- 1 -              I Kž 36/2018-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 36/2018-9

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 271. stavka 4. u vezi članka 263. stavka 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. M., optuženog H. M., optuženog D. V., optuženog Z. Z. i optuženog V. D. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj K-54/11 od 6. lipnja 2017., u javnoj sjednici održanoj 9. ožujka 2022., u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog M. M. i njegovog branitelja, odvjetnika Ž. Ž. te zamjene branitelja A. J., odvjetnice A. G., zatim branitelja optuženog D. V., odvjetnika A. D., branitelja optuženog Z. Z., odvjetnika A. B. te branitelja optuženog V. D., odvjetnika G. M.

 

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

              I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog M. M. i optuženog H. M., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su optuženi M. M. i optuženi H. M. radnjama činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinili kazneno djelo – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi stavka 3. i članka 215. stavaka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.).

 

              II. Uslijed odluke pod točkom I. izreke, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi M. M. i optuženi H. M. zbog kaznenog djela iz članka 222. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i člankom 215. stavcima 2. i 3. KZ/11. zbog kojega su sada proglašeni krivima, na temelju članka 222. stavka 4. KZ/11., osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po 2 (dvije) godine svaki.

 

              III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog M. M. i optuženog H. M. u ostalom dijelu, a žalbe državnog odvjetnika, optuženog D. V., optuženog Z. Z. i optuženog V. D. u cijelosti te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog M. M. i optuženog H. M. zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 271. stavka 4. u vezi s člankom 263. stavcima 2. i 4. KZ/97, optuženog D. V. i optuženog V. D. zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i člankom 215. stavcima 2. i 3. KZ/11., a optuženog Z. Z. zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i člankom 221. stavcima 1. i 2. KZ/11. Optuženi M. M. i optuženi H. M. su, na temelju članka 271. stavka 4. KZ/97., osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, dok su optuženi D. V., optuženi Z. Z. i optuženi V. D., na temelju članka 222. stavka 4. KZ/11., osuđeni na kazne zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega je prema njima trojici, na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. primijenjena uvjetna osuda te im je odgođeno izvršenje kazni za vrijeme od tri godine na način da se kazne zatvora neće izvršiti ako optuženici u tom roku ne počine novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 3. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.–pročišćeni tekst, 91/12.–Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.) svi optuženici su dužni nadoknaditi troškove kaznenog postupka, svaki u paušalnom iznosu od po 3.000,00 kuna i solidarno troškove vještačenja u iznosu od 20.532,05 kuna te je dalje odlučeno da će se o ostalim troškovima riješiti naknadno.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i svi optuženici.

 

2.1. Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine. 

 

2.2. Optuženi M. M. žali se po braniteljima, odvjetnicima Ž. Ž. i A. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Ujedno je zatražena obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice.

 

2.3. Žali se i optuženi H. M. po branitelju, odvjetniku G. G., navodeći kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluku o kazni i predlažući da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači pobijana presuda na način da se optuženog H. M. oslobodi optužbe. Također je tražio da bude izvješten o održavanju sjednice vijeća.

 

2.4. Žalbu je podnio i optuženi D. V. po braniteljima, odvjetnicima V. V. i A. D., navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti pobijanu presudu. Tražio je obavijest o sjednici vijeća.

 

2.5. Također se žali optuženi Z. Z. po branitelju, odvjetniku A. B., a kao žalbene osnove naznačio je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kaznenoj sankciji i troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu odluku i donijeti presudu kojom se optuženi Z. Z. oslobađa optužbe. Zatražio je i obavijest o sjednici vijeća.

 

2.6. Žalbu je podnio i optuženi V. D. po branitelju, odvjetniku G. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i optuženika osloboditi optužbe. Zatražena je obavijest o sjednici vijeća.

 

3. Odgovore na žalbe su podnijeli državni odvjetnik, i to u odnosu na žalbu optuženog V. D., optuženi M. M. te optuženi Z. Z. koji je svoj odgovor na žalbu podnio u sastavu istog podneska u kojem je njegova žalba.

 

4. Spis predmeta bio je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14.

 

5. Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti optuženog M. M., njegovog branitelja odvjetnika Ž. Ž. i zamjenice odvjetnika A. J. – odvjetnica A. G., branitelja optuženog D. V., odvjetnika A. D., branitelja optuženog Z. Z., odvjetnika A. B. i branitelja optuženog V. D., odvjetnika G. M., a, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku koji se sada primjenjuje („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti zamjenika glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske te branitelja optuženog M. M., odvjetnika A. J., optuženog H. M. i njegovog branitelja, odvjetnika G. G., optuženog D. V., optuženog Z. Z. i optuženog V. D., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalbe optuženog M. M. i optuženog H. M. su djelomično osnovane, a žalbe državnog odvjetnika, optuženog D. V., optuženog Z. Z. i optuženog V. D. nisu osnovane.

