Broj: Gž-3586/11-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G. iz P., zastupane po punomoćniku S. O., odvjetniku iz P., protiv tuženice M. K. iz P., zastupane po punomoćniku E. G., odvjetniku iz P., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-1881/10-40 od 25. svibnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice, kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-1881/10-40 od 25. svibnja 2011.

 

              II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, toč.I., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 6. prosinca 2004. između tužiteljice A. G. iz P. i tuženice M. K. iz P., ovjerenog 30. prosinca 2004. po sucu u predmetu Općinskog suda u Puli, posl.br. R1-367/04. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za brisanje zabilježbe prava tuženice upisanog zabilježbom ugovora u zemljišnoknjižnom ulošku broj 3811 k.o. P., upisano u podulošku 9151 pod posl.br. Z-1654/05. Točkom II. je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 31.980,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen, kao što je toč.III. odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku i čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl.8. ZPP. Ocjenjuje kako je presuda nerazumljiva, nedovoljno i nevaljano obrazložena, bez razloga o odlučnim činjenicama. Također, izreka i obrazloženje su u međusobnoj kontradikciji. Sud uzima u obzir samo neke provedene dokaze, a iskaz svjedokinje L. G., unuke pok. A. G. unaprijed diskvalificira, kao i iskaz svjedoka D. K. koji je potvrdio navode pok. A.. Time je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 8. ZPP. S druge strane, glorificira iskaz svjedoka G., iako on nije nepristrani svjedok jer je veliki prijatelj obitelji K.. Svjedok G. je samo mogao vidjeti da su tuženice i njezin suprug dolazili kod pok. A., ali nije ni rekao da je znao za sklopljeni ugovor niti tko je plaćao troškove, hranu i dr. te u kolikoj je mjeri pok. A. obavljala poslove za sebe i praktički se sama o sebi brinula. Pogrešno je ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Sud zanemaruje da je sama tužiteljica podnijela tužbu za svog života, a ne njezina kćerka, sadašnja tužiteljica. Unatoč tome, sud bez valjanih razloga ne prihvaća izjavu sada pok. A. G., saslušane pred bilježnikom i liječnikom koji je utvrdio da je ona potpuno zdrava i sposobna za rasuđivanje, a kada je iskazala da ju tuženica nije uzdržavala ni pomagala, već da joj je samo pomagao suprug tuženice S. K. kojem je ona pomoć uredno plaćala. O tome sud uopće ne govori u presudi. Ne uzima, također, u obzir iskaz svjedoka S. K. koji je potvrdio da im je A. G. plaćala i to 100 Eura za benzin, ali i hranu koju je tražila da joj kupe. Sud neosnovano zaključuje kako je pok. A. G. imala više povjerenja u tuženicu nego u svoju kćerku i unuku. To nije istina niti je predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari. Sud nije ni unio u raspravni zapisnik u potpunosti iskaz svjedoka D. K., već samo u presudi navodi kako on potvrđuje sadržaj zapisnika o posvjedočenju činjenica. Sud nije imao u vidu kako je tuženica potvrdila da se pok. A. htjela vratiti iz bolnice u svoj stan, ali je iskazala da je njezino mišljenje kako se A. nije mogla vratiti kući. To upućuje na činjenicu da se nije pridržavala svoje obveze iz ugovora jer je u suprotnom njoj morala omogućiti povratak kući i brigu u svakom pogledu kako to podrazumijeva i regulira predmetni ugovor. Naime, obvezala se pružati joj potrebnu njegu i pomoć, posebno u slučaju bolesti. Dakle, iako opće ne raspravlja o predmetnom ugovoru sud izvodi pogrešne zaključke o činjenicama. Tuženica očito nije ispunjavala svoje obveze, na što ukazuje i činjenica da je pok. A. bila sama u stanu kad je pala s kreveta. Nejasno odakle sud izvodi zaključak ako je pok. A. htjela otići u Dom jer da tamo ima bolji smještaj i liječničku pomoć. Naprotiv, tužiteljica je pok. A. smjestila u dom nakon što joj je tuženica rekla da se o njoj ne može brinuti u stanu. Time je u trenutku kada je pok. A. imala potrebu za njezinom njegom i pomoći njoj odbila pružiti istu. Zato je tuženica mogla pružiti pomoć pok. A. u njenom stanu, a ta bi pomoć bila u najmanju ruku jednaka, ako ne i bolja od one u domu. Sud se neprihvatljivo upušta u razgovore o stvarima koje nisu predmet spora pa tako i zaključuje da je pok. A. više voljela tuženicu nego svoju kćerku i unuku. Razumljivo je da pok. A. nije tužiteljici rekla za sklapanje ugovora jer je nagovorena na njegovo sklapanje. Istovremeno je pok. A. bila u zabludi te ugovor može raskinuti kad god hoće. Tužiteljica i njezina kćer bile u radnom odnosu, a pok. A. je bila u mogućnosti brinuti sama o sebi do odlaska u bolnicu pa joj pomoć i nije bila potrebna, osim za sitnice, koju pomoć je plaćala tuženicima. Pogrešan je i zaključak suda o tome u koga je A. imala više povjerenja jer je i sama pok. A. izjavila da joj tuženica uopće nije pomagala. Zbog navedenog je nezakonita i odluka suda o troškovima postupka u dosuđenoj visini. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, dosuđenjem troškova postupka i troška žalbe.

