Poslovni broj: I Kžzd-2/2022-8

Poslovni broj: I Kžzd-2/2022-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. B. zbog kaznenih djela iz članka 158. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženog K. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Kzd-2/2021-41 od 14. prosinca 2021. u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog K. B. i branitelja B. G., odvjetnika u O.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog K. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Kzd-2/2021-41 od 14. prosinca 2021. optuženi K. B. proglašen je krivim zbog kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11., i teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude, te su mu utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11. po istom zakonskom propisu u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca te za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. po članku 166. stavak 1. u trajanju od 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci pa je optuženi K. B. po članku 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. travnja 2021. pa nadalje.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan snositi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od paušalne svote u iznosu od 800,00 kuna, putnih troškova svjedoka D. B. u iznosu od 142,00 kune, B. M. u iznosu od 142,00 kuna, troškova stalnih sudskih vještaka prof.dr.sc. I. R. G. psihologa u iznosu od 5.040,00 kuna, prof. D. B. psihologa u iznosu od 5.000,00 kuna, izv.prof. dr.sc. M. G. psihijatra u iznosu od 4.624,00 kune. i prof. I. T. psihologa u iznosu od 4.624,00 kune.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi K. B. po branitelju B. G., odvjetniku u O. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede materijalnih odredaba kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji, a koja žalba se sadržajno odnosi samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da se optuženi K. B. oslobodi od odgovornosti za učin kaznenih djela iz članka 158. stavak 2. i iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11., odnosno podredno da se ukine pobijana presuda.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Javna sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog K. B. putem video-linka i njegovog branitelja B. G., odvjetnika u O., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

 

7. Žalba optuženog K. B. nije osnovana.

 

8. Iako optuženik uvodno naznačuje žalbene osnove, i to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona, ono što se navodi u sadržaju žalbe, predstavlja u suštini žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo stoga što žalitelj osporava vjerodostojnost iskaza žrtve L. B. ocjenjujući da je djevojčica bila pod utjecajem drugih osoba i da je pokazivala poteškoće u ponašanju i savladavanju školskog gradiva i iskaz je nelogičan, a nema konkretnih medicinskih pokazatelja ozljeda žrtve. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. te pritom nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka kao niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Optuženik u žalbi, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, osporava vjerodostojnost iskaza žrtve i navodi u žalbi da je prvostupanjski sud presudu temeljio na iskazima žrtve te posrednim iskazima D. i A. B., koji su posredni svjedoci, a pritom da nema konkretnih medicinskih pokazatelja da je optuženik žrtvu-dijete seksualno iskorištavao.

 

9.1. Međutim, to je suprotno ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda da je uvjerljiv i jasan iskaz žrtve-djeteta L. B., rođene 23. studenog 2009. i koja je živjela sa ocem D. B. i njegovom suprugom A. B., a kod majke bi dolazila vikendom odnosno svaki drugi vikend, a majka je živjela u izvanbračnoj zajednici s optuženim K. B. Dijete je svojoj pomajci, tj. supruzi svoga oca A. B. jasno i uvjerljivo opisalo, što joj je neprimjereno radio optuženik, koja je to kao posredni svjedok potvrdila. Također je opisala događaje G. G. stručnoj osobi Centra za socijalnu skrb, koja je to također u svom iskazu navela. Kombiniranim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem djevojčice L. B. utvrđeno je da je dijete sposobno dati vjerodostojan iskaz, da je proživjelo traumu, da je prilikom opisivanja predmetnih događaja pokazivalo znakove uznemirenosti i patnje te su kod nje utvrđeni elementi posttraumatskog stresnog poremećaja. U odnosu na postojanje poteškoća u ponašanju djeteta i savladavanju školskog gradiva, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o nespornoj činjenici, a to je da je djevojčica L. B. imala poteškoća u školi u učenju pa je nastavu polazila po individualnom programu te je dolazila u sukob s majkom oko metoda učenja, koje je njezina majka primjenjivala prema njoj, prilikom savladavanja školskog gradiva, učenja i pisanja zadaća. Međutim, isto ne dovodi u pitanje ocjenu vjerodostojnosti iskaza djeteta, jer je isti potvrđen posrednim svjedocima, ali i kombiniranim psihologijskim i psihijatrijskim vještačenjem.

