1

                            Poslovni broj 24 P-286/2021-8

 

               

 

    Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

    Osijek, Zagrebačka 2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Osijeku, po sutkinji Željki Matijević, u pravnoj stvari tužitelja 2B d.o.o., O., S. R. 22, OIB: ... kojeg zastupa M. C. B., odvjetnica u V., F. 6, protiv tuženika R. Hrvatska, Ministarstvo poljoprivrede, Z., U. grada V. 78, OIB:..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate iznosa od 50.000,00 kn, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 8. veljače 2022. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke, dana 4. ožujka 2022.,

 

p r e s u d i o j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj 2B d.o.o., O., S. R. 22, OIB: ..., stekao pravo na privremeno korištenje zemljišta te se nalaže tuženiku Republici Hrvatskoj da sklopi ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta s tuženikom, u roku od 8 dana, a predmet kojeg su nekretnine upisane kod Općinskog sudu u Osijeku, Stalna služba Beli Manastir, i to: na dijelu kč.br. 1404, u površini od 7,5497 ha, dijelu kč.br. 1452, u površini od 5,3456 ha, obje upisane u zk.ul. 1230 k.o. P., dijelu kč.br. 1461, u površini od 3,3533 ha, dijelu kč.br. 1464, u površini od 1,2526 ha i dijelu kč.br. 1451, u površini od 1,0950 ha, sve upisane u zk.ul. 616 k.o. B.".

 

2.               Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzrokovani parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn (slovima: dvijetisuće kuna), sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

3.             Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi navodi da je, sukladno odredbi čl. 186.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku, uputio Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, 30. lipnja 2021. zahtjev za mirno rješenje spora, no da u zakonom propisanom roku nije zaprimio odgovor, zbog čega smatra da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe sudu. Navodi da je u mirnom suposjedu nekretnina s tuženikom koje čine gospodarsko-tehnološku cjelinu za poljoprivrednu proizvodnju trajnih nasada lijeske. Naime, tvrtka M. d.o.o., O., u stečaju, podigla je trajne nasade lijeske na površini nekretnina, koje su trenutno u zakupu tužitelja i to na: kč.br. 1453 V. J. brdo sa 33675 m2 i kč.br. 1454 V. i oranica J. brdo sa 32899 m2, nekretnine upisane u zk.ul. 1348 k.o. P. i to kč.br. 1442 pašnjak V. dolina sa 36776 m2, nekretnine upisane u zk.ul. 1335 k.o. P. i to kč.br. 1443/2 O. V. dolina sa 35599 m2, nekretnine upisane u zk.ul. 480 k.o. B. i to kč.br. 975 Oranica i šuma iza mlina sa 4400 m2, kč.br. 976 Oranica, voćnjak i vinograd iza mlina sa 5229 m2, k. č. br. 977 Kuća, oranica i vinograd sa 4162 m2, kč.br. 1459 Oranica iza mlina sa 2665 m2, kč.br. 1460 Oranica iza mlina sa 1593 m2, kč.br. 1462 Oranica iza mlina sa 8542 m2,kč.br. 1463 Oranica iza mlina sa 348 m2 i kč.br. 1465 Vinograd iza mlina sa 29814 m2, ukupne površine 195702 m2, koje su bile u vlasništvu tvrtke M. d.o.o., O..

 

2.               Tvrtka M. d.o.o. je također podigla trajne nasade lijeske na nekretninama   upisanim u k.o. P. i k.o. B., na dijelu kč.br. 1404, u površini od 7,5497 ha,dijelu kč.br. 1452, u površini od 5,3456, obje upisane u zk.ul. 1230 k.o. P., dijelu kč.br.1461, u površini od 3,3533 ha, dijelu kč.br. 1464, u površini od 1,2526 ha i dijelu kč.br. 1451, u površini od 1,0950 ha, sve upisane u zk.ul. 616 k.o. B., a koje su u vlasništvu tuženika. Tvrtka M. d.o.o. je navedene nekretnine koristila na temelju Ugovora o služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu koji je s Republikom Hrvatskom sklopila 7. prosinca 2010., u trajanju od 50 godina, radi podizanja trajnih nasada.

 

3.               Tužitelj dalje ističe da nekretnine, koje su u zakupu tužitelja i nekretnine koje su u vlasništvu tuženika, nije moguće geometrijski podijeliti niti nastaviti proizvodnju, a da se ne obrađuju sve nekretnine kao gospodarska cjelina. Tvrdi da je zbog neodržavanja ograde, za vrijeme stečajnog postupka nad tvrtkom M. d.o.o., na nasadima lijeske došlo do znatne štete, zbog ulaska divljači, a isto tako do štete je došlo i zbog neobrađivanja nasada. Obzirom da su čestice koje su u zakupu tužitelja izmiješane sa česticama u vlasništvu tuženika i čine jednu gospodarsku cjelinu, nije moguće provesti geometrijsku diobu, pa time niti zaštiti isključivo tužiteljev posjed i spriječiti nastanak daljnje štete, a koja nastaje istovremeno na nasadima u zakupu tužitelja te na nasadima koji su u vlasništvu tuženika.

