopada 2017. po Tbr9/1 Tarife - 6387 bodova, za sastav žalbe od 17. studenog 2017. po Tbr 7/1 i Tbr 10. Tarife - 7983,75 bodova i za sastav revizije od 3. prosinca 2018. po Tbr 10/6 Tarife – 9580,50 bodova, što ukupno iznosi 54289.50 bodova, a što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn po Tbr. 50 Tarife, iznosi 542.895,00 kuna, uvećano za trošak PDV-a sukladno Tbr 42 Tarife, sveukupni trošak iznosi 678.618,50 kuna.
Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe od 19. svibnja 2014. jer s istom nije uspio, kao ni trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 17. lipnja 2010. i sudske pristojbe na žalbu od 18. prosinca 2012. jer nije dokumentirao da je zatražene sudske pristojbe i platio.
Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka.
Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.