1

Poslovni broj: 9 UsI-2943/18-8

 

 

             

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

     Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z., protiv tuženog Odbora za državnu službu, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe M. Č. iz K, radi premještaja na drugo radno mjesto, 4. ožujka 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/16-01/603, URBROJ: 566-01/8-18-5 od 10. srpnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/16-01/603, URBROJ: 566-01/8-18-5 od 10. srpnja 2018. poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske KLASA: UP/I-112-02/16-01/55, URBROJ: 513-03-01-16-2 od 24. ožujka 2016., kojim je zainteresirana osoba, raspoređena na radno mjesto načelnika Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza u Upravi za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, premještena s danom 1. travnja 2016. na radno mjesto višeg inspektora u Odjelu za proračunski nadzor pravnih osoba koje su proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna, Službi za proračunski i izvanproračunski nadzor proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna, Sektoru za financijski i proračunski nadzor, Upravi za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, te je odlučeno da se predmet dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.

2.              Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da Zakonom o državnim službenicima nije utvrđeno ograničenje prema kojem službenik ne bi mogao biti premješten na radno mjesto nižeg koeficijenta složenosti poslova te da nije predviđeno da se službenik koji je ocijenjen najvišim ocjenama ne bi mogao premjestiti na drugo radno mjesto. Dodaje da je Vlada Republike Hrvatske u Nacionalnom programu reformi prihvatila reformske mjere za izlazak Republike Hrvatske iz pojačanog nadzora od strane Europske komisije u okviru postupka zbog makroekonomskih neravnoteža i procedure prekomjernog proračunskog deficita. Opisuje da je kao jedna od mjera za makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost navedeno poboljšanje upravljanja javnim financijama i provedba fiskalne konsolidacije što između ostaloga zahtijeva bolje proračunsko planiranje i kontrolu rashoda, a da je nositelj te mjere Ministarstvo financija. Nastavlja da je jedna od unutarnjih ustrojstvenih jedinica Ministarstva financija zadužena za provedbu navedene reformske mjere Sektor za financijski i proračunski nadzor, Služba za proračunski i izvanproračunski nadzor proračunski i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna, Odjel za proračunski nadzor pravnih osoba koje su proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna, gdje je premještena zainteresirana osoba. Smatra da je njegovim rješenjem obrazložena potreba službe. Iznosi da se odluka o premještaju zainteresirane osobe temelji na potrebi službe za obavljanjem poslova višeg inspektora te stečenom radnom iskustvu i stručnim znanjima zainteresirane osobe potrebnim za obavljanje poslova radnog mjesta višeg inspektora u Odjelu za proračunski nadzor pravnih osoba koje su proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna. Pojašnjava da je zainteresirana osoba premještena s radnog mjesta za koje je uvjet visoka stručna sprema i 4 godine iskustva na odgovarajućim poslovima na radno mjesto za koje je također uvjet visoka stručna sprema i 4 godine iskustva na odgovarajućim poslovima. Navodi da su u poništenom rješenju obrazložene činjenice koje su bile odlučne za premještaj upravo imenovanog službenika na radno mjesto višeg inspektora. Ističe da zainteresirana osoba ima dugogodišnje iskustvo upravo na poslovima nadzora. Opisuje da je zainteresirana osoba obavljala poslove iz djelokruga Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza dvije i pol godine, a da prethodno ima gotovo dvadeset godina radnog iskustva u državnoj službi na poslovima nadzora, u Financijskoj policiji, Carinskoj upravi i Ministarstvu financija, uži dio. Dodaje da je zainteresirana osoba završila i program stručnog usavršavanja u području financijske kontrole u javnom sektoru i unutarnje revizije. Smatra da je, ukoliko je Odbor za državnu službu ocijenio da navedene činjenice nisu relevantne za odluku o premještaju zainteresirane osobe na poslove višeg inspektora, trebao u rješenju navesti isto te to obrazložiti. Navodi da iz obrazloženja Odbora nije jasno zašto činjenica da je imenovani imao višegodišnje iskustvo obavljanja poslova nadzora nije odlučna za ocjenu da se zbog potrebe službe na radno mjesto višeg inspektora rasporedi službenik s iskustvom u poslovima nadzora. Smatra da navod Odbora za državnu službu kojim u obrazloženju rješenja ukazuje na odredbu članka 12. Zakona o državnim službenicima, prema kojoj se službeniku jamči zaštita od svakoga neopravdanog ili nepotrebnog premještaja, nije osnovan. Napominje da se s obzirom da je potreba službe za popunom radnog mjesta višeg inspektora nesporna, ne može ocijeniti da se radi o neopravdanom ili nepotrebnom premještaju prema članku 12. Zakona o državnim službenicima. Iznosi da je u tom smislu rješenje Odbora kontradiktorno. Nastavlja da okolnost da se službenik premješta na radno mjesto s nižim koeficijentom složenosti poslova ne može biti osnova za poništenje rješenja o premještaju niti se može ocijeniti kao neopravdani ili nepotreban premještaj upravo iz razloga što se potreba službe utvrđuje u odnosu na cjelokupni sustav državnog tijela, a ne samo u odnosu na jednu ustrojstvenu jedinicu. U vezi pružanja mogućnosti izjašnjavanja imenovanom službeniku o činjenicama koje su od važnosti za donošenje rješenja navodi da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela o potrebi da se državni službenik premjesti s jednog radnog mjesta na drugo. Smatra da s obzirom da čelnik tijela, kao osoba odgovorna za pravilno funkcioniranje tijela odlučuje o premještaju na temelju potreba službe i slobodne ocjene, izjašnjavanje