 

4.               U nasade su do sada uložena znatna financijska sredstva od oko tri milijuna kuna koji će bespovratno propasti ukoliko se gospodarska cjelina hitno ne zaštiti. Tužitelj je u mirnom posjedu cjelokupne gospodarske cjeline nasada lijeske te namjerava radi sprječavanja daljnje štete žurno popraviti ogradu, obrezati nasade lijeske te izvršiti sve druge poljoprivredne radove u skladu s pravilima struke, a koje zahtijevaju značajna financijska sredstva.

 

5.               Tužitelj se u svibnju 2021. obratio Općini Popovac, koja je uputila zahtjev Ministarstvu poljoprivrede za sklapanje aneksa ugovora o osnivanju služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu, sukladno odredbi čl. 41. uz primjenu čl. 104. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, budući da je stečajni upravitelj u svom očitovanju naveo da predmetni ugovor o služnosti nije raskinut.

 

6.               U skladu s uputom Ministarstva poljoprivrede, tužitelj je kao zainteresirana osoba u smislu čl. 80. Zakona o poljoprivrednom zemljištu podnio prijedlog za osnivanje prava služnosti na navedenim nekretninama, ali nije dobio odgovor na podneseni zahtjev.

 

7.               Ističe da Općina Popovac nije donijela plan raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, a da ga nije u mogućnosti niti donijeti sve dok se ne provede postupak izdvajanja iz osnove gospodarenja Hrvatskih šuma, tako da je neizvjesna mogućnost raspisivanja natječaja za zakup predmetnih nekretnina koju predviđa Zakon o poljoprivrednom zemljištu kao modus stjecanja zakonitog posjeda.

 

8.               Stoga je tužitelj predložio da sud utvrdi da je tužitelj stekao pravo na privremeno korištenje zemljišta te da se naloži tuženiku da sklopi ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta, kao i da mu se naknadi parnični trošak. 

 

9.               U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj u više navrata podnosio zahtjeve za mirno rješenje spora koje je i dopunjavao novim dokazima. Tuženik je odgovorio na zahtjev za mirno rješenje spora, ali je odgovor upućen poštom vraćen, jer punomoćnica tužitelja nije preuzela poštu na adresi naznačenoj u zahtjevu za mirno rješenje spora. Ističe da je, u zahtjevu za mirno rješenje spora, tužitelj tvrdio da je u mirnom posjedu nekretnina koje su u vlasništvu Republike Hrvatske, a da u tužbi tvrdi da je u suposjedu nekretnina, zajedno s tuženikom. Tuženik osporava sve navode tužbe, a osobito da je tužitelj u mirnom posjedu nekretnina vlasništva Republike Hrvatske. Tužitelj će morati dokazati kako je stekao posjed predmetnih nekretnina kao i pravnu osnovu na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev. Činjenica da tužitelj ima određena prava na susjednim nekretninama, ne daje mu pravo na posjedovanje, niti na zaključivanje bilo kakvih ugovora s Republikom Hrvatskom. 

 

10.          Kako tužitelj nije u zahtjevu za mirno rješenje spora, niti u ovoj tužbi, ukazao na pravnu osnovu za zaključenje ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta te kako nije postavio konkretan tužbeni zahtjev sa sadržajem ugovora o privremenom korištenju koji bi trebao sadržavati oznaku svih zemljišta i cjelokupnu površinu, vrijeme trajanja, cijene koju bi trebao plaćati za zemljište koje mu se daje na korištenje, tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik također poziva tužitelja da preda poljoprivredno zemljište koje drži u posjedu, Republici Hrvatskoj te ističe da će ovaj zahtjev biti predmetom posebnog postupanja tuženika i tužitelja, kao i plaćanje naknade za bespravno korištenje poljoprivrednim zemljištem.

 

11.          Na ročištu održanom 8. veljače 2022. tužitelj je ponovio navode iz tužbe te ostao kod dokaznih prijedloga. Tuženik je, uz navode već istaknute u odgovoru na tužbu, dodao da činjenica predstavljaju li nekretnine gospodarsku cjelinu nije odlučna za ovu pravnu stvar. Isto tako, nije od utjecaja niti činjenica da je druga pravna osoba ranije imala pravo služnosti na nekretninama tuženika, budući da ta pravna osoba nije u nikakvoj vezi s tužiteljem. Osim toga, smatra da nema elemenata za primjenu odredbe članka 57. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, na kojeg smatra da se poziva tužitelj, a koja regulira mogućnost zaključivanja ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske kao iznimku u načinu raspolaganja poljoprivrednim zemljištem. Dodaje da tužbeni zahtjev ne sadržava bitne elemente ugovora o privremenom korištenju predmetnog poljoprivrednog zemljišta, zbog čega nema uvjeta za usvajanje tužbenog zahtjeva, odnosno donošenje takve presude ne bi moglo zamijeniti ugovor.