 

              Tuženica nije dostavila odgovor na žalbu.

 

              Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je 6. prosinca 2004. sklopila A. G. s M. K., a koji je ovjeren kod suda 30. prosinca 2004., posljedično brisanje zabilježbe prava tuženice po tom ugovoru u zemljišnoj knjizi. Raskid ugovora zahtijeva iz razloga njegovog neizvršavanja po tuženici te izmijenjenih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora.

 

              Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako je tuženica svoje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju ispunjavala do trenutka hospitalizacije i smještaja sada pok. A. G. u Dom za starije i nemoćne osobe S.. P. u P. (dalje Dom), a za kasnije neizvršavanje obveza, odnosno izvršavanje u neznatnom opsegu obveza (za vrijeme od približno godinu dana koliko je A. G. bila smještena u Domu) da sama nije kriva, nego je bez svoje krivnje dovedena u poziciju da ih nije mogla izvršavati uslijed odluke same A. G., odnosno njene kćeri (aktualne tužiteljice L. G.) o njenom smještaju u Dom. Stoga, ocjenjuje kako ne postoje pretpostavke za raskid ugovora prema odredbi čl. 119. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, dalje ZN), a kako zaključuje da se tužiteljica ne može pozivati ni na izmijenjene okolnosti očito niti za raskid ugovora prema odredbi čl. 120. st. 1. ZN (iako samu odredbu izrijekom ne spominje).

 

              Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

 

              Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužiteljica iz čl.354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje: ZPP), budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u njoj su navedeni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji si, također, međusobno ne proturječe. O odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno primijenio i odredbu čl.8. ZPP jer je sporne odlučne činjenice utvrdio dokazivanjem, prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka.

 

              Tako je, protivno žalbenim navodima, uzeo u obzir i iskaz svjedokinje L. G., ali i iskaz svjedoka D. K.. Iako tužiteljica tvrdi da ih je sud unaprijed diskvalificirao, to nije točno, budući da je njihove iskaze u pogledu odlučnih činjenica prihvatio upravo na temelju savjesne i brižljive njihove ocjene zasebno i ocjene svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Upravo iz sadržaja obrazloženja presude proizlazi kako je prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka L. G. i D. K.. Pritom je svjedokinja L. G. (unuka pok. A. G.) potvrdila da je obitelj tuženice pomagala A. G. (kupovinom na tržnici, posjetima i druženjima), kao i da njena majka (tužiteljica L. G.) s bakom (A. G.) nije bila u dobrim odnosima, nego u „zategnutim“ odnosima do odlaska u Dom.

