Broj: Gž-123/2019-2.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

                             

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Dubravke Šimić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zlatka Pirc člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Z. iz Z., (OIB: …), zastupana po punomoćnici J. S. odvjetnici iz Z., protiv tuženice D. O. iz Z., (OIB: …), zastupana po punomoćnici Z. Ž. odvjetnici iz Z., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom od 20. prosinca 2018., poslovni broj: 30 P-2694/2015-52., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                              I. Žalba tuženice D. O. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom od 20. prosinca 2018., poslovni broj: 30 P-2694/2015-52.:

 

                            - potvrđuje, u odnosu na glavni zahtjev,

 

                            - preinačuje u odluci o troškovima postupka i rješava tako da se tuženici

                          nalaže da tužiteljici D. Z. naknadi parnični trošak u iznosu

                          od 24.496,20 kn, u roku od 8 dana.

 

                            II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

                                         

Obrazloženje

 

                Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da pismena oporuka pok. J. B. od 7. listopada 1998. nije istinita , ni pravno valjana (točka 1. izreke); tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 71.996,00 kn (točka 2. izreke).

                                                       

                            Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

                                                       

                            Žalba je djelomično osnovana.

 

                            Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nevaljanom pismena oporuka pred svjedocima ostavitelja J. B. od 7. listopada 1998.

 

                            Pobijanom presudom prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev, između ostalog, i zbog toga što je pok. ostavitelj imao problema sa rasuđivanjem na dan sastavljanja oporuke 7. listopada 1998.

 

                            Osnovano se iznosi u žalbi da takav zaključak prvostupanjskog suda proturječi nalazu i mišljenju vještaka spec. neuropsihijatru D. Š. Č., iz kojeg proizlazi da na temelju medicinske dokumentacije nema elemenata koji bi ukazivali o nesposobnosti za rasuđivanje pok. ostavitelja u trenutku sastavljanja oporuke 7. listopada 1998., a da sud nema stručna znanja na temelju kojih bi mogao odlučiti o sposobnosti za rasuđivanje pok. ostavitelja.

 

                            Međutim, u ovom slučaju se ne radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 250. ZPP-a, kako se ukazuje žalbom, obzirom da navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskom postupku proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za valjanost pismene oporuke ostavitelja J. B. od 7. listopada 1998. zbog nedostatka oblika.

 

                            Suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih isprava i zapisnika, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

                           

                            Stoga u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 250. ZPP-a, i članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koje se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

                           

                            U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je pok. J. B. (umro 13. kolovoza 2001.) sačinio dvije pismene oporuke pred svjedocima i to 29. travnja 1998., kojom svu svoju imovinu ostavlja vanbračnoj supruzi J. M., majci tužiteljice i 7. listopada 1998., spornu oporuku, kojom ostavlja tuženici, svojoj nećakinji, svoje suvlasničke nekretnine pobliže navedene u oporuci, da oporučitelj nije pred svjedocima oporuke na jasan način iznio da oporuka sadrži njegovu posljednju volju kao i da je potpis na oporuci od 29. travnja 1998. vjerojatno pisan rukom ostavitelja J. B., a potpis na oporuci od 7. listopada 1998. vjerojatno nije pisan rukom ostavitelja, odnosno da potpisi na te dvije oporuke nisu od iste osobe.

 

                            Suprotno žalbenim navodima, na navedeno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da pismena oporuka ostavitelja J. B. od 7. listopada 1998. nije pravno valjana iz razloga jer ju ostavitelj nije potpisao.

 

                            Prema odredbi članka 69. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 47/78, 53/91 – dalje: ZN) važećeg u vrijeme sačinjenja sporne oporuke, oporučitelj koji zna čitati i pisati može napraviti oporuku tako da tu ispravu netko drugi sastavi, a oporučitelj je vlastoručno potpiše u prisutnosti dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka.

 

                            U ovom slučaju, iz suglasnih nalaza i mišljenja vještaka grafologa dr. Đ. Č. i M. K. proizlazi da potpis koji se nalazi na oporuci 7. listopada 1998. vjerojatno nije napisan rukom J. B..

 

                            Vještaci su nalaze temeljili uspoređujući nesporni potpis ostavitelja na punomoći od 23. travnja 1998. i putovnici izdanoj 18. travnja 1998. sa potpisima na spornoj oporuci i oporuci od 29. travnja 1998.

 

                            Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Đ. Č. proizlazi da potpis na oporuci od 29. travnja 1998. odgovara nespornom potpisu na punomoći, dok se potpis na oporuci od 7. listopada 1998., koji je nastao pola godine nakon nespornog potpisa na punomoći, vizualno razlikuje od nespornog i vjerojatno nije pisan rukom J. B., nego se vjerojatno radi o oponašanju poznatog uzorka obzirom da kod spornog potpisa nema jakog pritiska na podlogu, kao kod nespornog, sporni potpis je kvalitetniji i artikuliraniji od nespornog, a kod osoba visoke životne dobi degradacija potpisa se vremenom pogoršava, što ovdje nije slučaj.