 

7. Optuženi M. M. tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-14. jer je predsjednik raspravnog vijeća sudjelovao u odlučivanju o prigovorima na optužnicu na sjednici vijeća koja je provedena sukladno tada važećem Zakonu o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.- Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.). Time je, prema žalitelju, sudac S. C. morao biti isključen od obavljanja sudske dužnosti u smislu članka 36. stavka 1. točke 4. ZKP/97, odnosno članka 32. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-14.

 

8. Radi provjere ovog žalbenog navoda ovaj sud je razmotrio spis predmeta i utvrdio je na zapisniku sa sjednice vijeća od 26. lipnja 2013. koje je odlučivalo o prigovorima na optužnicu doista naveden sudac S. C. kao drugi član vijeća, ali je u pisanom rješenju od tog dana broj Kv I-216/12 (K-54/11) kao druga članica vijeća navedena sutkinja D. B.. Zbog ovih razlika u rješenju i pripadajućem zapisniku zatraženo je, u smislu članka 474. stavka 2. ZKP/08.-19., od suca S. C. očitovanje o tome te dostava spisa broj Kv I-216/12 (K-54/11), uključujući i zapisnik o vijećanju i glasovanju.

 

8.1. Županijski sud u Rijeci je dostavio odgovor da je spis broj Kv I-216/12  uništen 2020., no da se u zapisniku radi o omašci u navođenju članova vijeća jer da je uvidom u knjige vođenja Kž sjednica od 2013. na kojima se odlučivalo i o Kv predmetima vidljivo da je sjednica vijeća koja je bila održana 26. lipnja 2013. vođena po predsjednici vijeća N. M. i članovima vijeća D. B. i L. M., dakle ime S. C. nigdje nije naznačeno. Dostavljena je i preslika iz spomenute knjige s popisom sjednica provedenih 26. lipnja 2013. Sudac S. C. je u očitovanju naveo da, pod pretpostavkom da je prethodno sudjelovao kao član vijeća ili izvjestitelj u postupku odlučivanja povodom prigovora na optužnicu, tada ne bi bio zadužen s predmetom kao predsjednik prvostupanjskog (raspravnog) vijeća.

 

8.2. Iz svega navedenog proizlazi da je očito greškom na zapisniku o sjednici vijeća od 26. lipnja 2013. navedeno ime suca S. C., a u rješenju je ispravno navedeno ime sutkinje D. B. koja je očito i bila članica vijeća. Dakle, nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. u vezi članka 32. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-14. na način da bi na raspravi sudjelovao sudac koji se morao izuzeti iz razloga jer je u tom kaznenom predmetu sudjelovao u ispitivanju optužnice.

 

8.3. Optuženi M. M., optuženi H. M. i optuženi Z. Z. u svojim žalbama ističu više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. u vidu proturječnosti, nerazumljivosti i nejasnoće pobijane presude.

 

8.4. Optuženi M. M. tako navodi da postoji nesklad između izvornika objavljene presude sa "zapisnika o raspravi od 2. lipnja 2017." i otpremljene presude u odnosu na radnje za koje je proglašen krivim optuženi Z. Z., i to tako da je u zapisniku navedeno da "nadzor na gradilištu nije provodio kontinuirano, radi čega nije vršio redovito upise primjedbi u građevinski dnevnik" dok je u izreci otpremljene presude taj dio potpuno izostavljen. To isto, po stajalištu žalitelja, vrijedi i "u odnosu na dio izvornika presude prema kojem je optuženi M. M. proglašen krivim zbog postupanja protivno odredbi članka 18. stavak 3. Zakona o zaštiti na radu, dok je prema izreci napisane presude proglašen krivim zbog postupanja protivno članku 18. citiranog Zakona."

 

8.5. Međutim, u žalbi istaknute nesuglasnosti između izreke presude sa zapisnikom o objavi i otpremljene presude nisu ostvarene. Naime, kada se usporede izreka sa zapisnika o objavi presude od 6. lipnja 2017. (a ne od 2. lipnja 2017. kako se navodi u žalbi) na listu 372-374 raspravnog spisa i izreka iz presude s obrazloženjem (list 376-378 raspravnog spisa), vidljiva je njihova potpuna podudarnost.