 

12.          Sud je odbio prijedloge tužitelja za očevid i vještačenje po vještaku poljoprivredne struke na okolnost je li poljoprivredno zemljište jedinstvena gospodarska cjelina, budući da utvrđivanje te činjenice nije odlučno za ovu pravnu stvar.

 

13.          U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu i to: očitovanje društva M. d.o.o. (list 5), zahtjev za mirno rješenje spora (list 7-12) i Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta (list 13-15).

 

14.          Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP) te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, kao i da je riječ o sporu male vrijednosti koji se vodi pred trgovačkim sudom, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

15.          Tužitelj je tužbom tražio da sud donesene deklaratornu presudu kojom utvrđuje da je tužitelj stekao pravo na privremeno korištenje zemljišta te da naloži tuženiku da sklopi ugovor s tuženikom (lapsus tužitelja) o privremenom korištenju zemljišta u roku od osam dana za predmetne nekretnine, u protivnom će ugovor zamijeniti presuda.

 

16.          Između stranaka nije sporna činjenica da je predmetno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske te da ono graniči sa zemljištem koje je trenutno u zakupu tužitelja, kao i da tužitelj do sada nije ostvarivao nikakva prava na nekretnini tuženika, niti je u pravnom odnosu s pravnom osobom koja je ranije imala ugovor o pravu služnosti s Republikom Hrvatskom.

 

17.          Prema odredbi članka 27. stavka 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine, broj: 20/18., 115/18. i 98/18.), raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države u smislu ovoga Zakona predstavlja: zakup i zakup za ribnjake, zakup zajedničkih pašnjaka, privremeno korištenje, zamjena, prodaja, prodaja izravnom pogodbom, davanje na korištenje izravnom pogodbom, razvrgnuće suvlasničke zajednice, osnivanje prava građenja i osnivanje prava služnosti.

 

18.          Pravo na privremeno korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a koje tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi da mu pripada, regulirano je odredbom članka 57. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koji stavkom 1. propisuje
    da jedinice lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb mogu sklopiti ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države s fizičkim ili pravnim osobama na njihov zahtjev i to s dosadašnjim korisnicima kojima su istekli ugovori za poljoprivredno zemljište u vlasništvu države i koji su u mirnom posjedu istog.

 

19.          Stoga, prema navedenoj odredbi, budući da takav ugovor sklapaju jedinice lokalne samouprave, tuženik nije pasivno legitimiran za sklapanje takvog ugovora, a niti tužitelj, budući da nije dosadašnji korisnik kojem je istekao ugovor za poljoprivredno zemljište u vlasništvu države i koji su u mirnom posjedu istog.

 

20.          Isto tako da bi presuda, kako to traži tužitelj, mogla zamijeniti ugovor o privremenom korištenju, sukladno odredbi članka 57. stavka 7. i članka 42. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, takav ugovor mora sadržavati propisane elemente, a koje tužitelj nije postavio u svom tužbenom zahtjevu.

 

21.          Tužitelj se u tužbi, međutim, ne poziva izričito na ove odredbe, niti na drugu pravnu osnovu na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev za stjecanje prava na privremeno korištenje zemljišta, već spominje drugu pravnu osnovu o kojoj nema riječi u tužbenom zahtjevu. Naime, ističe da se obratio Općini Popovac, kao i tuženiku, podnoseći prijedlog za osnivanje prava služnosti na predmetnim nekretninama.

 

22.          Sukladno člancima 80. i 81. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, odluku o osnivanju prava služnosti na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države donosi Ministarstvo poljoprivrede na prijedlog zainteresirane osobe.

 

23.          Međutim, iz tužbe ne proizlazi niti da su ispunjeni uvjeti za sklapanje ugovora o služnosti u smislu odredbe članka 7. Pravilnika o načinu i uvjetima osnivanja prava građenja i prava služnosti na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 84/19).

 

24.          Slijedom navedenog, sud smatra da zahtjev tužitelja da sud utvrdi da je tužitelj stekao pravo na privremeno korištenje zemljišta odnosno da se naloži tuženiku da sklopi ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta, neosnovan.

 

25.          Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2., čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a, pa je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn; odnosno u iznosu od 1.000,00 kn u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), Tbr. 8. st. 1. – za sastav tužbe i u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr.  9. st. 1. za zastupanje na ročištu.

 

26.          Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, tužitelju nije priznato pravo na naknadu troška, koji zahtjev nije niti specificirao.

 

27.          Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 4. ožujka 2022.

 

 

  Zapisničar                                                                                                                                  Sutkinja                                                                      

Gordana Harc                                                                                                                Željka Matijević

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu u roku 15 dana pisano u 4 primjerka putem ovoga suda.U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (čl. 467.a ZPP-a).