Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-207/22-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, u upravnom sporu tužitelja I. M. iz Z., N. Z., kojeg zastupa opunomoćenica J. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Z., koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, S., u predmetu radi statusa ratnog vojnog invalida, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-629/21 od 21. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2022.
I Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-629/21 od 21. siječnja 2021.
II Odbija se zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-562-02/13-0015/641, urbroj: 522-04/1-4-2-13-2 od 10. rujna 2013. Ovim rješenjem oglašeno je ništavim pravomoćno rješenje Uprave za obranu Z., Ureda za obranu C., klasa: UP/I-562-02/97-26/464, urbroj: 512-62-97-2 od 18. kolovoza 1999. i suglasnost Ministarstva obrane, klasa: 562-02/97-01/10081, urbroj: 512-21-05-97-2 od 3. rujna 1997. Navedenim pravomoćnim rješenjem tužitelj je stekao status ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata s pravom na osobnu invalidninu.
2. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). Pozivajući se na članak 34. stavak 1. i članak 6. stavak 1. ZUS-a, navodi da mu prvostupanjski sud nije omogućio izjasniti se o navodima iz odgovora na tužbu jer mu isti odgovor nikada nije dostavljen, čime je povrijeđeno načelo izjašnjavanja stranke u postupku. Ističe da je počinjena i bitna povreda pravila sudskog postupka, ali i da je povrijeđen Ustav, jer mu, na osnovi članka 48. stavka 3. ZUS-a, nije omogućeno izjasniti se smatra li da spor treba riješiti bez rasprave. Navodi da mu prvostupanjski sud nije dostavio anonimizirane odluke donesene u oglednom sporu, kako bi mogao utvrditi koji su sve dokazi u tom postupku izvedeni i da bi prema tom utvrđenju mogao predložiti dokaze u ovome postupku. Smatra da je sporno da li je prijava stradavanja izdana od Specijalne postrojbe i ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske, potpisana po generalu bojniku Lj. Ć., izdana i potpisana od ovlaštene osobe, zbog čega je i pokrenut ovaj upravni spor. Nadalje, smatra da je shvaćanje zauzeto na sjednici svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2014. neosnovano, protuustavno i diskriminirajuće u odnosu na ostale građane Republike Hrvatske. Ističe da je Visokom upravnom sudu RH prilikom donošenja odluke u oglednom sporu trebala biti poznata odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-579/2017 od 4. listopada 2017. iz koje proizlazi da prijava stradavanja i potvrda o stradavanju nisu prestale vrijediti. Smatra da je potvrda o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata javna isprava, koju je izdalo nadležno javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti, u ovom slučaju Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, na osnovi članka 159. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. – dalje: ZUP). S obzirom da nikada nije zatražena izmjena podataka iz predmetne potvrde, niti je ista stavljena izvan snage, ističe da se podaci sadržani u njoj imaju smatrati istinitima. Navodi da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno iz kojih je razloga odbijeno provesti po njemu predložene dokaze, već se odluka temelji samo i isključivo na navodima tuženika, čime ukazuje na nepristranost prvostupanjskog suda i nepoštivanja načela ravnopravnosti stranaka. Smatra da je prilikom donošenja presude zanemaren članak 195. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rada i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17.), jer je na osnovi navedenog članka osporeno rješenje tuženika trebalo poništiti. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev odnosno da vrati predmet na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje trošak za sastav žalbe.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
6. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, te imajući na umu relevantne propise naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
7. U ovom upravnom sporu osporeno rješenje tuženika od 10. rujna 2013. doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a, te članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 140/12. – dalje: ZID ZOPHBDR/12), s obrazloženjem da je tužitelj status ratnog vojnog invalida stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), a pripadnici postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nisu mogli ostvarivati prava prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96. – dalje: ZOPHBDR/96), koji je tada bio na snazi, te zaključuje da su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12. Poziva se na očitovanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 17. travnja 2013. i na Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, te navodi da prijava stradavanja od 15. lipnja 1997. nije izdana prema službenoj evidenciji Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.
8. Dakle, tuženik je osporeno rješenje donio na temelju tada važećeg članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12, kojim je bila dana ovlast tuženiku da preispituje pravilnost činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, odnosno je li osoba, kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
9. Stoga je, u situaciji kada na temelju pribavljenih dokaza nije utvrđeno da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZOPHBDR/96, bilo osnove da tuženik rješenje oglasi ništavim, na temelju članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12. U tom smislu, izraženo je i pravno shvaćanje u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2714/19-6 od 23. rujna 2020. kojom je presuda donesena u oglednom sporu postala pravomoćna te obvezuje, stoga sud ne može odstupiti od pravnog shvaćanja koje je izraženo u toj presudi. U toj presudi se navodi i zaključak sjednice svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2014. (radi se o Zaključku o pravnom shvaćanju sa sjednice Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela od 13. listopada 2014.). Za suce Visokog upravnog suda Republike Hrvatske obvezno je pravno shvaćanje bez obzira je li prihvaćeno na sjednici svih sudaca ili sudskog odjela (članak 40. stavak 2. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, 28/13.- 130/20.).
10. Pozivanje tužitelja na dokaze iz kojih proizlazi da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nije odlučno, niti je od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari. Radi se o dokazima na temelju kojih je tužitelju bio priznat status ratnog vojnog invalida, a da za njihovo izdavanje nije bilo uporišta u službenim evidencijama niti ih je potpisala osoba koja je bila ovlaštena za njihovo izdavanje. Odlučno je da tuženik iz dokaza koje je pribavio, sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12, nije utvrdio da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZOPHBDR-a/96, a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.
11. Imajući na umu konkretan predmet u cjelini, tužbene i žalbene navode, ovosudnu praksu u istovjetnim predmetima, prvostupanjski sud je pravilno koristio ovlasti iz članka 36. stavka 1. točke 2. ZUS-a, pa to što nije postupio na temelju članka 48. stavka 3. ZUS-a nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.
12. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja.
13. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost osporavane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.
14. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 10. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Arma Vagner Popović