 

8.6. Isti žalitelj također navodi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi jer u presudi nisu spomenuti stavci blanketnih odredaba članka 18. i članka 31. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08 i 116/08) koje su povrijeđene radnjama optuženika. No, bez obzira na to što uistinu nisu navedeni određeni stavci članaka 18. i 31. Zakona o zaštiti na radu, izreka je dovoljno jasna i razumljiva kada se sadržaj tih odredaba dovede u vezu s propustima optuženika opisanima u izreci te u obrazloženju presude. Da je sud naznačio i stavke ovih članaka, presuda bi bila samo preciznija, ali nenavođenje pojedinih stavaka ovih članaka presudu ne čini nerazumljivom u mjeri da se ona zbog toga ne bi mogla ispitati. To isto vrijedi i za sličan žalbeni prigovor da sud nije numerički naveo odredbu Pravilnika o sigurnosnim znakovima ("Narodne novine" broj 29/2005). Pored toga što se navedeni propust ne odnosi na jasnoću, nego samo na detaljnost presude, spomenuti Pravilnik ima svega devet članaka i u cijelosti se odnosi na obveze poslodavca u svezi s uporabom sigurnosnih znakova pa izostavljanje članaka Pravilnika ne može biti od bitnog utjecaja. Dakle, niti jedan od ovih istaknutih nedostataka nije takav da se zbog njega presuda ne bi mogla ispitati, što je uvjet da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

 

8.7. Kao daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u vidu proturječnosti izreke i obrazloženja na listu 26. presude optuženi M. M. nalazi u navodima suda koji se odnose na radnje optuženog Z. Z.. Međutim, tvrdnja obrazloženja prema kojem "…nema dokaza koji bi nedvojbeno otklonili njegovu obranu da taj nadzor nije vršio kontinuirano…" predstavlja očitu omašku u pisanju jer je iz presude vidljivo da je sud u tom dijelu prihvatio njegovu obranu u kojoj je on na više mjesta istaknuo da je redovito vršio nadzor nad izvođenjem građevinskih radova slijedom čega je sud izostavio dio iz činjeničnog opisa koji je suprotan tom navodu obrane te utvrdio njegovu krivnju, zaključujući da taj optuženik nadzor nije vršio u smislu kako to propisuje zakon, nego onako kako je bilo uobičajeno što ga ne oslobađa krivnje, ali da bitno umanjuje njegovu kaznenu odgovornost. Stoga nije osnovan niti gotovo identičan žalbeni navod o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka na koji se poziva i optuženi Z. Z. u svojoj žalbi.

 

8.8. Optuženi M. M. i optuženi Z. Z. smatraju da je u presudi ostvareno proturječje jer da je sud utvrđivao činjenično stanje izvan optužbe. Tako optuženi M. M. prigovara citiranju nekih odredaba Zakona o zaštiti na radu koje se ne spominju u izreci, zaključujući da sud "očito razmatra i utvrđuje" kaznenu odgovornost izvan inkriminacije. Sličan žalbeni prigovor ističe i Z. Z. kada navodi da je sud utvrđivao "činjenice provođenja zaštite na radu izvan inkriminiranog razdoblja". No, iz izreke je jasno vidljivo za koje radnje su optuženici proglašeni krivima, pri čemu nije bilo zapreke da sud u obrazloženju spomene i druge odredbe propisa koji reguliraju pitanje zaštite na radu, koje je predmet radnji kaznenog djela. Provjera zbivanja koja su prethodila kaznenom djelu, a o kojima su iskazivali optuženici u svojim obranama, ne dovodi ni do kakve proturječnosti nego pokazuje trud suda da detaljno utvrdi i vrednuje sve činjenice. Na takvo nastojanje sud upućuje i djelomično preklapanje utvrđenog činjeničnog stanja vezano za radnje kaznenog djela s okolnostima relevantnim za kažnjavanje pa ne dovodi do nikakve proturječnosti o kojoj optuženi Z. Z. govori u svojoj žalbi kada navodi da se iz presude ne može razlikovati obrazloženje onih okolnosti koje predstavljaju obilježje kaznenog djela i onih koje utječu na zaključak o kriminalnoj količini i na kažnjavanje.

