1                     Poslovni broj: Gž-98/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-98/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli – Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. I. K. iz Z., D. d. OIB: ..., koju zastupa opunomoćenik I. L., odvjetnik u Z., K. M. OIB: ..., protiv tužene R. H.,                       OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 82 P-872/19-37 od 3. prosinca 2021., 8. ožujka 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 82 P-872/2019-37 od 3. prosinca 2021.

 

II.Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici plati iznos 69.226,56 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate, kako je specificirano u toč. I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 10.522,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. prosinca 2021. odnosno od dana donošenja pobijane presude pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude tuženica podnosi pravodobnu i dopuštenu žalbu te istu pobija u cijelosti i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što je žalbeni razlog propisan odredbom iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

U žalbi, u bitnome, navodi da je pravo vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu ograničeno na temelju odredbi iz Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj  91/96., 48/98., 66/98., 22/06. i 68/18. – dalje u tekstu: ZNS) a da se donošenje citiranog zakona ne može smatrati protupravnom radnjom tuženice, odnosno, da se stupanje na snagu i primjena odredbi iz ZNS-a ne može smatrati radnjom tuženice na štetu tužiteljice, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev-1332/2001 od 16. srpnja 2003. i Gzz-270/2003 od 17. prosinca 2003.) nadalje navodi da kad tuženica nastupa kao zakonodavac tj. iure imperii da je donošenjem zakona ovlaštena ograničiti adresatima određena prava, a da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju, slijedom čega ne može odgovarati za time prouzročenu štetu. Pozivajući se i na presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev broj 12027/2010) ističe da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio citiranu presudu pa da je posljedično neosnovano zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu imovinske štete za povredu prava na mirno uživanje vlasništva u visini razlike od iznosa zaštićene najamnine do iznosa tržišne najamnine. Smatra da tužiteljica ima pravo eventualno na „primjerenu“ naknadu koja bi se mogla odmjeriti tek nakon utvrđenja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, što uključuje ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaća, zakupnine, prihodi od autorskih djela itd.), vrijednost pokretnina (osobni automobili, zlatnine, gotovine, štednje itd.), vlasništvo nekretnina (knjižnih ili izvanknjižnih) neovisno o namjeni, izgrađenosti i pogodnosti za život. U tom smislu u nastavku se žalbe poziva na shvaćanja zauzeta u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) poslovni broj U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. i U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. te VSRH poslovni broj Rev-448/2012-2 od 29. srpnja 2016. Također ukazuje na presude ESLJP-a u predmetima Scordino protiv Italije od 29. ožujka 2006. (zahtjev broj 36813/1997, presuda od 29. ožujka 2006.), Berger-Krall i drugi protiv Slovenije (zahtjev broj 14717/2004 od 26. lipnja 2014.), Bego i drugi protiv Hrvatske (zahtjevi broj 35444/2012, 35576/2012, 41555/2012, 41558/2012 i 48914/2012, presuda od 15. studenoga 2016.) te Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske (zahtjevi broj 23414/2015 i 52161/2015, presuda od 10. lipnja 2021.) Predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženici, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Sa žalbom tuženice postupano je na temelju odredbe čl. 359. ZPP-a.

 

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

4. Žalba tuženice je neosnovana u cijelosti.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenog u žalbi u skladu s odredbom iz čl. 365. st. 1. ZPP-a, pazeći pritom i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a te da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu 69.226,56 kuna po osnovi izmakle koristi zbog gubitka prihoda od tržišne najamnine u razdoblju od 6. prosinca 2015. do 6. srpnja 2018. zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, za njezin stan u Zagrebu na adresi Dugi dol 46, za koji je, temeljem Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96.) sa T. Š. kao zaštićenom najmoprimkom sklopila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a temeljem ZNS. Tužbeni zahtjev temelji na utvrđenju ESLJP u predmetu Statileo protiv Hrvatske da je Republika Hrvatska povrijedila čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija) zbog nerazmjernog miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva vlasnika stanova na kojima treće osobe ostvaruju stanarsko pravo. Smatra da nemogućnost slobodnog ugovaranja najamnine za stan u svojem vlasništvu predstavlja ograničenje u izvršavanju njezinih vlasničkih prava, slijedom čega trpi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine koju je mogla ostvarivati za stan od 72,08m2 u Zagrebu i zaštićene najamnine koju je primala od zaštićene najmoprimke u razdoblju od prosinca 2015. do srpnja 2018. godine.

