Poslovni broj 21. Gž R-200/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21. Gž R-200/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja J. Ž. iz S., …, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika K.-i. d.d. S., …, OIB: … u stečaju, kojeg zastupa stečajni upravitelj F. K. iz S., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1259/15 od 24. ožujka 2017., dana 22. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1259/15 od 24. ožujka 2017. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu više zatraženog iznosa od 13.000,00 kn.

 

              II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju 13.000,00 kn sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2015. do isplate, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 525,00 kn sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2017. do isplate i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 9.540,63 kn sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2015. do isplate.

 

              III. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačuje se navedena presuda pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati daljnji iznos od 525,00 kn (preko 525,00 kn) sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2017. do isplate i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 4.070,30 sa zateznim kamatama i sudi:

 

1. Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 525,00 kn sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2017. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati daljnji trošak postupka u iznosu od 4.070,30 sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2017. do isplate.

 

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju 13.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2015. do isplate dok je za više zatraženi iznos od 13.000,00 kn, te za više zatraženu zateznu kamatu za razdoblje od 11. studenoga 2013. do 31. prosinca 2015. odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.050,00 kn sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2017. do isplate, a za više zatraženu kamatu za razdoblje od 11. studenoga 2013. do 24. ožujka 2017. odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. II. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 13.610,93 kn sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2017. do isplate (toč. III. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 13.000,00 kn, žali se tužitelj iz svih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70 /19– dalje: ZPP), predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

 

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužitelj uspio sa zahtjevom žali se tuženik iz svih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio zbog ozljede nastale na radu 11. studenoga 2013. kada se, prema tvrdnjama tužitelja, prilikom silaska s drobilišnog postrojenja poskliznuo niz stubište te doskočio na neravnu podlogu i iščašio koljeno.

 

6. Budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju i tužitelj i tuženik u svojim žalbama.

 

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio nisu utvrđene niti ostale povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2 ZPP.

 

8. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.

 

9. Nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika u vrijeme nastanka štetnog događaja te da je stradao na radu prilikom silaska niz ljestve sa drobilišnog postrojenja.

 

10. Sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i štete i sporno je da li je do štetnog događaja i štete došlo uslijed radnje tužitelja te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

 

11. Prvostupanjski sud je na osnovi provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj kao radnik tuženika, zaposlen na radnom mjestu rukovoditelja postrojenja za proizvodnju kamenog agregata, 11. studenog 2013. zadobio ozljedu na radu prilikom spuštanja niz metalne ljestve, nakon što je na mobilnom drobiličnom postrojenju provjerio količinu ulja i vode, da se nezgoda dogodila u jutarnjim satima, nakon kišne noći, da su metalne ljestve kukama zakačene za metalnu platformu mobilnog postrojenja, te da u donjem dijelu nisu fiksirane za tlo, nego da su od tla podignute cca 20-30 cm, da se tužitelj ozlijedio spuštajući se niz mokre, skliske metalne ljestve, privremeno i nesolidno pričvršćene na metalnu platformu, koje u donjem dijelu nisu bile fiksirane, niti čvrsto oslonjene na tlu, koje nemaju rukohvat, te su se zbog laganog materijala zaljuljale, zbog čega da je došlo do destabilizacije tužiteljevog tijela, te nezgodnog doskoka na neravno tlo, da tuženik nije osigurao sigurne uvjete rada (improvizirani rukohvat uz mobilne ljestve, prekrivanje platforme i ljestvi za kišnog vremena, solidnije fiksiranje gornjeg-jedino fiksiranog dijela ljestvi metalnim kukama na metalnu platformu, solidan oslon ljestvi na tlo i sl.), a imajući u vidu da je štetni događaj nedvojbeno uzročno posljedično vezan uz proces rada kod tuženika, te da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje: ZOO), pozivom na odredu čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12, dalje: ZZR) obvezao tuženika da nadoknadi nastalu štetu tužitelju.

 

12. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj St-1196/16 od 16. studenoga 2017. otvoren je stečajni postupak nad tuženikom K.-i. d.d., S., …, OIB:…, imenovan je stečajni upravitelj F. K., pozvani su vjerovnici stečajnog dužnika da u roku od 60 dana od dana objave tog rješenja prijave svoje tražbine stečajnom upravitelju, te je ispitno ročište održano dana 15. ožujka 2018.

 

13. Nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom (kada se ex lege postupak prekida prema odredbi čl. 212. toč. 5. ZPP), prvostupanjski sud je donio rješenje o prekidu postupka (list 89 spisa), nakon čega je stečajni upravitelj (list 90 spisa) obavijestio sud da tužitelj nije prijavio svoje potraživanje u stečajni postupak te istaknuo prigovor da se parnice u svezi sa tražbinama koje se prijavljuju u stečajni postupak ne mogu nastaviti prije nego što su ispitane na ispitnom ročištu.