 

9.2. U medicinskoj dokumentaciji Klinike za ginekologiju navedeno je da je himen djeteta intaktan bez vidljivih ozljeda, ali da postoji blago crvenilo u području stražnje komisure, pri čemu je odlučno da bludne radnje, dakle, dodirivanje po spolovilu i po grudima djeteta, ne bi mogle dovesti do ozljeda vanjskog ili unutarnjeg spolovila. Podatak što izvršeni pregledi djeteta žrtve po pedijatru i ginekologu po proteku od tjedan dan od zadnjeg kontakta s počiniteljem ne pokazuju ozljedu himena ne podrazumijevaju nužno da kaznena djela kako su opisana i za koja je optuženik proglašen krivim nisu počinjena. Pod penetracijom se smatra i početak prodiranja pa nije ni potrebno da dođe do potpunog prodiranju u spolni organ djeteta, što bi onda izazvalo oštećenje himena. Time je neosnovan žalbeni navod da zbog izostanka ozljeda spolovila djeteta u medicinskoj dokumentaciji prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da je kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. počinjeno.

 

9.3. Žalitelj inzistira na tome da žrtva dijete nije pokazivalo nikakve znakove seksualnog uznemiravanja od strane optuženika, da se nije tužila na njegovo ponašanje i postupke majke D., a prilikom obiteljskih i prijateljskih druženja nije pokazivala strah ili neugodu od optuženika te da je to svakako trebala prijaviti ranije, ako se to doista događalo. Međutim, pritom žalitelj gubi iz vida da je žrtva-dijete u iskazu navela da joj je optuženik rekao da ne smije nikome o tome govoriti, jer će on završiti u zatvoru, ali da je ona na kraju ipak to morala reći, a prije nije mogla zato što je čekala pravi trenutak i onda kad joj je bilo dosta da joj to radi, povjerila se teti A., tatinoj supruzi. Tati nije htjela reći jer nije znala kako će on postupiti dok je mami pokušala reći, ali tada je bio K. s njom, pa nije htjela da to sazna dok je on tamo, jer bi joj on rekao da laže. Takav iskaz djeteta i obrazloženje koje je dalo životno je i uvjerljivo i nema mu se što prigovoriti.

 

9.4. Također se u žalbi ističu navodne nelogičnosti iz iskaza žrtve-djeteta L. B. i to: da je optuženik dolazio u sobu kada su ukućani, prvenstveno njezina majka zaspali te da bi ona s obzirom na svoju dob već trebala spavati, pa zatim da je dijete L. iskazala da je ležala na boku, da ju je optuženik okretao na leđa, ali mu nije dozvoljavala da joj raširi nogu pa žalitelj smatra da je nevjerojatno da nikada nije zavikala ili vrisnula jer je to po obrani neuvjerljivo i neživotno, a potom da je i u sobi nekada spavao i djed B. B. i da bi doista bilo nevjerojatno da bi tada ulazio optuženik u sobu. Ujedno, sugerira kako nije normalno da dijete koje je seksualno zlostavljano pred majkom grli poočima-zlostavljača te da je do optuživanja tek došlo kada je smatrala da je pravi trenutak. Ujedno po žalbi je nelogično da ju mama nije vidjela kada je plakala, a mama ju je povrijedila i tražila od djeteta da kleči i stalno se derala na nju. Međutim, suprotno ovakvim navodima žalitelja, nema ničeg nelogičnog u iskazivanju djeteta, tada u dobi od 11 godina, jer upravo iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka, psihijatara i psihologa, proizlazi da se dijete pokušalo prikazati tokom razgovora čvrstom, hrabrom i neustrašivom, no afektivno je pritom bila potištena, zaravnjena bez većih modulacija u afektu, no, destabilizirana kada se dotiče trauma. Opisujući događaje s optuženikom, djevojčica je pokazala emocionalnu pratnju sukladnu tematici, pokazalo je znakove uznemirenosti i trpnje. Također su vještaci utvrdili da, s obzirom na životnu dob djeteta, sposobna je dati vjerodostojan iskaz te da prema provedenoj obradi nisu uočene sklonosti da bi izgubljena sjećanja nadomještala izmišljenima te nema smetnje ni na kognitivnog ni na emocionalnoj razini poteškoća koje bi je priječile u davanja vjerodostojnog iskaza, a niti su nađeni psihotični elementi. Takav stručan i detaljno argumentiran nalaz i mišljenje ispravno je prihvaćen po prvostupanjskom sudu, čime je ujedno potvrđena vjerodostojnost iskaza djeteta L. B.