 

8.9. Optuženi M. M. netočno interpretira presudu tvrdeći da se izraz "pomoćnik odgovorne osobe" odnosi na njega, no to se odnosi na optuženog H. M. u smislu da je isti trebao biti na pomoć optuženom M. M. jer je bio odgovoran za provedbu zaštite na radu, a to je sud uzeo kao olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne optuženom M. M.. S obzirom da je iz presude sasvim jasno u kojem kontekstu sud navodi da je optuženi M. M. bio odgovorna osoba, a u kojem navodi da je imao pomoćnika, nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

8.10. Daljnji nedostatak presude isti žalitelj nalazi u tome što sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na pitanje primjene blažeg zakona. Suprotno tome, sud je naveo da je "u odnosu na 1. opt. M. M. i 2. opt. H. M. primijenio odredbe KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme učina djela jer KZ/11 nije blaži" i time, doduše sažeto, ali ipak obrazložio primjenu blažeg zakona. Drugo je pitanje što su ti razlozi suda pogrešni te su rezultirali pogrešnom primjenom kaznenog zakona u odnosu na ovu dvojicu optuženika o čemu će biti riječi u dijelu ove odluke koji se odnosi na povredu kaznenog zakona. Na isti propust suda se odnosi tvrdnja optuženog H. M. da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da sud nije obrazložio izricanje kazne ispod posebnog minimuma te na koji način je ublažavao kaznu. Međutim, iz obrazloženja je vidljivo da je sud očito pogrešno pretpostavio da je za kazneno djelo iz članka 271. stavka 4. KZ/97. propisana kazna od jedne do osam godina (a ta kazna je bila propisana prije počinjenja kaznenog djela i izmjene tog Kaznenog zakona objavljene u "Narodnim novinama" broj 110/07.) zbog čega je pogrešno primijenio zakon pa se ne radi o istaknutoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, nego o povredi kaznenog zakona u smislu članka 469. ZKP/08.-19., a o tome će dalje biti riječi u obrazloženju ove presude.

 

8.11. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženi M. M. vidi u propustu suda da prilikom odmjeravanja kazne cijeni oblik krivnje za koji pogrešno u žalbi navodi da bi se radilo o nesvjesnom nehaju. Međutim, utvrđeni subjektivni element u vidu svjesnog nehaja je bitno obilježje modaliteta kaznenog djela za koje je žalitelj proglašen krivim, koje obilježje je uključeno u visinu propisane kazne pa ga je sud s pravom izostavio iz okolnosti relevantnih za kažnjavanje. 

 

8.12. Iako su optuženi D. V. i optuženi V. D. naznačili da se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u svojoj žalbi nisu obrazložili u čemu bi se ona sastojala.

 

8.13. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalbe optuženog M. M., optuženog H. M. i optuženog Z. Z., kao što nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu na koju drugostupanjski sud prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Državni odvjetnik i svi optuženici se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.-14.)

 

9.1. Državni odvjetnik smatra da je sud pogrešno utvrdio oblik krivnje optuženika kada je zaključio da su postupali sa svjesnim nehajem, a ne s neizravnom namjerom, kako je to bilo optuženo. Navedeno žalitelj argumentira činjenicom da su svjedoci – mještani upozoravali radnike na gradilištu da iskopi i rupe nisu bili zaštićeni na odgovarajući način za vrijeme trajanja radova na cijelom području gradilišta tijekom 10 mjeseci, a da optuženici, usprkos svom znanju i obaviještenosti o izostanku primjene mjera zaštite na radu, nisu ništa poduzimali da se isprave propusti, svaki u domeni svog postupanja. Iako je državni odvjetnik pravilno u svojoj žalbi ukazao na sve ove činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, one nisu dovoljne za nedvojbeni zaključak o tome da su optuženici pristali izazvati opasnost za život ljudi, nego se sa sigurnošću može zaključiti jedino da su lakomisleno smatrali da se to neće dogoditi (dakle, da su postupali sa svjesnim nehajem opisanim u članku 29. stavku 2. KZ/11.). U prilog te činjenice govori i to da su se na predmetnom gradilištu ipak provodile neke, iako nepropisne, mjere zaštite na radu, ali i okolnost općenito loše organizacije i nereda u radu izvođača, trgovačkog društva D. g. d.o.o. 

 

9.2. Po državnom odvjetniku na neizravnu namjeru upućuje sadržaj troškovnika i obračunskih situacija u kojima su prikazane, između ostalog, stavke koje se odnose na postavljanje zaštitnih ograda i prometne signalizacije, a koje situacije je sastavljao optuženi M. M. kao glavni inženjer gradilišta i ovjeravao optuženi Z. Z. kao nadzorni organ. U žalbi navodi da su se navedene stavke fakturirale, iako nisu bile izvedene, a taj propust da je imao za posljedicu tragični događaj koji je predmet ovog postupka te materijalnu štetu za investitora. Iako je žalitelj s pravom kritičan prema postupanju optuženika koji su omogućavali da trgovačko društvo izvođača naplaćuje nepostojeće troškove i radove koji nisu izvedeni, niti ove okolnosti nisu od utjecaja na zaključak o obliku krivnje optuženika jer se te okolnosti odnose na razdoblje poslije tragičnog događaja.

