Poslovni broj:12 Gž-71/2022-2

 

 

Poslovni broj:12 Gž-71/2022-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., D., OIB:..., protiv tuženika T. G., M., OIB:... koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u D., radi iseljenja, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Ps-15/2020 od 15. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 9. ožujka 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Ps-15/2020 od 15. veljače 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„ I Tuženik T. G. O.:... dužan je stan u M. na adresi, kat. oznake čest. zgr. 229 k.o. O., površine 57,64m2, slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku-tužitelju, sve u roku od 15 dana.

 

II Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 800,00 kuna, u roku 15 dana.“

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 –  pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet ovog spora jeste tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti traži da se naloži tuženiku predati u posjed stan u vlasništvu tužitelja u M. na adresi sagrađen na čest.zgr.229 k.o. O., površine 57,64 m2 slobodan od osoba i stvari.

 

5.1. Obrazlažući pobijanu presudu, a nakon provedenog dokaznog postupka tijekom kojeg je izvršen uvid u sve priložene isprave i provedeno saslušanje tuženika sud utvrđuje kao nesporne činjenice:

- da je tužitelj vlasnik spornog stana,

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom dana 1. lipnja 1998. i to tužitelj kao najmodavac, a tuženik kao najmoprimac, a iz kojeg ugovora proizlazi da je sklopljen na određeno vrijeme za razdoblje od jedne godine, time da u slučaju da ni jedna od stranaka u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora ugovor se produžuje za naredno jednogodišnje razdoblje,

- da ugovor prema odredbi čl. XIII prestaje temeljem otkaza koji se daje pismeno predajom drugoj ugovornoj strani ili neposredno uz potpis ili poštom preporučeno, time da najmodavac može najmoprimcu dati otkaz ukoliko ovaj ne ispunjava odredbe ugovora ili ne ispunjava uvjete iz čl. 24. Zakona o najmu stanova odnosno Odluke tužitelja o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja,

- da je tuženik obaviješten o prestanku važenja Ugovora o najmu dana 20. veljače 2018. uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. (Službenik glasnik G. D. broj 8/16 – dalje: Odluka) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i prestaju važiti uz daljnju napomenu da će se sa najmoprimcima iz čl. 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom ako podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ukoliko ispunjavaju sve uvjete iz predmetne odluke,

- da je tužitelj zaključkom G. D. od 11. siječnja 2018. odbio zahtjev tuženika za sklapanje novog ugovora o najmu iz razloga što tuženik ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova sa zaštićenom najamninom obzirom da prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva tuženika iznose mjesečno 9.297,25 kn,

- da je Ugovor o najmu prestao otkazom sa danom 1. lipnja 2018. koji datum tužitelj i navodi u obavijesti tuženiku kao datumu prestanka predmetnog ugovora navodeći da se isti neće obnoviti na dodatni rok od godine dana,

- da je tuženik 21. veljače 2018. potpisao službenu bilješku da ne polaže pravo na navedenom stanu i moli dodatni rok do 1. svibnja 2018. da isprazni stan,

- da je rješenjem Upravnog suda u Splitu UsI-160/18-6 od 27. srpnja 2018. odbačena tužba tuženika protiv zaključka G. D. od 11. siječnja 2018. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za sklapanje novog ugovora o najmu stana, kao nedopuštena što je potvrđeno i rješenjem Visokog upravnog suda RH Usž-4203/18 od 11. rujna 2019.,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je Ugovorom o najmu stana s tužiteljem iz 1998. stan dobio na korištenje s osnove socijalnog statusa i zato što je bio 4 godine i 7 mjeseci branitelj, da u stanu živi već 23 godine sa suprugom, a ranije i sa sinom koji je odselio te da nema drugih nekretnina u vlasništvu, a primanja njega i supruge su oko 9.000,00 kn, te predmetni stan predstavlja njegov dom.

 

6. Sud se pozvao na odredbu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) te utvrđuje da tuženik nema pravo na posjed predmetnog stana temeljem Ugovora zaključenog između stranaka od 1. lipnja 1998. jer je njegovo pravo na posjed prestalo otkazom od strane tužitelja s danom 1. lipnja 2017.

 