 

9.5. Nadalje, prema podacima škole proizlazi da se dijete L. žalila da ju često boli trbuh, imala je otpor odlasku majci i pokazivala je strah, a isto je psihosomatska reakcija, česta reakcija djeteta na traumu i na stres. U odnosu na simptome PTSP-a, koji su navedeni u mišljenju vještaka, ali i u dokumentaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Z., a u vezi s obiteljskom situacijom djeteta prvostupanjski sud je i te uvjete uzeo u obzir, jer je djevojčica iskreno opisivala situacije oko učenja i načina na koji ju je mama tjerala na učenje i bila je iskrena o tome kao i o pozitivnim aspektima optuženikovog ponašanja i iskustva s njim.

 

9.6. Stoga je potpuno opravdano prvostupanjski sud utvrdio da je iskaz djeteta-žrtve L. B. vjerodostojan kada je govorila da je optuženik po noći dolazio u sobu gdje je spavala kada je boravila kod svoje majke, pipao je po grudima, po "nezgodnom mjestu", a jednom ju je jako boljelo, jednom joj je skroz stavio ruku u "nezgodno mjesto" i stiskao ju je na "nezgodno mjesto", a ona se okretala da on prođe. Upravo na pitanje je li se događalo to jednom ili više puta iskazala je: "Ako ćemo iskreno, više puta, ali ne svaki puta kada bi dolazila kod majke, nego kako kada", čime je dijete demonstriralo i kritičnost i iskrenost u iskazivanju. Dijete je iskazivalo da kada bi K. B. dolazio u njezinu sobu, da je ona spavala, a onda kada je osjetila dodir pravila bi se da spava, a prije nego bi išla spavati da bi joj K. rekao neka se obuče u kratko. Dijete je opisivalo da ju je optuženik dirao preko odjeće i ispod odjeće, a onda joj je dodirivao "nezgodno mjesto", a potom joj je i prstom u nezgodno. Prezentirani način iskazivanja djeteta, upotrijebljeni iskazi i nesklonost pretjerivanju u terećenju optuženika dodatni su argumenti za vjerodostojnost njezinog iskaza.

 

9.7. Stoga primjedbe obrane da je iskaz djevojčice nelogičan, konfuzan, ustvari su samo navođenje da se obrana, odnosno žalitelj ne slažu s utvrđenim činjeničnim stanjem ostajući kod obrane da kaznena djela optuženik nije počinio. Neprihvatljivi su i ničim potkrijepljeni navodi žalitelja da je djevojčica fokusirana na seksualnost te da je zbog toga iskrivljivala stvarna saznanja o tome što se događalo s optuženikom. Neosnovano se iznosi da su medicinska i sudska praksa utvrdile da djeca u toj dobi maštaju, brkaju stvarnost i govore o izmišljenim događajima jer u ovom konkretnom slučaju temeljem nalaza i mišljenja psihijatra i psihologa koji su proveli vještačenje s djetetom L. B. proizlazi da žrtva dobro razlikuje istinu od laži, da iskreno govori o poteškoćama te da nisu uočene sklonosti da bi nadomještala priče sa izmišljenim događajima.