 

9.3. Svi optuženici u žalbama u odnosu na činjenično stanje osporavaju da bi bili odgovorni za svoj djelokrug poslova i nadležnosti opisane u presudi i pri tome iz konteksta svih izvedenih dokaza izdvajaju one za koje smatraju da im idu u prilog te im daju tumačenje koje je u suprotnosti s drugim dokazima i logikom životne stvarnosti.

 

9.4. Tako optuženi M. M. osporava da bi u vrijeme predmetnog događaja bio glavni inženjer ili odgovorna osoba na gradilištu P.. N. objašnjava time da je rješenje od 1. lipnja 2009. krivotvoreno, a da to, prema žalitelju, proizlazi iz okolnosti da nije uručeno osobama u dostavnoj naredbi, da nije bilo pohranjeno na gradilištu, da je naknadno dostavljeno naručitelju V. i. k., da optuženik nije sudjelovao na koordinacijama i potpisivao građevinske dnevnike, da je glavni inženjer bio F. K. te da je šefica kadrovske službe B. V. kao svjedokinja iskazala da je glavni inženjer bio optuženi H. M..

 

9.5. Međutim, ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zaključak suda da je optuženi M. M. imao svojstvo glavnog inženjera gradilišta i tehničkog direktora izvođača radova, trgovačkog društva D. g. d.o.o. Taj zaključak se temelji na pravilnom stajalištu suda da je vjerodostojno i valjano rješenje o imenovanju optuženika glavnim inženjerom gradilišta od 1. lipnja 2009., ali i na drugim okolnostima. Naime, iz zapisnika o očevidu državnog inspektorata, koji je sastavljen kratko vrijeme nakon događaja, optuženi M. M. naveden je kao osoba prisutna sastavljanju tog zapisnika imenovana od strane društva D. g. d.o.o. za voditelja radilišta rješenjem od 1. lipnja 2009., koji podaci su, prema iskazu svjedokinje inspektorice B. S., upisani na temelju predočenih joj dokumenata, a taj zapisnik je potpisao optuženi M. M.. Optuženi M. M. je u svojstvu glavnog inženjera gradilišta zajedno s direktorom društva izvođača radova, L. D. potpisao i očitovanje na predmetni zapisnik od 6. srpnja 2009., u kojem očitovanju se ne osporava njegovo svojstvo. Nadalje, optuženi H. M. u svom iskazu u istražnom postupku izričito je naveo da je optuženi M. M. bio glavni inženjer gradilišta i na neki način njemu nadređeni, a isto tako optuženi D. V. u istražnom postupku i na raspravi kao pretpostavljenog spominje optuženog M. M.. Isto proizlazi i iz obrane optuženog M. M. u istrazi s obzirom da on tada ni jednom riječju nije osporio svoje svojstvo glavnog inženjera gradilišta u trenutku stradavanja žrtve. Da optuženi M. M. nije bio glavni inženjer gradilišta, izvjesno bi on tu okolnost isticao odmah nakon predmetnog događaja, dakle i prilikom inspekcijskog nadzora i davanja obrane na početku kaznenog postupka, a svi njegovi kasniji navodi u tom pravcu su naknadno nastojanje neutemeljenog otklanjanja kaznene odgovornosti. 

 

9.6. Nastavno, u rješenju od 1. lipnja 2009. je kao glavni operativni izvršitelj naveden optuženi V. D., sin direktora društva D. g. d.o.o., L. D.. Nije logično da bi otac ovog optuženika naknadno krivotvorio rješenje kojim svom sinu stavlja odgovornost za smrtno stradavanje oštećenice, a s ciljem da lažno prikaže i svojstvo optuženog M. M., kako to njegova žalba neosnovano pretpostavlja. Uzimajući u obzir navedeno, ovaj sud zaključuje da je s potpunom sigurnošću utvrđeno svojstvo ovog optuženika pa niti jedan od dokaza, kako subjektivnih u vidu iskaza, tako i materijalnih, na koje se on poziva i za koje daje svoju interpretaciju, nema potrebnu uvjerljivost koja bi dovela u pitanje njegovo svojstvo koje je sud utvrdio. Nesklad i nelogičnosti u sadržaju pojedinih isprava koje žalitelj analizira i prilaže uz žalbu očito proizlaze iz neurednosti vođenja dokumentacije i loše organizacije u društvu izvođača građevinskih radova, ali oni nisu takvi da bi utjecali na pitanje o svojstvu ovog žalitelja. Niti okolnost što je 13. svibnja 2009. stupio na snagu Pravilnik o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima u kojem je uvedena obveza imenovanja koordinatora II ne utječe na kaznenu odgovornost žalitelja, a niti je isti u svojoj obrani ili žalbi konkretizirao na koji način bi taj pravilnik bio od utjecaja. Prema tome, žalbeni argumenti u pravcu osporavanja svojstva optuženog M. M. ne nadmašuju prihvatljivost argumenata o tome da je isti bio glavni inženjer gradilišta, a to je sve i prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

