Broj: Rev 1437/16-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. P. iz V., OIB:..., koju zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika M. P., iz Varaždina, OIB:..., koga zastupaju punomoćnici Zajedničkog odvjetničkog ureda J. K. i dr., odvjetnici u V., radi raskida ugovora, odlučujući o reviziji tuženika  protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3675/14-7 od 11. veljače 2016.  kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-2405/11-19 od 16. svibnja 2014., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3675/14-7 od 11. veljače 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-2405/11-19 od 16. svibnja 2014. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-2405/11-19 od 16. svibnja 2014. u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljen 4. svibnja 2004. između tužiteljice kao primateljice uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja, solemniziranog po javnom bilježniku J. V. S. iz V. dana 9. lipnja 2004. pod brojem ..., kao i zahtjev za brisanjem zabilježbe tuženikovih prava po Ugovoru o doživotnom uzdržavanju upisanih pod brojem ... na suvlasničkom dijelu tužiteljice na nekretnini upisanoj u z.k. ul. br. 2425 k.o. V. (u osnivanju). Prema stavku II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.200,00 kuna.

              Presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3675/14-7 od 11. veljače 2016. preinačena je prvostupanjska presuda te je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice Đ. P. kao primateljice uzdržavanja i tuženika M. P. kao davatelja uzdržavanja, solemniziran po javnom bilježniku J. V.S. iz V., pod brojem: ... od 9. lipnja 2004., te je određeno brisanje zabilježbe tuženikovih prava iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, upisanih pod brojem ... na suvlasničkom dijelu tužiteljice, na nekretnini upisanoj u z.k.ul. 2425 k.o. V. (u osnivanju). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 8.612,50 kuna.

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda drugostupanjskog suda preinači i potvrdi prvostupanjska presuda te naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove revizije, podredno da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

              Revizija je osnovana.

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između nje kao primateljice uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke koji su srodnici po krvi (majka i sin), sklopile Ugovor koji je solemniziran po javnom bilježniku J. V.S. iz V., 9. lipnja 2004. pod brojem ...,

- da tužiteljici tijekom trajanja ugovora, zbog njenog općeg, posebno zdravstvenog i financijskog stanja, pomoć tužitelja u smislu preuzetih ugovornih obveza, zapravo i nije bila potrebna, time da su odnosi stranaka u početku bili harmonični,

- da je odnos stranaka sada poremećen tako da one ne kontaktiraju od vremena koje je prethodilo podnošenju tužbe (16. studenog 2011.), jer tužiteljica više ne vjeruje tuženiku od kako je, mimo njega, saznala za njegove financijske probleme i od kada je tuženikova supruga Đ. P., kao punomoćnica tužiteljice u P. b., bez tužiteljičinog znanja i odobrenja, podigla i zadržala u dogovoru s tuženikom, tužiteljičin novac,

- da je postupanje tuženika i njegove supruge neprimjereno i da je kod tužiteljice prouzročilo gubitak povjerenja i razočaranje, uslijed čega je tužiteljica prekinula s njima kontakt, a takvo stanje traje negdje od mjeseca studenog 2011. pa do zaključenja glavne rasprave (16. svibnja 2014.),

- da tuženik nije kontaktirao sa tužiteljicom nakon prekida odnosa 2011., niti se interesirao za tužiteljičine potrebe.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe 119. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 152/14 i 33/15 – dalje: ZN) slijedom čega odbija tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju i zahtjev za brisanje zabilježbe ugovora u zemljišnim knjigama.

Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja nižestupanjskih sudova ali zaključuje da su se stranke, nakon što je tužiteljica zbog opisanih postupaka tuženika i njegove supruge, izgubila povjerenje u tuženika te je prekinula kontakt s njim, sporazumjele (prešutno) o raskidu predmetnog ugovora, odnosno da je tuženik svojim cjelokupnim ponašanjem pristao na raskid ugovora slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 119. st. 1. ZN.

Po ocjeni ovog suda pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o sporazumnom raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stranke iz ugovora o doživotnom uzdržavanju mogu doduše sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju. Za takav raskid se ne traži posebna forma u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZN i 68. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Volja ugovorne strane za raskid ugovora se dakle može očitovati postizanjem usmene suglasnosti o raskidu ali i konkludentnim radnjama. Međutim, iz ponašanja ugovornih strana mora biti sasvim jasno da obje strane žele raskid kao posljedicu svojega ponašanja.

U konkretnom slučaju tuženik nije usmeno izrazio volju za raskidom ugovora, tijekom cijele parnice se izričito protivio raskidu, nudio je uzdržavanja i nakon razmirice koje su se pojavile između njega i primateljice uzdržavanja, pa je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o raskidu ugovora sporazumom stranaka. Zato je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 119. st. 1. i čl. 68. ZOO kada je utvrdio da je ugovor raskinut sporazumom stranaka te je našao da je tužbeni zahtjev osnovan zbog tog razloga.

Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZN ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršavanje.

U smislu odredbe čl. 2. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva stavljenim u postupku. Tužbeni zahtjev onako kako je u ovoj pravnoj stvari postavljen i kako je o njemu suđeno, upućuje jedino, na konstataciju da je ugovor već raskinut, dakle, da su se stranke sporazumjele i to u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZN. U rezultatima raspravljanja nema podloge za takav zaključak, jer je za takav sporazum, jednako kao i za svaki drugi ugovor, neophodna između ostalog slobodno i ozbiljno izjavljena suglasna volja ugovornih strana. O tome se, barem kada je riječ o davatelju uzdržavanja, ne navode konkretni razlozi, pa tako nije navedeno ni to kada je do eventualnog sporazumnog raskida došlo niti kako su stranke tu svoju volju izjavile. Volju o tome stranke mogu izjaviti u smislu odredbe čl. 28. ZOO, tj. riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinom postojanju. Kako je već kazano, dosadašnji rezultati raspravljanja ne upućuju na to da bi stranke u ugovoru svojim sporazumom raskinule, tj. da bi tuženik na bilo koji način pristao na sporazumni raskid ugovora.

Prema tome ostvarena je bitna povreda odredaba  parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa je drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

U nastavku postupka sud će otkloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te donijeti pravilno i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Zagreb, 23. svibnja 2017.