 

7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim odlučnim činjenicama:

- da je tužiteljica vlasnica trosobnog stana u visokom prizemlju površine 72,08m2 u stambenoj zgradi u Z. na adresi D. d., sagrađenog na k.č. br. upisanoj u zk. ul. br., k.o. Z.,

- da je između tužiteljice kao najmodavke i T. Š. kao zaštićene najmoprimke, zaključen 28. svibnja 1997. ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, u kojem ugovoru se navodi, između ostalog, obveza plaćanja zaštićene najamnine u iznosu 73,00 kune mjesečno (čl. 3.) i koji ugovor se zaključuje na neodređeno vrijeme uz mogućnost otkaza isključivo pod uvjetima Zakona o najmu stanova (čl. 11.),

- da je prosječna slobodno ugovorena najamnina, prema dopisu Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu Grada od 14. studenoga 2019. za stanove koji se po površini, opremljenosti i položaju mogu usporediti sa stanom u vlasništvu tužiteljice, iznosi 365,40 EUR (5,22 EUR/m2) u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan sklapanja ugovora,

- da bi tržišna najamnina za predmetni stan tužiteljice iznosila 2.703,96 kuna mjesečno,

- da među strankama nije sporno da je u utuženom razdoblju zaštićena najmoprimka T. Š. plaćala tužiteljici najamninu u iznosu 297,20 kuna mjesečno,

- da bi na iznos 2.406,90 kuna (što čini razliku između vrijednosti mjesečne tržišne najamnine i mjesečne zaštićene najamnine) trošak prireza i poreza na dohodak od imovine iznosio 238,57 kuna mjesečno, pa da bi shodno tome tužiteljica imala pravo na razliku neostvarene mjesečne najamnine u iznosu 2.168,33 kune, što, množeno sa 32 mjesečna obroka iznosi 69.386,56 kuna te

- da je tužiteljica podneskom od 5. listopada 2020. konačno odredila tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu imovinske štete u iznosu 69.226,56 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate, kako je specificirano u toč. I. izreke pobijane presude.

 

8. Vodeći se odredbom iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj  56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje u tekstu: Ustav) da je nepovredivost vlasništva jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, pozivajući se pritom i na stajalište VSRH zauzetom u odluci poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., na tako utvrđeno činjenično stanje i izravno primjenjujući utvrđenja ESLJP u predmetu Statileo protiv Hrvatske, prvostupanjski sud je utvrdio da odredbama ZNS-a nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu (vlasnike stanova) koja i sama snosi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete zbog povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju te da joj je tuženica dužna naknaditi štetu pa tako i pobijanom presudom naložio tuženici naknaditi tužiteljici 69.226,56 kuna po osnovi izmakle koristi zbog gubitka prihoda od tržišne najamnine u razdoblju od 6. prosinca 2015. do 6. srpnja 2018., zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

 

9. Neosnovano tuženica u žalbi navodi da u njezinom postupanju nema protupravnosti a time i pretpostavke za odgovornost tuženice za štetu, pozivajući se pritom na odluke VSRH poslovni broj Rev-1332/2001 od 16. srpnja 2003. i Gzz-270/2003 od 17. prosinca 2003. godine. Naime, prema recentnom stajalištu VSRH zauzetom u odluci poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti jer takvo postupanje predstavlja povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i povredu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva. Prema daljnjem stajalištu VSRH u citiranoj odluci, vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Valja i istaknuti da se pravna shvaćanja u pogledu povrede temelje upravo na utvrđenju ESLJP u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a u pogledu određivanja visine materijalne štete dodatno i na utvrđenju ESLJP u predmetu Bittó i drugi protiv Slovačke (zahtjev broj 30255/2009 28. siječnja 2014.), stoga ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan i žalbeni navod da tužiteljica nema pravo na naknadu štete u visini razlike od iznosa zaštićene najamnine do iznosa tržišne najamnine, već eventualno na „primjerenu“ naknadu koja bi se mogla odmjeriti tek nakon utvrđenja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca.