6.1. Razmatrajući po tuženome istaknuti prigovor prava na dom sud je proveo test razmjernosti te navodi da nije sporno da predmetni stan u kojem tuženik živi više od 23 godine te nema drugih nekretnina za stanovanje, predstavlja njegov dom s kojim je tuženik u vremenskom razdoblju tijekom kojeg je u posjedu istog ostvario jaku, stvarnu i trajnu povezanost. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje javne vlasti u pravo na dom tuženika utemeljeno na zakonu sud odgovara pozitivno, pozivajući se kako je već rečeno na odredbu čl. 161. i čl. 162. ZV-a jer vlasnik što je u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo zahtijevati od svake osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda posjed te stvari, koji zahtjev ne zastarijeva. Razmatrajući da li je miješanje u pravo na dom tuženika usmjereno na postizanje legitimnog cilja sud također daje pozitivan odgovor uz utvrđenje da je miješanje javne vlasti opravdano jer je usmjereno na zaštitu tužiteljevog prava vlasništva radi mogućnosti dodjeljivanja predmetnog stana na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovinskog stanja sukladno Odluci o najmu stanova u vlasništvu G. D. (Sl. Glasnik G. D. broj 8/16, dalje - Odluka) koji cilj sud smatra legitimnim u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99; 8/99; 14/02; 13/03; 9/05; 1/06; 2/10 – dalje: Konvencija) jer je miješanje usmjereno na postizanje zaštite prava socijalno ugroženih osoba, zadovoljenje njihovih stambenih potreba i ostvarenje poslova iz čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi (NN 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19, 144/20). U odnosu na pitanje je li miješanje javne vlasti bilo nužno sud ocjenjuje da postoji dovoljan stupanj razmjernosti između zahtjeva za iseljenje i legitimnog cilja koji se time ostvaruje a to je stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onome koji ostvaruje uvjete u javnom natječaju temeljem Odluke, time da ni tuženik nije bio isključen od mogućnosti ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam što je razvidno iz Zaključka tužitelja od 11. siječnja 2018. kojim je pozvao tuženika na dostavu dokumentacije, time da je tuženik istu i dostavio, no temeljem nje je utvrđeno da ne ispunjava uvjete za dodjelu stana na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovinskog stanja sukladno Odluci (time da je predmetni stan i utvrđen kao stan isključivo za osobe slabijeg imovnog stanja) obzirom da mu je prosjek mjesečnih primanja po članu domaćinstva 9.297,25 kn dok je uvjet za dodjelu stanova po ovoj osnovi prosjek koji ne prelazi 30% iznosa prosječne mjesečne plaće u RH po članu domaćinstva u prethodnoj godini što iznosi 1.705,50 kn (30% od 5.685,00 kn). Sud uz prednje navedeno ističe i činjenicu da je tuženik znao da mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje na određeno vrijeme radi zbrinjavanja tuženika u to vrijeme kao socijalno ugrožene osobe, lošeg imovnog stanja, te da može biti otkazan u bilo koje vrijeme u koliko se tuženikove prilike promjene jer isti ne služi za trajni smještaj nego isključivo za smještaj socijalno ugroženih osoba, no usprkos istoga tuženik u razdoblju od 23 godine i promjene u njegovom socijalnom statusu nije poduzeo ništa za pronalaženje drugog smještaja.

 

7. Pobijajući žalbom prvostupanjsku presudu tuženik ističe da ga je tužitelj kao neuku osobu doveo u zabludu tako da ga je de facto „prisilio“ na potpisivanje zapisnika temeljem kojeg je tuženik pokrenuo čitav postupak bez da ga je upozorio na njegova prava niti mu je omogućio da nakon 23 godine podstanarstva zaštiti svoja prava. Ističe da je Ugovor o najmu zaključen ne samo temeljem socijalnog statusa već i s osnove statusa branitelja Domovinskog rata, a sada tužitelj nakon 23 godine neprekidnog življenja negira oba ta statusa, iako navedeni protek vremena daje za pravo tuženiku da stan u kojem stanuje smatra svojim domom zbog čega je i pogrešan zaključak suda koji se odnosi na test razmjernosti, smatrajući da miješanje suda nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a niti je nužno u demokratskom društvu. Ističe da je sud propustio prilikom provođenja testa razmjernosti utvrditi mogućnost primjene blaže mjere i to u vidu smještaja tuženika na neko drugo mjesto od strane G. D. sve imajući u vidu protek vremena življenja tuženika u predmetnom stanu i situacije nastale iz pandemije Covida19. Ukazuje na to da je presuda u suprotnosti sa prevladavajućom sudskom praksom Ustavnog suda po pitanju prevage dva pojedinačna privatna prava navodeći presudu broj U-III-405/2008.

 

8. Žalbena tvrdnja o „prisili“ potpisivanja zapisnika od 21. veljače 2018. osim što ju tužitelj ničim pa niti svojim iskazom na ročištu od 19. siječnja 2021. ne potvrđuje jer iz njegovog iskaza ne proizlazi bilo kakva prisila već isključivo njegova nemarnost jer ističe da je predočenu mu službenu bilješku samo letimično pročitao, a kako mu je dan i kratak rok za iseljenje nije znao što da radi, a osim toga iz u spisu priloženog zaključka od 11. siječnja 2018. razvidno je da njegov zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana je odbijen isključivo iz razloga što ne ispunjava uvjete iz odluke za davanje stanova u najam koji su u vlasništvu tužitelja, a ne zbog toga što bi rečenom službenom bilješkom on izjavio da ne polaže pravo na navedeni stan.

