Broj: Gž-741/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Ljudevitu Zoričiću, u pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB:, kojeg po punomoći ravnatelja zastupa zaposlenik T.P., dipl. iur., protiv tužene Z. B, OIB: iz, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom broj 27 P-758/16-8 od 5. svibnja 2017. godine, dana 23. siječnja 2019. godine

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom broj 27 P-758/16-8 od 5. svibnja 2017. godine.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tužene zahtijeva isplatu iznosa od 3.597,12 kuna s kamatama koje po važećoj stopi teku od dana podnošenja tužbe do isplate kao i naknadu troškova postupka.

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud kao drugostupanjski uvažavanjem žalbenih navoda presudu preinači na način da tužbeni zahtjev kao osnovan prihvati, podredno presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je neosnovana.

              U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, pa se primjenjuju odredbe članaka 457. - 467.a  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje ZPP) o postupku u sporovima male vrijednosti. Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP žalba protiv presude u sporu male vrijednosti može se izjaviti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točki 1., 2., 4.,5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu

počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama koje navodi u presudi u potpunoj proturječnosti sa sadržajima isprava prema kojima je odluka donesena kao i s materijalnim propisima na koje se sud poziva, jer upravo suprotno prvostupanjski je sud naveo jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati

              Stoga prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se tužitelj žali, a niti uz koju od ostalih bitnih povreda na postojanje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud u provedenom postupku utvrdio da je suprug tužiteljice pok. B. B. bio korisnik mirovine isplatu koje mu je tužitelj vršio putem banke, i to O. B. d.d.. Suprug tužene pok. B. B. da je umro 24. veljače 2012. godine, te je nakon njegove smrti tužitelj dana 5. ožujka 2012. godine isplatio mirovinu za mjesec veljaču 2012. godine, uplatom na račun banke, a nakon toga da je izvršio i isplatu mirovine za mjesec ožujak 2012. godine uplatom na isti račun banke dana 5. travnja 2012. godine. Prema stanju računa, tužena je kao punomoćnica pok. B. B. nakon njegove smrti dana 6. ožujka 2012. godine podigla iznos od 2.000,00 kuna, nakon čega nije više raspolagala novcem s računa, nakon čega je izvršena uplata tužitelja 5. travnja 2012. godine (mirovina za ožujak 2012. godine), a račun je u blokadi od 3. svibnja 2012. godine.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom (povratom) iznosa od 3.597,12 kuna, a koji je iznos tužitelj isplatio dana 5. travnja 2012. godine kao mirovinu za mjesec ožujak 2012. godine na račun banke preko kojeg je računa pok. B. B. primao mirovinu, povrat kojeg iznosa tužitelj zahtijeva od tužene kao supruge i nasljednice pok. B. B.

              Prema razlozima pobijane presude prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev jer da tužena kao nasljednica pok. B. B. nije u obvezi temeljem odredbe čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13, dalje ZMO), koji je bio u primjeni u vrijeme smrti korisnika 2012. godine, vratiti nepripadno isplaćenu mirovinu, a niti po odredbama Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/03 i 33/15, dalje: ZN).

              Pogrešan je stav prvostupanjskog suda u svezi primjene odredbe čl. 164. ZMO, jer tužena nije primila novčano davanje iz mirovinskog osiguranja pa da bi ista bila u obvezi vraćanja tog davanja temeljem stečenog bez osnove, niti je tužena kao nasljednica pok. B. B. mogla naslijediti prava iz mirovinskog osiguranja korisnika mirovine nakon njegove smrti.

              U ovoj pravnoj stvari valjalo je primijeniti odredbu čl. 88. st. 4. ZMO prema kojem mirovine i druga primanja koja su isplaćena prema st. 1. i 2. istog članka nakon smrti korisnika, pripadaju državnom proračunu Republike Hrvatske, a na zahtjev Zavoda (tužitelja), banka odnosno pošta ovlaštena je i obvezna vratiti ih.

              Dakle, u situaciji kada je tužitelj nakon smrti korisnika mirovine B. B. koji je umro 24. veljače 2012. godine, izvršio isplatu mirovine za mjesec ožujak 2012. godine na račun putem banke u Republici Hrvatskoj, banka preko koje je vršena isplata ovlaštena je i obvezna na zahtjev tužitelja tu mirovinu (sredstva) vratiti u proračun Republike Hrvatske, bez obzira što je račun kod banke preko kojeg je vršena isplata bio u minusu (čl. 88. st. 5. ZMO), a za koji minus po tom računu, kao dug ostavitelja odgovara nasljednik sukladno odredbama ZN, a nisu ispunjene niti pretpostavke iz čl. 88. st. 6. ZMO jer je činjenično utvrđeno da tužena nije tim sredstvima raspolagala, pa time nije niti obvezna vratiti ih.

              Slijedom navedenog u pravu je tužitelj kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku pogrešno primijenio materijalno pravo, no, kako je ranije navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe čl. 88. ZMO valjalo je jednako odlučiti, tužbeni zahtjev odbiti jer tužena nije osoba koja bi u konkretnoj situaciji bila u obvezi isplatiti tužitelju traženi iznos, već je banka putem koje je vršena isplata u obvezi na zahtjev tužitelja ta sredstva vratiti u državni proračun Republike Hrvatske, slijedom čega je žalbu tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti (čl.368. st. 2. ZPP) i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 23. siječnja 2019. godine