 

10. Obzirom se žaliteljica u žalbi poziva na niz pravnih shvaćanja zauzetim pred nacionalnim tijelima i ESLJP, ovdje je potrebno reći da je u postupku izvršenja predmeta S. protiv Hrvatske Odbor ministara Europske unije ustanovio da se u izvršenju općih mjera tuženica obvezala donijeti novi Zakon o najmu stanova koji će vlasnicima omogućiti da ostvare pravo na tržišnu najamninu. Međutim, zakonskom izmjenom nisu sanirane postojeće povrede jer na temelju novog zakonodavnog okvira vlasnici nisu mogli ostvariti pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine koju su do tad propustili ostvariti. Stoga su u predmetu B. i drugi protiv Hrvatske, na koju se odluku među ostalima i žaliteljica poziva ali je pritom pogrešno tumači, vlasnici stanova pokrenuli postupak tražeći donošenje presuda kojima se državi nalaže isplata razlike između zaštićene najamnine koju su imali pravo primati prema domaćem zakonodavstvu i tržišne najamnine koju su mogli ostvariti da njihovi stanovi nisu bili obuhvaćeni sustavom zaštićenog najma. U parničnim postupcima koji su prethodili tužbeni zahtjevi tužitelja su odbijani a VSRH je potom zaista izrazio shvaćanje da prema hrvatskom pravu tužitelji nemaju pravo na naknadu štete od države jer ne postoji protupravnost u postupanju države kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu (poput VSRH poslovni broj Rev-1332/2001 od 16. srpnja 2003. i Gzz-270/2003 od 17. prosinca 2003., na koje se žaliteljica i poziva). Međutim, ESLJP je i u predmetu Bego i drugi protiv Hrvatske našao povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i čl. 41. Konvencije koji određuje da žrtve utvrđene povrede imaju pravo na potpunu naknadu štete koju zbog iste trpe. U tom smislu ESLJP je utvrdio da su u konkretnom slučaju nacionalni sudovi propustili izvršiti presudu S. protiv H., ali i propustili izravno primijeniti Konvenciju unatoč tome što je Konvencija kao međunarodni ugovor po pravnoj snazi iznad zakona i izravno primjenjiva u postupcima pred nacionalnim sudovima (odluka USRH poslovni broj U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013., odluka ESLJP u predmetu H. i F. protiv H., zahtjev broj 51166/2010, odluka od 4. lipnja 2013.). Također, ovaj sud primjećuje da se žalitelj poziva na presudu S.-H. i Đ. protiv H., ali da je pritom također pogrešno tumači, pa u tom smislu valja istaknuti da je ESLJP odlučujući o predmetu između ostalog utvrdio da nema razloga odstupiti od stajališta koje je zauzeo u presudama S. protiv H. i B. i drugi protiv Slovačke.

 

11. Prema tome, pravna stajališta na koje se poziva tuženica u aktualnoj žalbi ne mogu tuženicu dovesti u povoljniju pravnu poziciju pa je žalba tuženice neosnovana u tom djelu.

 

12. Kako je pobijanom presudom prvostupanjski sud valjano odlučio o osnovanosti zahtjeva tužiteljice te kako je pravilno utvrđena i visina pripadajuće naknade, a što tuženica posebno ni ne osporava to je onda žalbu tuženice u njenom meritumu, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u odluci o glavnoj stvari.

 

13. Prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka (u kojem dijelu tuženica žalbu i ne obrazlaže), pa je ovaj sud kao opravdan iznos parničnog troška uzeo iznos koji je kao opravdan priznao sud prvoga stupnja.

 

14. Slijedom navedenoga u toč. 1. – 11. ovog obrazloženja, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenog u žalbi u skladu s odredbom iz čl. 365. st. 1. ZPP-a, pazeći pritom i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a te da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u toč. I. izreci ove presude.

 

15. Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka sadržana u toč. II. ove presude temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Pula – Pola, 8. ožujka 2022.

 

S u d a c:

 

Zoran Šarić, v.r.