 

8.1. Tvrdnja tuženika da je 1. lipnja 1998. zaključio sa tužiteljem ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom po dvije osnove i to po osnovi socijalnog statusa i statusa branitelja iz Domovinskog rata, a da sada nakon 23 godine tužitelj negira oba ova statusa također nije osnovana. Naime iz zamolbe tuženika od 10. listopada 1997. dostavljenog tužitelju povodom objavljenog natječaja za davanje u najam stanova u vlasništvu grada D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja od 13. rujna 1997 i temeljem te zamolbe zapisnika tužitelja o utvrđivanju broja bodova po propisanim mjerilima, razvidno je da je stan tužitelju dan kao socijalno ugroženoj osobi jer je prosjek primanja po članu domaćinstva iznosio 2.388,82 kn. time da je po osnovi sudjelovanja u domovinskom ratu – kao jednim od više kriterija koji se boduju - tuženi ostvario određeni broj bodova (10 bodova), dok je iz zaključka tužitelja od 11. siječnja 2018. kojim je odbijen zahtjev tuženika za (ponovno) sklapanje Ugovora o najmu s obzirom na prestanak otkazom  Ugovora od 1. lipnja 1998. razvidno da je njegov zahtjev odbijen jer ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. (Sl. glasnik G. D. broj 8/16) jer iznos prosječnih mjesečnih primanja po članu obiteljskog domaćinstva daleko prelazi iznos određen čl. 6. navedene Odluke od 30% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u RH što je iznos od 1.705,50 kn pri čemu iz istog zaključka je razvidno da je tužitelj imao u vidu i priloženu potvrdu o statusu tužitelja kao hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

 

8.2. Daljnjim žalbenim navodima tuženik osporava pogrešnim zaključak suda koji se odnosi na provedeni test razmjernosti tvrdnjom da miješanje vlasti u konkretnom postupku nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja niti je nužno u demokratskom društvu, a isto tako nije utvrđena eventualna mogućnost primjene blaže mjere u vidu smještaja tuženika na neko drugo mjesto na prikladan način od strane tužitelja, pozivajući se na sudsku praksu Ustavnog suda RH apostrofirajući odluku tog suda broj U-III-405/2008. Niti ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Naime, ovaj sud je suglasan sa po prvostupanjskim sudom provedenim testom razmjernosti u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori br. 18/97; 6/99; 8/99 – ispravak, 14/02; 1/06 i 13/17). Nesporno je da je miješanje utemeljeno na zakonu jer je tužitelj vlasnik predmetnog stana, a svaki vlasnik u smislu čl. 161. i čl. 162. ZV-a ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar bez pravne osnove predaju u posjed, te da tuženik s obzirom na dostavljeni mu otkaz Ugovora o najmu isti koristi bez pravne osnove, da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja - dodjele predmetnog stana socijalno ugroženim osobama odnosno osobama slabijeg imovinskog stanja što je za tuženika s obzirom na prosjek primanja po članu njegovog domaćinstva utvrđeno da više nije iako je to bio u vrijeme dodjele, odnosno zaključenja Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 1. lipnja 1998. jer su se njegove socijalne prilike izmijenile, a i toč. XIII navedenog Ugovora iz 1998. propisano je da najmodavac može najmoprimcu otkazati ugovor o najmu ako ovaj više ne ispunjava odredbe Ugovora, odnosno ne ispunjava kriterije iz Odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja. Isto tako miješanje u pravo na dom tuženika ovaj sud isto kao i sud prvog stupnja ocjenjuje nužnim jer je tužitelj radi dodjele u najam stanova osobama slabijeg imovnog stanja na kojima ima pravo vlasništva sačinio sukladno jasnim i objektivnim kriterijima iz Odluke listu reda prvenstva za davanje stanova u najam prema kojoj tuženik s obzirom na svoje socijalne prilike nije na njoj. Pri svemu prethodno navedenom imajući u vidu da je tuženik dugi niz godina znao da mu predmetni stan nije dodijeljen na trajno korištenje već u najam zbog lošeg socijalnog statusa, slabog imovnog stanja i to upravo i jedino za razdoblje u kojem ispunjava uvjete iz Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, a da nije dugi niz godina, bez obzira na svoje promijenjene ekonomske prilike, kako to proizlazi iz prvostupanjskog spisa, niti pokušao na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje, ovaj sud je u cijelosti suglasan sa stavom suda prvog stupnja da bez obzira što predmetni stan predstavlja dom tuženika  miješanje u to njegovo pravo na dom zahtjevom od strane tužitelja za njegovim iseljenjem je legitimno i opravdano (tako i odluka Ustavnog suda RH broj U-III/2431/2017 od 3. veljače 2022.). Valja istaknuti na kraju u vezi žalbenog navoda da sud prilikom provođenja testa razmjernosti nije utvrđivao eventualnu mogućnost primjene blaže mjere u vidu smještaja tuženika na neko drugo prikladno mjesto od strane tužitelja, da tuženik nije niti tražio smještaj na neko drugo mjesto od strane G. D. već je tražio isključivo ponovno zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

 

9. Obzirom na sve prethodno navedeno, a kako je i odluka o parničnim troškovima valjano zasnovana na čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 9. ožujka 2022.