 

                            Iz zakonske odredbe članka 69. ZN proizlazi da je pretpostavka za valjanost pismene oporuke pred svjedocima da ju je oporučitelj vlastoručno potpisao u prisutnosti dva svjedoka, izjavljujući da je to njegova oporuka i da su se oporučeni svjedoci potpisali na toj oporuci, a sve te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi pismena oporuka pred svjedocima bila valjana.

                             

                            Grafološkim vještačenjem utvrđeno je da J. B. nije potpisao oporuku od 7. listopada 1998., pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ta oporuka nije valjana.

 

                            Žalbeni navodi, da iz nalaza vještaka grafologa proizlazi samo vjerojatnost da ostavitelj nije potpisao oporuku, dok iz iskaza svjedoka oporuke J. C. i R. M., te same tuženice, proizlazi da je oporučitelj u njihovoj prisutnosti potpisao oporuku, pa se ima smatrati dokazanim da je oporučitelj potpisao oporuku, nisu osnovani.

                            Svjedoci oporuke J. C. i R. M. suglasno su iskazale da je ostavitelj potpisao pred njima oporuku, a istovjetno je iskazala i tuženica, međutim, različito su iskazale o tome tko je bio prisutan u vrijeme čitanja i potpisivanja oporuke, tako da je svjedokinja R. M. iskazala da je bio prisutan i pravnik koji je sastavio oporuku i da je on pročitao ostavitelju oporuku, dok su svjedokinja J. C. i tuženica iskazale da je oporuku ostavitelju pročitala tuženica, a tuženica je iskazala i da pravnik nije bio prisutan kada se potpisivala oporuka, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka oporuke, kao i tuženice, nevjerodostojnima.

 

                            Naime, iskazi svjedoka oporuke nisu suglasni, a tuženica koja je iskazala različito od svjedokinje R. M., nije imala primjedbi na iskaz te svjedokinje, niti pitanja svjedokinji, a također nije imala pitanja ni primjedbi na nalaz grafološkog vještaka, pa je prvostupanjski sud, nakon što je ocijenio iskaze svjedoka oporuke, a obzirom na nalaz i mišljenje vještaka grafologa, pravilno zaključio da potpis na oporuci od 7. listopada 1998. nije ostaviteljev, te je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev jer nisu ispunjene pretpostavke za valjanost predmetne oporuke propisane odredbom članka 69. ZN.

 

                            Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u odnosu na glavni zahtjev potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Osnovano se ukazuje žalbom da je odluka o troškovima postupka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

                            Prvostupanjski sud je priznao tužiteljici trošak zastupanja na 10 raspravnih ročišta, za svako po Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 ,142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), iako se na ročištima 27. travnja 2006., 16. lipnja 2011., 17. listopada 2011. i 25. svibnja 2012. raspravljano samo o procesnim pitanjima, te trošak sastava osam podnesaka za svaki po Tbr. 8. točka 1. Tarife, iako se podnesci od 28. listopada 2009., 12. ožujka 2010., 20. rujna 2011., 29. ožujka 2018. i 14. studenog 2018., u kojima tužiteljica samo navodi da nema primjedbi na nalaz vještaka, te dostavlja adrese i predlaže pribavu dokumentacije, ne mogu smatrati obrazloženim podnescima, za čiji sastav bi joj pripadala nagrada po Tbr. 8. točka 1. Tarife.

 

                            Osnovano se iznosi u žalbi i da, obzirom na vrijednost predmeta spora od 100.000,00 kn, nagrada za svaku poduzetu radnju iznosi 100 bodova, prema Tbr. 7. točka 1. Tarife, odnosno 1.000,00 kn, a ne 2.500,00 kn, koliko je prvostupanjski sud priznao tužiteljici za svaku poduzetu radnju.

 

                            Pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, prema Tbr. 7. točka 1. Tarife, zastupanja po punomoćniku na ročištima 19. prosinca 2005., 7. travnja 2011., 19. prosinca 2011., 6. veljače 2017., 11. lipnja 2018. i 26. studenog 2018. za svako u iznosu od 1.000,00 kn, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, a na ročištima 27. travnja 2006., 16. lipnja 2011., 17. listopada 2011. i 25. svibnja 2018., za svako u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 23. svibnja 2005., 14. prosinca 2010. i 7. rujna 2015. za svako u iznosu od 1.000,00 kn, PDV u iznosu od 3.000,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, ukupno 15.000,00 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 8.146,00 kn i pristojbe na presudu u iznosu od 1.350,00 kn, ukupno 24.496,00 kn.

 

                            Stoga je rješenje o troškovima postupka preinačeno, sukladno članku 380. točka 3. ZPP-a, te je odlučeno kao u izreci.

 

                            Tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer sa istom nije uspjela u pogledu glavnog zahtjeva, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a.             

                                                                                                               

                            Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

                                                                                                              

Slavonski Brod, 25. veljače 2019.