Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Broj: Rev 830/2014-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u N., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1691/2012-2 od 23. siječnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P-474/11-13 od 13. travnja 2012., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,
r i j e š i o j e
Ukidaju se presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-474/11-13 od 13. travnja 2012. i presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1691/12-2 od 23. siječnja 2014. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:
"Utvrđuje se da je tužitelj S. V. V., OIB: ..., vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 871 k.o. P. i to kčbr. 1112 R. oranica površine 5076 m2, pa je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti brisanje svakog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istovremeni upis toga prava u korist tužitelja, kao i da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.387,50 kn, sve u roku od 15 dana."
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,96/08, 84/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
U suštini, pitanje koje u reviziji postavlja tužena svodi se na dilemu primjene čl. 159. st. 4. u svezi sa st. 2. te čl. 160. i čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) i potrebnog roka za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu te može li se smatrati da je savjesnost posjednika nekretnine prekinuta kada kao stranka sudjeluje u postupku preoblikovanja zemljišne knjige.
Pritom ističe da osporavana odluka odstupa od odluka istog suda i u tim odlukama izraženog pravnog shvaćanja u istovrsnim sporovima koji se temelje na identičnom činjeničnom i pravnom supstratu (Gž-52/12 od 12. siječnja 2012., Gž- 3772/11 od 5. siječnja 2012., Gž-398/13 od 30. siječnja 2014., Gž-3394/12 od 26. rujna 2013., Gž-4514/13 od 9. rujna 2013. i Gž-1982/13 od 12. prosinca 2013. koje prilaže uz reviziju).
Na reviziju nije odgovoreno.
Ovaj sud ocjenjuje da se radi o pitanju koje ispunjava uvjete važnosti iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.
Revizija je osnovana.
Ovaj sud kada je protiv presude suda drugog stupnja podnesena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:
- da je nekretnina pobliže opisana u izreci presude suda prvog stupnja u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tužene,
- da se u posjedu nekretnine nalazi tužitelj,
- da je tijekom 1984. P. N. u cilju okrupnjivanja kat. čest. u njegovom vlasništvu izvršio zamjenu nekretnina u svom vlasništvu s kat. čest. u vlasništvu mještana P., između ostalih sa pok. V. V., a koje je on kupio od K. G., a ona 1936. od Zemljišne zajednice R.,
- da su sporne nekretnine iza pok. V. V. kao njegovo izvanknjižno vlasništvo naslijedili supruga C. u 2/3 dijela te sin sada tužitelj u 1/3 dijela,
- da je majka tužitelja darovala tužitelju navedene nekretnine u svom suvlasničkom dijelu prilikom postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga,
- da je glede sporne nekretnine vođen postupak obnove i preoblikovanja zemljišnih knjiga te da je majka tužitelja u tom postupku koji je vođen 2004. najkasnije saznala da nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njezino vlasništvo (zapisnik od 5. svibnja 2004. - list 3 spisa).
Sukladno odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP-a samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.
Odredbom st. 4. čl. 159. ZVDSP-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske tada je stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.
Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je isitnit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP-a).
Prema ocjeni ovog suda, činjenica da je prednica tužitelja sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige najkasnije 5. svibnja 2004. saznala da sporna nekretnina koju posjeduje nije u zemljišnim knjigama upisana kao njezino vlasništvo, već da je vlasništvo tužene, njezin pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znala ili mogla znati da joj ne pripada pravo na posjed.
Stoga se ne može prihvatiti shvaćanje sudova nižeg stupnja da ova okolnost nije od značaja.
Slijedom navedenog kako u vremenu od 8. listopada 1991. do 5. svibnja 2004. nije prošao niti rok dosjelosti od 20 godina iz čl. 159. st. 4. ZVDSP-a to se za sada niti ne može prihvatiti zaključak sudova da je tužitelj na temelju poštenog neprekinutog posjeda i posjeda svojih prednika stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
No, kako se iz podataka u spisu da razabrati da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 6. travnja 1941. sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te do sada iznesene okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti, ali i ispitati postoje li i okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su aktima bivših vlasti prešle iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva te potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.
Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.