zainteresirane osobe u konkretnom slučaju, nije moglo biti od utjecaja na drugačije rješavanje u ovoj upravnoj stvari. Ističe da je zainteresirana osoba na poslove višeg inspektora premješten s obzirom na gotovo dvadeset godina iskustva u državnoj službi upravo na poslovima nadzora, čime se osiguralo stručno i kvalitetno obavljanje poslova. Pojašnjava da se poslovi nadzora na radnom mjestu višeg inspektora u Odjelu za proračunski nadzor pravnih osoba koje su proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna, obavljaju s ciljem zaštite financijskih interesa Republike Hrvatske i da je stoga nužno osigurati da ih obavljaju službenici s odgovarajućim stručnim znanjima i iskustvom. Iznosi da se upravo na tim razlozima temelji rješenje i obrazloženje rješenja o premještaju zainteresirane osobe na radno mjesto višeg inspektora. Slijedom navedenog predlaže poništiti rješenje Odbora za državnu službu.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod svih svojih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. U odnosu na navode iz tužbe da je prvostupanjsko tijelo iscrpno obrazložilo potrebe službe za premještajem zainteresirane osobe, ističe da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja nije razvidna potreba službe da se službenika, koji je, po potrebi službe i prema svom stručnom znanju 2013. bio raspoređen na radno mjesto načelnika Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza, koji je i prije tog rasporeda bio raspoređivan na rukovodeće položaje u tijelu te završio izobrazbu za rukovodeće državne službenike, iako nije došlo do preustroja ustrojstvene jedinice kojom je rukovodio i za to bio ocjenjivan najvišim ocjenama, 2016., premješta na višestruko niže radno mjesto višeg inspektora u Sektoru za financijski i proračunski nadzor. U odnosu na navode iz tužbe da izjašnjavanje službenika nije moglo utjecati na drukčije rješenje, ukazuje da se, sukladno članku 30. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom. Ističe da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetno rješenje kojim se zainteresirana osoba premješta s radnog mjesta načelnika sektora s koeficijentom složenosti poslova 3,007 na višestruko niže radno mjesto u nižoj kategoriji radnih mjesta, višeg inspektora s koeficijentom složenosti poslova 1,571, negativno utječe na pravne interese službenika. Smatra da stoga postupak premještaja zainteresirane osobe nije bilo moguće provesti bez da mu se omogući izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, u skladu s člankom 30. stavkom 1. navedenog zakona. Smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4.              Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se prije dostave rješenja nije dalo naslutiti da ga se namjerava smijeniti i da nije bio upoznat s razlozima premještaja te da se nije mogao očitovati kao stranka u postupku. Dodaje da osim toga navedeno rješenje ne sadrži sastavne dijelove sukladno članku 98. stavku 6. Zakona o općem upravnom postupku, a da izneseni navodi nisu ničim potkrijepljeni. Opisuje da se samo navodi da je prije rasporeda na radno mjesto načelnika Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza 2013. radno iskustvo stjecao na poslovima nadzora za vrijeme obavljanja poslova financijskog upravljanja, unutarnjeg nadzora i kontrole te završio stručno usavršavanje u sklopu projekta CARDS 2002. "Razvoj unutarnje financijske kontrole u javnom sektoru i unutarnje revizije". Ističe da se pri tome ne navodi da je cijelo vrijeme bio raspoređen na rukovodećim radnim mjestima (načelnik Samostalnog odjela za financijsko upravljanje, unutarnji nadzor i kontrole od 1. lipnja 2005. do 31. srpnja 2009., načelnik Odjela za opće poslove i unutarnji nadzoru u Financijskoj policiji od 1. rujna 2009. do 30. lipnja 2012., voditelj Službe za unutarnji nadzor Ministarstva financija od 1. srpnja 2012. do 30. rujna 2013., načelnik Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza od 1. listopada 2013. do 31. ožujka 2016.). Dodaje da se ne navodi ni da je u Ministarstvu financija kao rukovodeći državni službenik bio na usavršavanju gdje je završio Program za rukovodeće državne službenike temeljem članka 37. stavak 1. Uredbe o oblicima, načinima i uvjetima izobrazbe državnih službenika o čemu mu je izdana od strane Ministarstva uprave Potvrda od 21. ožujka 2011. Smatra da se premještajem s radnog mjesta načelnika sektora s koeficijentom složenosti poslova 3,007 na višestruko niže radno mjesto višeg inspektora, s koeficijentom složenosti poslova 1,571 on u biti kažnjava. Nadalje, smatra da je po svojim kvalifikacijama kao inženjer strojarstva i diplomirani ekonomista, odnosno magistar društvenih znanosti iz područja ekonomije, uz radno iskustvo na poslovima nadzora i financijskog upravljanja, unutarnjeg nadzora i kontrole bio idealan stručnjak za rukovodeće radno mjesto Načelnika sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza. Ističe da je kao načelnik Sektora, a i prije kao voditelj službe i načelnik odjela, rukovodeće poslove obavljao vrlo stručno i kvalitetno što dokazuju i godišnje ocjene za državne službenike gdje je uvijek ocijenjen sa najvišom ocjenom (izuzetan). Napominje da je Ministarstvo financija pri donošenju rješenja o premještaju propustilo primjenu članaka 76. do 80. iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Ističe da se nigdje ne spominje da je kao načelnik Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza trebao biti maknut sa tog radnog mjesta da bi se na isto mogao rasporediti kum i prijatelj predlagatelja njegove smjene. Smatra da postupak njegovog premještaja nije u skladu s člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku obzirom da mu se nije omogućilo izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Sadržajno predlaže da se odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5.              Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika.