 

Prihvaćen je iskaz svjedoka D. K. čiji je iskaz u skladu sa zapisnikom o posvjedočenju kojeg je sačinio u svojstvu javnog bilježnika, na poziv same A. G.. No, to ujedno ne znači (niti je taj svjedok o tome mogao imati neposrednih saznanja) ono što tužiteljica žalbom sugerira, da su istiniti navodi A. G. izneseni u tom zapisniku, oni koje je čuo javni bilježnik D. K. i upisao ih u zapisnik o posvjedočenju. Javni bilježnik je, kao profesionalac, u zapisnik o posvjedočenju koji u konkretnom slučaju ima značaj zapisnika o pravnim radnjama kojima je bio prisutan (ovdje davanju izjave A. G.), unio tvrdnje koje mu je stranka iznijela, bez ispitivanja njihove istinitosti. Pritom je valjano  ispitao sposobnost rasuđivanja A. G.. Svjedok K. je u svemu i svjedočio sukladno tom zapisniku, ali bez osobnih, neposrednih saznanja o odnosu A. G. i tuženice M. K. (posebno ispunjenju ugovornih obveza tuženice) jer takva saznanja nije ni imao.

 

              Dakle, protivno žalbi tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje, uzevši u obzir nesporno činjenično stanje, ali i dokazima utvrđeno činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica L. G. kći i (zakonska) nasljednica pok. A. G., rođene 1920., a umrle 31. kolovoza 2009., tijekom ovog postupka koji je sama i pokrenula; da je L. G. unuka pok. A. G. i kćer tužiteljice L. G.; da je pok. A. G. s tuženicom M. K. 6. prosinca 2004. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren 30. prosinca 2004. kod suda prvog stupnja u predmetu posl.br. R1-367/04.

 

              Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravnoj stvari, savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

              -da je davateljica uzdržavanja M. K. prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju imala obvezu brinuti o pok. A. G., pružati joj svu potrebnu njegu i pomoć, posebno u slučaju bolesti, i sahraniti je po mjesnim običajima;

              -da je tuženica, kao davateljica uzdržavanja, do odlaska A. G. u Dom, u dobi od 88 godina, ispunjavala svoje ugovorne obveze na način da je, zajedno sa suprugom i posinkom, pomagala A. G. na način da je čistila njen dom, pripremala joj i donosila pripremljenu hranu svaka dva, tri dana, obilazila je u njenom domu, odlazila s njom kod liječnika, u banku, plaćala joj račune, nabavljala joj potrebne stvari i lijekove, kupovala joj hranu (što je A. G. sama plaćala, kao i trošak benzina), a što utvrđuje iz prihvaćenih iskaza svjedoka S. K., V. K., A. G. i tuženice, ali dijelom i iskaza svjedokinje L. G.;

              -da je tuženica i nakon odlaska A. G. u Dom 4. kolovoza 2008. u prvo vrijeme imala punomoć A. G. za raspolaganje njenim novcem radi plaćanja smještaja u Domu koji smještaj si je sama i plaćala te da ju je tuženica i u Domu posjećivala do njene smrti;

              -da tvrdnje A. G. iznesene u zapisniku o posvjedočenju činjenica od 12. lipnja 2009., sačinjenom po javnom bilježniku, a od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari (da joj tuženica nikad nije pomagala, nego je to činio njen suprug koji je za te usluge bio plaćen) nisu istinite;

-da je pok. A. G. živjela sama od 1992. do 2008., do odlaska u Dom, a u kojem je razdoblju tužiteljica, njena kćerka L. G. nije posjećivala jer njihovi odnosi nisu bili dobri, nego „zategnuti“ pa da L. G. zbog toga nije ni imala saznanja o zdravlju i potrebi za pomoć A. G.;

-da je A. G. upravo po vlastitoj volji i želji, koja je bila suglasna i volji same tužiteljice L. G., smještena u Dom, koji smještaj je provela njena kćer, tužiteljica L. G. (što proizlazi već iz navoda tužbe i podneska tužiteljice od 3. rujna 2009.).

 

Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje u svemu prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi kako iz nespornih činjenica, tako i iz valjane ocjene provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu, potkrijepljene uvjerljivom i životnom argumentacijom, u svemu prihvatljivom i ovome sudu.

 

Protivno žalbi tužiteljice, prvostupanjski sud uzeo je u obzir i dio iskaza svjedoka S. K. da im je A. G. plaćala za naručenu kupovinu hrane i stvari za nju, za benzin utrošen za vožnju zbog njenih potreba, za režijske troškove za stan koje su plaćali (stan u kojem je pok. A. živjela). Pravilno pritom zaključuje kako takvo postupanje ni u čemu nije protivno ugovoru o doživotnom uzdržavanju jer njime nije bila ugovorena obveza da A. G. tuženica pruža materijalnu pomoć, da ju financijski uzdržava. Zato takva njihova postupanja nemaju značaj okolnosti koje bi upućivale na neispunjavanje obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju niti dovode u pitanje ispunjavanje obveza tuženice.