 

9.8. Žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije cijenio iskaze B. M. i R. B. iako je prikazao njihovo iskazivanje, a za koje je navedeno da je B. M. dugogodišnja prijateljica sa D. B. i K. i da se druže već 4 godine, da su susjedi i da ona ne smatra da je on kriv za ovakvo nešto, a R. B. je brat od D. B. i da L. zna od rođenja te da je K. postao partner njegove sestre te da ništa nije primijetio u odnosu L. i K., a da je K. znao čuvati jednog od njegove dvojice sinova. Ovakvi iskazi svjedoka niti potvrđuju niti osporavaju moguće počinjenje kaznenih djela kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa su potpuno nevažni za utvrđenje činjeničnog stanja jer su subjektivna mišljenja o osobi počinitelja.

 

9.9. Žalitelj ističe da je vještačenjem osobnosti optuženika utvrđeno da postoje određeni poremećaji osobnosti no da oni ne ukazuju na neku duševnu bolest ili seksualni poremećaj te time smatra pogrešan zaključak suda o počinjenju kaznenih djela. Međutim, provedenim psihijatrijskim vještačenjem kod optuženika je ustanovljen poremećaj osobnosti, poremećaj u strukturi ličnosti, koji predstavlja specifične emocionalne, kognitivne i ponašajne obrasce, koji se manifestiraju u specifičnim stilovima ponašanja prema okolini te kod takvih osoba postoji potencijal za različita rizična ponašanja, koja uključuju činjenje kaznenih djela, iz razloga što takve osobe teško razlučuju što je dobro, a što zlo. Prvostupanjski sud je ispravno prema nalazu i mišljenju vještaka utvrdio da se radi o osobi koja je bila sposobna shvatiti značenje svog postupanja i upravljati svojim postupcima.

 

10. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Žaleći se iz žalbene osnove odluke o kazni, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud izrekao "previsoku" kaznu jer nije dovoljno cijenio da je optuženik do sada nekažnjavan, kao i da nema nikakvih fizičkih pokazatelja niti dokaza protupravnog ponašanja optuženika, a da sud nije mogao ni zaključiti o dugotrajnosti i upornosti počinjenja kaznenih djela, a ujedno da za žrtvu nisu nastupile teške posljedice pa je i sankcija trebala biti adekvatna, bliža zakonskom minimumu uz uvažavanje olakotnih okolnosti.

 

11.1. Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kod utvrđivanja svake pojedinačne kazne zatvora za svako počinjeno kazneno djelo s pravom je prvostupanjski sud uzeo duljinu trajanja kriminalnog razdoblja u kojem su navedene spolne radnje vršene za svako pojedino kazneno djelo te s tim u vezi pokazanu upornost kao i visoki stupanj kriminalne volje, jer je koristio povjerenje žrtve, koje je imala prema njemu, pomagao joj je u učenju, a bio je svjestan toga, kao i o nedopuštenosti svog ponašanja poduzeo sve radnje u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona.

 

12. Sve su to razlozi zbog kojih ovaj drugostupanjski sud nalazi da su pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11. i od 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina adekvatne i neophodne da se izrazi odgovarajući prijekor društva prema ovako teškom kaznenom djelu počinjenom na štetu djeteta kojim se ugrožavaju spolne slobode djece što kriminalno ponašanje optuženika čini dodatno gnusnim, zbog čega će se samo tako utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora moći utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

13. Žalitelj ujedno osporava i odluku o naknadi troškova kaznenog postupka, jer smatra da je ta odluka pogrešna, jer isti nije kriv za počinjeno kazneno djelo, a podredno da nema prihoda, nema vlasništva veće vrijednosti, a niti mu tko drugi može pomoći u snašanju ovako visoko određenih troškova postupka.

 

13.1. Međutim, upravo suprotno ovakvim žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je K. B. kriv za počinjena kaznena djela pa je na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. dužan snositi troškove ovog kaznenog postupka jer tim troškovima neće biti ugroženo njegovo uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, a radi se o osobi koja je završila srednju stručnu spremu, koji je imao mjesečna primanja od 4.500,00 kuna i živio u izvanbračnoj zajednici sa D. B., a nema djece koju je dužan uzdržavati.

 

14. S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temelju članka 482. ZKP/08. kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 10. ožujka 2022.