 

9.7. Optuženi H. M. u žalbi brojnim navodima, sličnima onima iz žalbe optuženog M. M., osporava svoje svojstvo pomoćnika voditelja predmetnog gradilišta za građevinske radove i osobe ovlaštene za provedbu mjera zaštite na gradilištima. Međutim, svojstvo ovog optuženika je također utvrđeno na temelju rješenja od 1. lipnja 2009. u kojem je on određen za pomoćnika odgovorne osobe na gradilištu, odnosno za pomoćnika voditelja radilišta za građevinske radove i kao odgovorna osoba za provedbu zaštite na radu, te ovdje vrijedi ono što je prethodno obrazloženo vezano za pitanje vjerodostojnosti tog rješenja. Optuženi H. M. je u navedenom svojstvu potpisao i zapisnik o očevidu državnog inspektorata koji je sastavljen nakon događaja, a sud je na temelju ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 1. travnja 2009. objasnio odnos trgovačkih društva D. g. d.o.o. kao izvođača i društva R. g. d.o.o. u kojem je bio zaposlen. Prema njegovom ugovoru o radu od 1. travnja 2009. uz opis poslova, isti je pomoćnik rukovoditelja građevinske operative, ali se obvezuje obavljati i druge poslove u skladu sa stručnom spremom i potrebama posla, te je prema opisu poslova dužan obavještavati neposrednog rukovoditelja o promjenama na terenu. Prema članku 13. tog ugovora odgovoran je za obavljanje poslova sukladno sigurnom načinu rada vezano za propise iz oblasti zaštite na radu. Dakle, nema nikakve sumnje u svojstvo optuženog H. M. na gradilištu P. i njegovu ulogu u događaju koji je predmet ovog postupka. Ovaj optuženik u žalbi apostrofira one dijelove svog ugovora o radu koji su neusklađeni s više odredaba Zakona o zaštiti na radu, no to ne dovodi u pitanje njegove dužnosti i odgovornosti preuzete ugovorom o radu. Da doista nije imao odgovornosti navedene u rješenju od 1. lipnja 2009. za koje u žalbi tvrdi da mu nije uručeno, ne bi potpisao zapisnik o očevidu državnog inspektorata u svojstvu pomoćnika voditelja radilišta i odgovorne osobe za provođenje mjera zaštite na radu, a niti bi bio prisutan na koordinacijama u svojstvu predstavnika izvođača društva D. g. d.o.o..

 

9.8. Optuženi D. V. također osporava svoje svojstvo poslovođe na gradilištu P. uz tvrdnju da je on obavljao poslove građevinskog tehničara, da nije imao položeni ispit za poslovođu, niti stručni ispit za zaštitu na radu te da nije dobio pismeno, niti usmeno ovlaštenje za poslovođu na tom gradilištu. Međutim, radnici s gradilišta - svjedoci D. M., Đ. B. i Z. Z. su iskazali da je on bio poslovođa, a faktičko postupanje kao poslovođe i na gradilištu P. također proizlazi iz njegove obrane u istrazi. Osim toga, taj optuženik bio je i na koordinacijskim sastancima i potpisao je zapisnik o očevidu državnog inspektorata u svojstvu građevinskog tehničara i poslovođe, a to znači da je imao funkciju poslovođe na predmetnom gradilištu, bez obzira je li imao formalno rješenje u tom pravcu i bez obzira na očitu neurednost u poslovanju i dokumentaciji izvođača, trgovačkog društva D. g. d.o.o. Prema članku 13. svog Ugovora o radu on je bio dužan obavljati poslove sukladno propisima o zaštiti na radu pa nije točno da nije bio odgovoran za provedbu propisa i tehničkih pravila o zaštitnim mjerama na predmetnom gradilištu.