 

Protivno žalbi tužiteljice, ocjena je i ovog suda kako iskaz nepristranog svjedoka A. G. upućuje na činjenično stanje koje je iz njega utvrdio prvostupanjski sud. Sama tužiteljica ničim tijekom postupka nije dovela u pitanje ni dokazala nepristranost tog svjedoka pa njene tvrdnje iz žalbe (koje predstavljaju isticanje novih činjenica) ovaj sud prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u tom smislu ne može ni razmatrati.

 

Naravno da svjedok G. nije mogao znati, budući da je uglavnom, samo kao susjed A. G., opažao događaje sa svog prozora, za sve detalje odnosa A. G. i tuženice te njene obitelji. Međutim, svjedok G. je, kao susjed, mogao primijetiti učestale dolaske tuženice i njene obitelji, stvari koje su donosili, odlazak A. G. zajedno s tuženičinom obitelji, a koje okolnosti doista upućuju i na vjerodostojnost danih iskaza svjedoka S. K., V. K., L. G. i same tuženice. Također je mogao primijetiti i nedolaske tužiteljice i njene obitelji.

 

Obveza je suda ocijeniti sve izvedene dokaze, time i iskaze saslušanih svjedoka i stranaka.

 

Ocjenu prvostupanjskog suda o neprihvaćanju iskaza tužiteljice L. G. u pogledu relevantnih činjenica, što argumentirano obrazlaže prvostupanjski sud (činjenicom nespornog neposjećivanja A. G. kroz dugogodišnji vremenski period, time i neznanja za uvjete njenog života, neznanja za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, unatoč bliskom srodstvu s njom, što je očito i rezultat loših, odnosno „zategnutih“ odnosa kroz to razdoblje, do odlaska A. G. u bolnicu i u Dom 2008., kada se oni popravljaju) prihvaća i ovaj sud.

 

Pritom, sud ima pravo na zaključke da su određena postupanja A. G. nakon dolaska u Dom ukazivala na povjerenje prema tuženici (punomoć za raspolaganje njenom štednjom radi plaćanja smještaja) koje tada očito još nije postojalo prema aktualnoj tužiteljici L. G., što je i razumljivo zbog dugogodišnjeg izostanka dobre komunikacije. Upravo je takav svoj zaključak prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda, valjano obrazložio, ne upuštajući se pritom u neodlučne konstatacije za ovaj spor o tome koga je A. G. više voljela - tuženicu ili svoju kćer L. G., protivno suprotnim žalbenim navodima žaliteljice. Ugovor o doživotnom uzdržavanju naplatni je pravni posao te podrazumijeva međusobno povjerenje stranaka zbog naravi obveza koje iz njega proizlaze, a osjećaj ljubavi ga nužno ne mora pratiti.

 

Iako nije sporan sadržaj zapisnika o posvjedočenju činjenica o iznesenim navodima A. G. pred javnim bilježnikom D. K. 12. lipnja 2009., prvostupanjski sud je, ocijenivši sve preostale dokaze izvedene tijekom postupka, pravilno zaključio o neistinitosti tvrdnji A. G. iz tog zapisnika. To sve neovisno o svojstvu tog zapisnika koji predstavlja javnu ispravu. Naime, izjava koju je A. G. dala javnom bilježniku, a koju je on prenio u formu zapisnika samo je jedan od dokaza provedenih u ovom postupku, podložan raspravljanju i ocjeni suda, kao i svi drugi izvedeni dokazi. O naravi tog zapisnika i ulozi javnog bilježnika pri njegovom sačinjenju ovaj se sud već izjasnio u ovoj odluci.