6.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Nesporno je da je zainteresirana osoba, raspoređena na radno mjesto načelnika Sektora za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza u Upravi za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, prvostupanjskim rješenjem premještena s danom 1. travnja 2016. na radno mjesto višeg inspektora u Odjelu za proračunski nadzor pravnih osoba koje su proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna, Službi za proračunski i izvanproračunski nadzor proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna, Sektoru za financijski i proračunski nadzor, Upravi za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor.

8.              Sporno je, je li rješenje tuženika kojim je poništeno to prvostupanjsko rješenje zakonito i pravilno.

9.              Prvostupanjsko rješenje doneseno je na temelju članka 76. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj: 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 38/13., 37/13., 1/15. i 138/15.) kojim je propisano da državni službenik može po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, ali samo na radno mjesto za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom trajanju (stavak 1.) te da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela o potrebi da se državni službenik premjesti s jednog radnog mjesta na drugo, a naročito u slučajevima: popunjavanja upražnjenog radnog mjesta, čiji se poslovi moraju obavljati bez prekida, potrebe povećanja broja izvršitelja zbog povećanog opsega posla, bolje organizacije rada, potrebe za angažiranjem drugog državnog službenika na određenom radnom mjestu radi pravodobnog i efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka, s time da potreba službe mora biti obrazložena (stavak 2.).

10.              Tužitelj u tužbenim navodima iznosi da s obzirom da čelnik tijela, kao osoba odgovorna za pravilno funkcioniranje tijela, odlučuje o premještaju na temelju potreba službe i slobodne ocjene, izjašnjavanje zainteresirane osobe, u konkretnom slučaju, nije moglo biti od utjecaja na drugačije rješavanje u toj upravnog stvari.

11.              Stoga kako među strankama nije sporno da tužitelj nije omogućio zainteresiranoj osobi da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su bile važne za donošenje rješenja o njegovom premještaju osporavano rješenje tuženika je zakonito.

12.              Naime, člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.) propisano je da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari.

13.              Također, valja navesti da se je Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetu U-III/3123/2010 od 8. prosinca 2016. pozvao na svoju odluku U-III-4621/2007 od 23. travnja 2008. u kojoj je u bitnome naveo da osobi koja se premješta treba omogućiti upoznavanje sa svim relevantnim činjenicama i okolnostima koje su dovele do odluke o premještaju te joj pružiti mogućnost izjašnjavanja o činjenicama koje su od važnosti za donošenje rješenja.

14.              Konačno, pravilno tuženik navodi da iz obrazloženja rješenja o premještaju nije moguće utvrditi razloge zbog kojih je utvrđeno da je radi potrebe službe bio potreban premještaj upravo zainteresirane osobe. 

15.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) uz primjenu članka 36. točke 4. istog Zakona odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

U Zagrebu 4. ožujka 2022.

 

Sutkinja

Vanja Crnković

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).