Broj: Gž-1417/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Josipa Frajlića i sutkinje Marijane Žigić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.-M. P., OIB: ... iz R., ... i I. D., OIB: ... iz V., ..., obje zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku iz N., protiv tuženice R. H., OIB ..., zastupane po O. u O., S. s. u N., M. H., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama od 12. listopada 2018., poslovni broj P-789/18-6, u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2019.

p r e s u d i o   j e

              Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama od 12. listopada 2018., poslovni broj P-789/18-6.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

              "Utvrđuje se da su tužiteljice P. N.-M. (T.) r. V., OIB: ... iz R., ... i I. D. (T.) r. V., OIB: ... iz V., ..., suvlasnice nekretnina upisanih u Z.k.ul. br. ... k.o. P. i to kčbr. ... I. oranica površine 7109m2, što je tužena R. H. dužna priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva u 2/4 dijela u zemljišnoj knjizi uz istovremeni upis toga prava u korist tužiteljica, kao i da tužiteljicama naknadi parničen troškove u iznosu od 12.032,00 kn, sve u roku od 15 dana."

              Protiv te presude podnijela je pravovremenu žalbu tuženica R. H., pobijajući je zbog svih razloga navedenih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), s prijedlogom da županijski sud ukine prvostupanjsku presudu te donese odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu da naknade trošak postupka tuženiku, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je neosnovana.

Ispitavši pobijanu presudu, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Predmet spora u konkretnom predmetu je utvrđenje prava vlasništva tužiteljica na nekretninama dosjelošću te jesu li ostvareni uvjeti za priznanje prava vlasništva dosjelošću u kontekstu mjerodavnog nacionalnog prava i relevantnih presuda Europskog suda za ljudska prava (primjerice: G. protiv H., T. protiv H. i R. i dr. protiv H.).

S tim u vezi potrebno je navesti kako je - u smislu navedenoga - u ovom predmetu, u ukidnoj rješidbi Vrhovnog suda RH broj Rev-... od 17. travnja 2018. skrenuta pozornost sudovima na slijedeće:

"Kod sjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

Polazeći od navedenoga, prvostupanjski sud je utvrdio kako su tužiteljice putem prednika bile i prije 8. listopada 1991. godine u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu, budući da je njihov prednik predmetnu nekretninu stekao zamjenom sa tadašnjim PIK-om još 1964. godine. Nadalje, tužiteljice su rješenjima o nasljeđivanju dokazale pravni slijed stjecanja nekretnina.

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi kako su tužiteljice zajedno sa svojim prednicima bile neprekidno u posjedu sporne nekretnine od 1964. do podnošenja tužbe 2009. – dakle – više od 40 godina (sukladno čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09 i 153/09).

Tuženik u žalbi ističe da je pošteni posjed tužiteljica prekinut najkasnije 2007. kada su najkasnije saznale da sporne nekretnine koje posjeduju nisu upisane u zemljišnim knjigama kao njihovo vlasništvo.

Ova konstatacija tuženice bila bi pravno relevantna da prije 2007. nije protekao rok od 40 godina neprekidnog posjeda nekretnina.

Međutim, kako je neprekinuti posjed započeo 1964. godine, to znači da je uvjet dosjelosti četrdesetgodišnjeg neprekidnog posjedovanja nekretnine ostvaren najkasnije istekom 2004. godine – dakle, bitno prije 2007. godine (zbog čega je nebitno što je sud računao razdoblje dosjelosti i nakon 2007. tj. do podnošenja tužbe 2009.).

Imajući u vidu navedeno, žalbenim navodima tuženice – koja na restriktivan način tumači presude Europskog suda za ljudska prava – nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo usvojivši tužbeni zahtjev kao osnovan.

I odluka o parničnom trošku je pravilno obrazložena u smislu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP.

Dakle, kako ne postoje razlozi zbog kojih je uložena žalba, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odrede čl. 365. st. 2. ZPP, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda na osnovi čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 29. kolovoza 2019.