Broj: Gž-310/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević (suca izvjestitelja) i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N., S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice S. Đ., P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinski sud u Sisku pod poslovnim brojem P-1257/15 od 18. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinski sud u Sisku pod poslovnim brojem P-1257/15 od 18. studenog 2018. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti a koji glasi:             

 

"Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 02.06.2005.g. između tužiteljice Z. N. iz S., ... (ranije broj 6), OIB: ..., kao primateljice uzdržavanja i tužene S. Đ. iz S., ... (ranije na adresi u S., ...), OIB: ..., kao davateljice uzdržavanja, a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku I. K. iz S., pod poslovni broj OU-538/05 dana 2. lipnja 2005.

 

Određuje se na osnovi ove presude brisanje zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 2. lipnja 2005. između tužiteljice i tužene i to na slijedećim nekretninama:

 

-         upisanim u k.o. P., z.k. ul. 1260 , kčbr. 2720 vinograd u mostecu od 255 m² i 2721 kuća i dvorište od 568 m² i vinograd od 568 m² i to na suvlasničkom dijelu (5/6 dijela) tužiteljice Z. N., a koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z-3391/2015

-         upisanim u z.k. ul. 4236 (ranije z.k. ul. 3662), k.o. S. S. koje se sastoje od 1/16 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-2) čest. br. 1271/2 stambena zgrada od 411 m² s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 2- dvosobni stan prizemno desno od 2 sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija od 68,80 m² i drvarnica u podrumu broj 4 od 4,76 m² i komora broj 1, a koja zabilježba Ugovora je pisana pod brojem Z-3381/2015.

-         upisanim u z.k. ul. 4162 (ranije 3901) k.o. S. S. koje se sastoje od 1/28 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-7) čest. br. 1271/3 stambena zgrada od 597 m² s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 7- trosobni stan na III katu u hodniku lijevo, od 3 sobe, kuhinje, lođe i balkona, pomoćnih prostorija od 90,25 m², drvarnice u podrumu broj 7 i ostave za zimnicu broj 7A, koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z-3381/2015.

 

Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana."

 

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženici plati troškove postupka u iznosu od 9.575,00 kn u roku 15 dana. "

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužiteljica osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 ,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje ZPP-a) s prijedlogom da se presuda ukine, podredno da se presuda preinači.

 

Tužena nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet postupka između stranka jest zahtjev tužiteljice radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog 12. lipnja 2005. između tužiteljice, kao primateljice uzdržavanja i tužene, kao davateljice uzdržavanja, a koji ugovor je ovjeren pred javnim bilježnikom I. K. iz S., pod poslovnim brojem OU-538/05 dana 2. lipnja 2005.

 

U navedenom pravilno sud osnovanost zahtjeva ocjenjuje u kontekstu primjene odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03) i to odredba članka 119. do 121. istog Zakona, koji je važio do 31. prosinca 2005. budući da je ugovor, koji je predmet ovog postupka, sklopljen 2. lipnja 2005., dakle, prije stupanja na snagu Novog zakona o obveznim odnosima, kojim je reguliran institut ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Polazeći od neprijeporne činjenice da je između stranaka sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju 2. lipnja 2005. godine, predmet kojeg su nekretnine upisanog prava vlasništva tužiteljice u Z.U. 1260 k.o P. te Z.U. 4236 i 4162 k.o. S. S., po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da tuženica nije izvršavala svoje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju za vrijeme njegova trajanja sve dok tužiteljica svojim ponašanjem nije spriječila tuženu u izvršavanju svojih obveza zbog čega tužena nije kriva za daljnju nemogućnosti ispunjavanja konkretnih obaveza preuzetih predmetnim ugovorom.

 

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud prvog stupnja zaključuje da je od odlučnog značenja u postupku bila činjenica da su stranke sklopile pravno valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju, temeljem kojeg je tužena preuzela obveze pomaganja tužiteljici dok ona bude mogla u stanju brinuti se o sebi, a tek nakon njene nemoći poduzimati sve radnje potrebne za njezin dostojan život, koji su kao takve taksativno navedene u članku 2. predmetnog ugovora.

 

Pritom prvostupanjski sud nalazi da je do promjene u ponašanju tužiteljice prema tuženoj došlo nakon promjene brave na ulaznim vratima od strane tužiteljice, kada ista nije puštala tuženice u svoj stanu i kada prestaje bilo kakva komunikacija između stranaka, za što isključivu krivnju snosi upravo tužiteljica.