 

9.9. Optuženi Z. Z. smatra da je nedovoljno obrazloženo u kojem je trenutku on trebao obavijestiti investitora o nedostacima i nepravilnostima te bi li takva obavijest u razdoblju od 24. do 29. lipnja 2009. mogla spriječiti štetne posljedice. Suprotno tome, sud je u tom pravcu dao objašnjenje kada je citirao članak 185. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07. i 38/09.) prema kojem je nadzorni inženjer obvezan bez odlaganja upoznati investitora sa svim nedostacima, odnosno nepravilnostima koje uoči tijekom građenja, a investitora i građevinsku inspekciju i druge inspekcije o poduzetim mjerama. Takva obavijest koja je, nasuprot žalbenim tvrdnjama, izostala na pravilan način, svakako bi dovela u pitanje kaznenu odgovornost ovog optuženika bez obzira na to bi li spriječila štetni događaj. Vezano za pitanje vremenskog okvira počinjenja djela i mogućnosti optuženika da reagira na dan stradavanja žrtve, a nakon radnog vremena, treba istaknuti da je nedvojbeno utvrđeno da ovaj optuženik nije ni u jednom trenutku pravilno provodio nadzor nad mjerama zaštite na radu na predmetnom mjestu gradilišta pa onda niti tijekom vremena navedenog u činjeničnom opisu, a taj optuženik je bio dužan organizirati svoj posao na način da učinkovito obavlja nadzor kojeg se, ugovorom s naručiteljem radova, obvezao provoditi. Kada je sud utvrđivao je li ovaj optuženik prije razdoblja iz činjeničnog opisa poduzimao propisane mjere u pogledu zaštite na radu, provjeravao je okolnosti koje su mu mogle ići u korist i na koje se on pozivao u svojoj obrani pa nije jasno zbog čega žalba prigovara takvom postupku utvrđivanja činjenica. Svi opširni žalbeni navodi koji osporavaju dužnost ovog optuženika da kontrolira provođenje mjera zaštite na radu i na njih pravilno reagira u suprotnosti su s citiranim zakonom te ugovorom o nadzoru koji su zaključili investitor komunalno društvo V. i. k. d.o.o. i društvo „H.“ d.o.o. koje je rješenjem od 30. lipnja 2008. imenovalo optuženog Z. Z. za glavnog nadzornog inženjera. Ugovorom o nadzoru utvrđene su dužnosti glavnog inženjera, među kojima su tehnički i osobni nadzor na gradilištu, pravodobno upoznavanje investitora sa svim manjkavostima, odnosno nepravilnostima koje uoči tijekom građenja te upoznavanja investitora, građevinske i druge inspekcije o poduzetima mjerama kao i dužnost određivanja načina na koji će se otkloniti nedostatak građenja upisom u građevinski dnevnik, u slučaju ako se na gradilištu, na kojem je prisutno više od jednog izvođača ne provode mjere zaštite sigurnosti i zdravlja prema posebnom propisu. Žalbene navode o nepostojanju odgovornosti ovog optuženika za nadzor nad poštivanjem pravila zaštite na radu demantira i njegova obrana u kojoj on ističe da je predmetnog dana, ali i ranije, upozoravao na propuste vezano za poštivanje propisa zaštite na radu, a tu obranu je prvostupanjski sud prihvatio te je u presudi izostavio dio navoda iz optužbe i umanjio kriminalnu količinu u postupcima ovog optuženika.

 

9.10. Optuženi V. D. također osporava svoje svojstvo odgovorne osobe navodeći da je on ustvari obavljao poslove razvrstavanja radnika i strojeva na razna gradilišta i da nema veze s građevinskom strukom, niti osposobljenost iz područja zaštite na radu, pri čemu se poziva na svoj ugovor o radu, pravilnik o radu i navode vještakinje. Međutim, takve njegove navode demantira rješenje od 1. lipnja 2009. u kojem je on određen kao glavni operativni izvršitelj. Osim toga, ovaj je optuženik bio prisutan na koordinacijskom sastanku kao predstavnik izvođača D. g. d.o.o. i njega su osobe ispitane u postupku opisale kao nadređenog na gradilištu. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi koji osporavaju njegovo svojstvo odgovorne osobe, a sud mu je kao olakotnu okolnost uzeo u obzir manji opseg ovlasti koji proizlazi iz njegove pozicije u hijerarhiji odgovornih osoba, a za koje žalitelj pogrešno smatra da isključuju njegovu kaznenu odgovornost. Svi zaposlenici su bili dužni obavljati poslove dužnom pozornošću sukladno pravilima zaštite na radu, drugim propisima, uputama poslodavca i njegovih ovlaštenika sukladno članku 77. Zakona o zaštitu na radu.