 

Moguće je da je A. G. naknadno i željela izmijeniti taj ugovor, raskinuti ga jer su se nesporno popravili njeni odnosi s kćerkom i unukom, nakon početka njenog života u Domu, ali je za takvo što prethodno trebalo dokazati pretpostavke koje su morale i postojati, neovisno o priloženom zapisniku o posvjedočenju. Dokaz tim pretpostavkama ne predstavlja, sama po sebi (cijeneći ukupan kontekst utvrđenih odlučnih činjenica), ni činjenica da je sama A. G. podnijela tužbu u ovom postupku, protivno ocjeni tužiteljice. Naime, onaj tko podnosi tužbu mora dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, a to tužiteljici (a ni prethodno A. G.) nije uspjelo.

 

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje i kako tuženica M. K. nije odgovorna za izmjenu uvjeta pod kojima je pružala uzdržavanje A. G., budući da je ona (A. G.) sama željela biti smještena u Dom (kao i njena kćer, sada tužiteljica). Pritom je notorno da se u takvim ustanovama profesionalno osoblje skrbi o štićenicima Doma pa tako i da im se pruža i sva potrebna zdravstvena njega i pomoć. Konačno, to je i tvrdnja tužiteljice prema podnesku od 3. rujna 2010. pa je žalbeno osporavanje takve ocjene prvostupanjskog suda, uz tvrdnju da je da toga došlo jer se tuženica nije htjela brinuti u njenom stanu, neprihvatljivo ovome sudu.

 

Točno je da je tuženica izjavila kako je A. G. par puta izrazila želju da se vrati kući, kao i da je i ona smatrala da za to nema mogućnosti jer u stanu nije bilo odgovarajućih uvjeta za život (grijanja i tople vode), a A. G. je bila gotovo nepokretna.

 

Međutim, i takvu izjavu tuženice valja razmatrati prema rezultatu cjelokupnog postupka. Prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju među strankama nije bila ugovorena zajednica života pa se od tuženice nije moglo ni tražiti da se preseli kod A. G. niti da je primi sebi, pogotovo u situaciji kada postoji mogućnost da profesionalno osoblje skrbi za nju, što je očito i sama A. G. željela i prihvaćala (a i sama tužiteljica, kako to proizlazi i iz spomenutog podneska). Očito je ta solucija bila logična i prihvatljiva svima njima.

 

Osim toga, da je sama A. G. (kojoj poslovna sposobnost nije bila oduzeta) ozbiljno željela biti smještena u svom stanu, a da joj tuženica to nije htjela omogućiti, zacijelo bi takvo što izjavila i javnom bilježnikom koju je uzimao njenu izjavu svega dva mjeseca prije njene smrti. Stoga, iako je A. G. par puta izjavila želju da se vrati svojoj kući, očito se radilo samo o razumljivoj nostalgiji za domom, ne i ozbiljno iskazanoj volji. U suprotnome bi sama A. G., ali i njeni srodnici poduzeli odgovarajuće mjere da se ona i ostvari, uz sudjelovanje tuženice ili bez nje.

 

S druge strane, tuženica je svoju obvezu pružanja pomoći u bolesti pok. A. G. izvršavala dok je za to bilo potrebe – odvoženjem liječniku, pribavljanjem lijekova, očitom skrbi o zdravlju A. G., čije je zdravstvene tegobe i potrebe dobro poznavala.

 

Zato je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda kako je zbog odlaska A. G. u Dom tuženica dovedena u poziciju nemogućnosti ispunjavanja značajnog dijela obveza iz ugovora koje je ispunjavala ustanova u kojoj je A. G. bila smještena, ali bez svoje krivnje.

 

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tuženica svoje obveze iz predmetnog ugovora ispunjavala do trenutka kada to više nije mogla činiti u značajnom dijelu uslijed odluke same primateljice uzdržavanja. Izmijenjene okolnosti su doista rezultat postupanja same A. G. (i njene kćeri, L. G.) pa tuženica niti iz tog razloga ne može biti ocijenjena odgovornom jer svoje obveze nakon smještaja u Dom A. G. nije mogla u značajnom dijelu izvršavati.

 

Pravilno se prvostupanjski sud pritom pozvao na odredbe čl.119.st.3. i 120. st. 1. ZN.

 

Prvostupanjski sud je o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. i 155. ZPP, mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika, pravilno utvrdivši troškove tuženice i odmjerivši ih.

 

Slijedom svega navedenog, žalba tužiteljice je odbijena, a potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st.1. ZPP.

 

U Puli, 17. lipnja 2013.