 

Navedeno činjenično utvrđenje i zauzeto materijalnopravno stajalište da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju za sada nije moguće prihvatiti kao pravilno iz slijedećih razloga:

 

Naime, odredbom članka 116. stavka 1. ZN-a propisano je da je ugovor kojim se jadan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju), koji je valjan samo ako je sastavljen u pisanom obliku i: ovjeren od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili potvrđen po javnom bilježniku (stavak 4.).

 

Kod nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju od odlučnog značenja za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u ovom postupku jest okolnost je li ispunjenje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju vezano uz potrebe i zahtjeve uzdržavane osobe u skladu s preuzetim obvezama stipuliranim kroz odrednice predmetnog ugovora.

 

Naime, citiranim ugovorom kroz odredbu članka 2. između stranaka je ugovorena obveza na strani tužene kao davateljice uzdržavanja u svemu pomagati tužiteljicu dok je u stanju sama se brinuti o vlastitim potreba pri čemu je ova obveza konkretizirana posebice kada nastupi stanje nemoći na strani tužiteljice.

 

Upravo u tom kontekstu je i bilo promatrati odnose stranaka posebice kazivanja tijekom postupka saslušane tužiteljice o izostanku sudjelovanja na strani tužene u njenim svakodnevnim životnim aktivnostima , ali i kazivanje tijekom postupka saslušane svjedokinje L. Ž., koju je za potrebe održavanja stana u kojem živi morala angažirati upravo tužiteljica i osobno podmirivati tako nastale troškove.

 

Naime, za ocjenu jesu li ostvareni razlozi za raskid ugovora zbog neizvršavanja u smislu odredbe članka 119. stavka 3. ZN-a nije odlučno samo ponašanje tužiteljice kao primatelja uzdržavanja, već cjelokupne okolnosti stranačkih odnosa.

 

Ovo posebno kad se ima u vidu činjenice da je između stranaka već više od tri godine ne postoje nikakvi kontakti te da je tužiteljica u visokoj starosnoj dobi i da živi sama, a kroz cijelo to vrijeme ugovor samo formalno egzistira, pa bi zbog neizvršavanja obveza preuzetih ugovorom trebalo dodati i mogućnost razrješenja takvih odnosa.

 

Naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi podrazumijeva skladne i korektne odnose ugovorih strana, dakle odnose u kojima vlada uzajamno poštovanje i razumijevanje, odnosno odnose u kojima je moguća uzajamna komunikacija.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka za sada se jedino kao neprijeporno ukazuje činjenica na koju upućuje tužena, a što navodi i sama tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe, a to je da je između stranaka došlo do izmijenjenih okolnosti glede načina izvršavanja spornog ugovora kada prestaje i svaka komunikacija između stranaka.

 

U tom smislu je uputiti na odredbu članka 120. ZN-a koja regulira utjecaj promijenjenih prilika na mogućnost raskida ugovornog odnosa između stranaka, u konkretnom slučaju ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Osim toga davatelj uzdržavanja koji želi održati ugovor, a ne može ispunjavati obveze iz ugovora uz tvrdnje da primatelj uzdržavanja to ne želi, a da pritom nije poduzeo radnje za koje nije potrebna izričita suglasnost davatelja uzdržavanja, kako bi svoju obvezu iz ugovora ispunio, ne može se s uspjehom pozivati na krivnju primatelja uzdržavanja.

 

Pritom je za ukazati u odnosu na zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica prema osobnom kazivanju u stanju brinuti se o sebi i svojim potrebama kod činjenice da je unatoč tomu sklopljen predmetni ugovor za samu obvezu uzdržavanja, kako je to stipulirano između stranaka, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice odlučna upravo svakodnevna briga i pažnja davatelja uzdržavanja u odnosu na osobu glede koje je preuzeta obveza uzdržavanja.

 

Naime, cilj sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanja jest sprječavanje svake zlouporabe odnosno najveća zaštita primatelja uzdržavanja.

 

Zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao navedene okolnosti radi čega je i činjenično stanje odlučno za ocjenu zahtjeva tužiteljice u postupku ostalo nepotpuno utvrđenim, radi čega je temeljem odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu presudu uvažavanjem žalbe tužiteljice valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Slijedom izloženog, uvažavanjem žalbe tužiteljice pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

U nastavku postupku sud će sukladno iznesenim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga stranaka nadopuniti činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice te će uz valjanu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o njenom zahtjevu.

 

U Splitu 24. listopada 2018.