 

9.11. Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima državnog odvjetnika i svih optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, za koja je prvostupanjski dao je razloge koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

 

9.12. Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i svih optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Optuženi M. M. i optuženi H. M. pobijaju prvostupanjsku presudu i zbog povrede kaznenog zakona u smislu članka 469. ZKP/08.-14. tvrdeći da sud nije primijenio blaži zakon, odnosno KZ/11. koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela, a za postupanje ove dvojice optuženika u članku 222. stavku 4. propisuje kaznu zatvora od jedne do osam godina, za razliku od KZ/97. (koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela i kojeg je sud pogrešno primijenio) koji za isto postupanje propisuje strožu kaznu zatvora - od tri do deset godina (NN br. 110/07).

 

10.1. Ovi optuženici su u pravu pa su prihvaćene njihove žalbe u tom dijelu te je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-19., preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način da je izrečeno da su optuženi M. M. i optuženi H. M. radnjama činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinili kazneno djelo – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi stavka 3. i članka 215. stavaka 2. i 3. KZ/11. kao u točki I. izreke ove presude.

 

10.2. Optuženi D. V. i optuženi Z. Z. su u uvodnom dijelu svojih žalbi također naznačili da se žale zbog povrede kaznenog zakona, no iz njihovih žalbi proizlazi da oni ističu tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatraju da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.-19. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima je bilo riječi kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

10.3. Ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19. ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu bilo kojeg od optuženika na neki drugi način koji nije istaknut u žalbama, osim obrazloženog pod točkama 10. i 10.1. ove odluke, došlo do povrede kaznenog zakona.

 

11. Zbog odluke o kazni, odnosno o kaznenoj sankciji žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi M. M. i optuženi H. M., dok je optuženi Z. Z. naznačio da se žali zbog kaznene sankcije, ali tu žalbenu osnovu nije obrazložio. Odredba članka 478. ZKP/08.-19. propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, pa je ovaj sud provjerio primjerenost izrečenih sankcija optuženom D. V., optuženom Z. Z. i optuženom V. D..

 

11.1. Zalažući se za strože kažnjavanje, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada je svim optuženicima kao olakotno uzeo u obzir protek vremena od događaja do donošenja presude i njihovo zaposlenje, a da je otegotna okolnost duljeg vremena neurednog osiguranja predmetnih iskopa i gradilišta trebala imati značajniji utjecaj u smislu strožeg kažnjavanja. Također se poziva na neizravnu namjeru kao oblik krivnje koji je trebalo uzeti u obzir. No ovaj sud nije našao opravdanja za strože kažnjavanje optuženika koje predlaže državni odvjetnik budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti, a neizravna namjera nije mogla biti vrednovana jer je nedvojbeno utvrđeno da su optuženici djelo počinili sa svjesnim nehajem.

 

11.2. Nema osnove niti za blaže kažnjavanje na koje apeliraju optuženi M. M. i optuženi H. M., a u njihovim žalbama nije istaknuta niti jedna suštinski nova okolnost ili okolnost koja sudu nije bila poznata, nego je predloženo preocijeniti postojeće okolnosti u pravcu uzimanja u obzir i davanja većeg značaja olakotnim okolnostima. S obzirom da je sada primijenjen KZ/11. te prihvativši sve, po prvostupanjskom sudu, pravilno utvrđene okolnosti relevantne za odmjeravanja vrste i visine kazne, Vrhovni sud republike Hrvatske je ocijenio da će se upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od po dvije godine na koju je ove optuženike osudio, kao i sud prvog stupnja, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., i to bez obzira što je sada u odnosu na optuženike primijenjen blaži kazneni zakon. Slijedom navedenog i na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

11.3. Razmatranjem izrečene sankcije optuženom D. V., optuženom Z. Z. i optuženom V. D. ovaj drugostupanjski sud je zaključio da nema mjesta blažem kažnjavanju budući da je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere sankcije vodio računa o svim kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11. i pravilno utvrdio sve okolnosti. Upravo izrečenom sankcijom će se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, postići svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., njome će se prvenstveno utjecati na ove optuženike, ali i na druge osobe da više ne čine kaznena djela, čime će se u potpunosti ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

12. Optuženi Z. Z. je naznačio da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s obrazloženjem da on nije kazneno odgovoran pa da nije u obvezi snositi troškove kaznenog postupka. S obzirom da nema sumnje u njegovu kaznenu odgovornost, pravilna je odluka suda o trošku i nije mogla biti prihvaćena njegova žalba u kojoj nije spomenuo niti jednu okolnost koja bi se odnosila na imovno stanje.

 

13. Slijedom svega navedenog i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. trebalo je odbiti kao neosnovane žalbe optuženog M. M. i optuženog H. M. u ostalom dijelu, a žalbe državnog odvjetnika, optuženog D. V., optuženog Z. Z. i optuženog V. D. u cijelosti te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki III. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 9. ožujka 2022.