 

14. Prvostupanjski sud je rješenjem od 12. prosinca 2018. odredio nastavak postupka (list 91 spisa), a s obzirom da tužitelj svoju tražbinu nije prijavio u roku za prijavu tražbina u stečajnom postupku ocijenio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje predmetne parnice, zbog čega je, pozivom na odredbe čl. 167., 222., 255. st. 1. i 2. i 263. Stečajnog zakona (Narodne novine, broj 71/15 i 104/17, dalje: SZ/15) te odredbe čl. 288. st. 2. ZPP i odbacio tužbu tužitelja.

 

15. Međutim, budući je prvostupanjski sud pravomoćnim rješenjem nastavio postupak (list 91 spisa), a o zahtjevu tužitelja je odlučeno presudom prije otvaranja stečajnog postupka koja presuda nije stavljena van snage nego je u tijeku žalbeni postupak, prvostupanjski sud nije bio ovlašten odbaciti tužbu nego se mora odlučiti o (ne) osnovanosti podnesenih žalbi izjavljenih protiv prvostupanjske presude neovisno o tome da li će tužitelj to potraživanje moći namiriti jer ga nije prijavio u stečajnom postupku.

 

16. Odredbom čl. 103. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

17. Budući je riječ o ozljedi na radu do koje je došlo 11. studenoga 2013., odgovornost tuženika za štetu koju trpi tužitelj po osnovu ozljede zadobivene na radu kod tuženika treba cijeniti prema posebnom pravnom uređenju Zakona o zaštiti na radu koji je bio tada na snazi. Prema odredbi čl. 15. ZZR, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (stavak 1.), a iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (stavak 2.). Pritom treba napomenuti da se, navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opće obveznopravne propise specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-794/16-2 od 30. svibnja 2017., Revr 442/2017-2 od 27. svibnja 2020. i dr.).

 

18. Nije sporno da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, da je imao propisanu radnu odjeću, da je noć prije kišilo i da je tužitelj stradao obavljajući svoje redovne poslove kada je sa ljestvi bez rukohvata, koje su bile skliske od kiše, silazio sa drobiličnog postrojenja na platformu.

 

19. Imajući u vidu da je tužitelj iskazao (list 29 spisa) da su ih šefovi "gonili" da prekriju postrojenje najlonom, a da toga dana nije bilo prekriveno, i da je u testu o sigurnom načinu rada koji je tužitelj polagao, pod točkom 28. utvrđena obaveza da se nogostupi i ljestve održavaju čistim i suhim, kao i da je tužitelj postupak silaženja niz ljestve obavio licem okrenutim prema naprijed (iskaz tužitelja), a ne na sigurniji način, okrenut prema postrojenju držeći se za prečke i bočne stranice, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja, i to prema shvaćanju ovog suda u omjeru od 50%. Međutim, kako je tuženik bio dužan poduzeti sve potrebne mjere da se rad odvija na siguran način (kontrolirati da li je stavljen najlon radi sprečavanja rada na mokrim i skliskim ljestvama) kao i kontrolirati način obavljanja poslova (silazak sa ljestvi na siguran način), što je tuženik propustio učiniti, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja.

 

20. Pri tome postupanje tužitelja i to silazak niz mokre i skliske ljestve, ne predstavlja nepredvidivo postupanje od strane tužitelja koje tuženik kao poslodavac ni na koji način nije mogao predvidjeti, pogotovo kada tužitelj za silazak s postrojenja nije imao druge mogućnosti.

 

21. Nadalje, sporno je, po žalbi tužitelja i tuženika, da li težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade tužitelju za neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO, tj. da li je prvostupanjski sud, utvrdivši osnovanim iznos od 13.000,00 kn, pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

22. Prilikom donošenja odluke o povredi prava osobnosti tužitelja, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po vještacima odgovarajuće struke i pritom utvrdio okolnosti u skladu s pravilima znanosti i vještine, potpuno i bez proturječnosti.

 

23. Žalbeni navodi tuženika da vještaci nisu pregledali tužitelja, nisu pravilnost provedenog vještačenja doveli u sumnju s obzirom da je vještačenje provedeno na ročištu na kojem su bili prisutni tužitelj i tuženik (list 61 spisa), pa je tuženik tada imao mogućnosti istaknuti taj prigovor, a prilikom naknadnog isticanja tog prigovora (list 70 spisa) nije predložio očitovanje vještaka niti je obrazloženo na koji način i u kojem dijelu je ta okolnost utjecala na valjanost provedenog vještačenja.

 

24. Provedenim medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima spec. opće kirurgije i traumatologije dr. A. P. i spec. psihijatru dr. T. G., utvrđeno je da je tužitelj zadobio ozljedu desnog koljena pri nezgodi na radu, koja se dogodila 11. studenog 2013. kada je došlo do distenzije medijalnog kolateralnog ligamenta, hodnodromalacije patele i kondila femura sa sukrvičavim izljevom u koljenom zglobu te da je tužitelj doživio povredu prava osobnosti sa trajnim umanjenjem općih životnih aktivnosti od 7% zbog umanjene pokretljivosti i slabosti desnog koljena sa popratnim povremenim sinovijalnim izljevom na račun zaostalih hondromalatičnih lezija koje će se očitovati u smanjenoj pokretljivosti i snazi koljena u lakom stupnju, radi čega će tužitelju trajno i u manjoj mjeri biti otežano dulje hodanje, čučanje, trčanje, stajanje kao i obavljanje fizičkih aktivnosti gdje će imati tegobe posebno pri prenošenju tereta i u prisilnom položaju koljena i tijela te će ujedno povremeno imati oticanja koljena koje će trebati lediti, te povremenu odgovarajuću fizikalnu terapiju, da je tužitelj imao bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 3 dana, a blagog intenziteta 10 dana, da su povremeni bolovi blagog intenziteta uklopljeni u postotak trajnog umanjenja općih životnih aktivnosti, primarni strah (egzistencijalni strah, tj. strah koji govori o neposrednoj ugrozi vlastitog života) se mogao ispoljiti u trajanju od sekundu dvije, odnosno vrijeme koje je moguće proteklo od početka stradavanja, odnosno svjesnosti o životnoj ugroženosti tužitelja, pa do završetka stradavanja, tj. svijesti o očuvanju života, sekundarni strah koji se u ovakvim situacija prije svega temelji na vještačenoj boli, a jednako tako i na emocionalnoj, očekivanoj reakciji zabrinutosti o ishodu liječenja i posljedicama, se mogao ispoljiti u jakom intenzitetu u trajanju od 2-3 dana, u srednjem intenzitetu narednih 7 dana, te u blažem intenzitetu u slijedeća 2-3 tjedna, a izvjestan strah srednjeg intenziteta mogao se pojaviti u trajanju od 2,3 dana koja su prethodila operaciji odnosno artroskopiji u siječnju 2014. Tužitelju da je bila potrebna tuđa njega i pomoć 30 dana po 1 sat dnevno.

 

25. Prvostupanjski sud je, cijeneći značaj i težinu ukupnih posljedica na tužiteljevo zdravlje, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, njegovu životnu dob (rođ. 1968. god.), lokaciju i težinu ozljede, neugodnosti pri liječenju (odlazak na HKP, kontrolni pregledi, rendgenska snimanja, fizikalna terapija i operacija i sl.), intenzitet i trajanje straha, okolnosti ozljeđivanja, utvrđeni stupanj umanjenja općih životnih aktivnosti od 7% te subjektivne znakove trajne funkcionalne oštećenosti, zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje s osnova neimovinske štete ocijenio kao primjerenu pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 13.000,00 kn.

 

26. Budući da sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO fizičke boli, duševne boli i strah nisu samostalni oblik povrede prava osobnosti već su to kriteriji koji zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno, to okolnost da prvostupanjski sud u odnosu na pojedini kriterij, odnosno kvalifikatornu okolnost nije naveo određene novčane iznose, ne predstavlja nedostatak presude zbog kojeg se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude detaljno naveo sve okolnosti koje je uzeo u obzir pri dosuđenju pravične naknade, pa presuda sadrži razloge u odnosu na sve odlučne činjenice od kojih zavisi dosuđenje naknade neimovinske štete.

 

27. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje: "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05", a koje izmjene Orijentacijskih kriterija se primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).

 

28. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje, kao i dob tužitelja, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli i straha, jačinu i trajanje posljedica, način na koji se iste očituju, vrijeme čekanja na naknadu, kao i značenje povrijeđenog dobra i cilj kojemu služi ta naknada na način da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO, te imajući u vidu da utvrđeno smanjenje životnih sposobnosti onemogućavaju tužitelja da postigne primjerenu kvalitetu života (otežano dulje hodanje, čučanje, trčanje, stajanje kao i obavljanje fizičkih aktivnosti gdje će imati tegobe posebno pri prenošenju tereta i u prisilnom položaju koljena i tijela te će ujedno povremeno imati oticanja koljena koje će trebati lediti), prema shvaćanju ovog suda pravična naknada u iznosu od 26.000,00 kn bi u svojoj ukupnosti predstavljala primjereno zadovoljenje u smislu navedenog propisa.

 

29. S obzirom na utvrđeni doprinos tužitelja u omjeru od 50%, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju s osnova neimovinske štete tužitelju pripada iznos od 13.000,00 kn, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tužitelja i tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

30. Nadalje, budući je u odnosu na imovinsku štetu prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć, koju su mu pružili ukućani, i to ukupno 30 sati te je utvrdio iznos od 35,00 kn za jedan sat tuđe njege i pomoći, kao prihvatljiv i uobičajen iznos, pravilno je na temelju odredbe čl. 223. st. 1. ZPP i čl. 1085. ZOO s te osnove utvrdio iznos od 1.050,00 kn, a s obzirom na utvrđeni doprinos tužitelja od 50%, tužitelju pripada 525,00 kn s ove osnove, pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP u preostalom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja.

 

31. Trošak postupka je utvrđen pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa), kao i pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, a s obzirom na promjenu uspjeha tužitelja u sporu od 50% u osnovi i visini, tužitelju s osnova troškova postupka pripada iznos od 9.540,63 kn (8.140,63 za troškove zastupanja i 1.400,00 kn za troškove vještačenja), pa je za iznos od 4.070,30 kn valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja (čl. 380. toč. 3. ZPP).

 

32. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 22. prosinca 2021.

 

Sutkinja:

Mirela Mijoč Kramar