- 1 -              I Kž 42/2019-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 42/2019-10

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. G.1 i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. V. G.1, opt. V. G.2, opt. M. I. te oštećene V. M. C. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 17. rujna 2018. broj K-2/17-43., u sjednici održanoj 2. ožujka 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. V. G., odvjetnika Ž. G. i zamjenice branitelja opt. M. I., odvjetnice A. H.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaćaju se djelomično žalba opt. V. G.1 i u cijelosti žalbe opt. V. G.2 i opt. M. I., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude te se predmet u tom dijelu upućuje nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed te odluke žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. V. G.1 i to kazneno djelo je bespredmetna.

 

II.              Uslijed odluke po točkom I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. V. G.1 za kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke proglašen krivim, na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme lišenja slobode od 8. travnja 2016. do 10. travnja 2016.

 

III.              Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. V. G.1 te u cijelosti žalba oštećene V. M. C. te se u uostalom pobijanom, a ne ukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku, pod toč. 1. izreke, opt. V. G.1 proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje mu je, na temelju čl. 153. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

 

1.1. Istom su presudom, pod toč. 2. izreke, optuženici V. G.1, V. G.2 i M. I. proglašeni krivima zbog kaznenog djela sprječavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11 te je opt. V. G.1, na temelju istog zakonskog propisa, za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je, uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok su optuženici V. G.2 i M. I., na temelju istog zakonskog propisa, osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svaki te im je, na temelju čl. 56. st. 1. KZ/11, izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju su osuđeni neće izvršiti ako optuženici svaki u roku provjeravanja od tri godine ne počine novo kazneno djelo, a koje vrijeme provjeravanja počinje teći od dana pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. V. G.1 je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 8. travnja 2016. do 10. travnja 2016.

 

1.3. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08-17) oštećena V. M. C. i njezin opunomoćenik, odvjetnik N. R., su s imovinskopravnim zahtjevom od 11. prosinca 2017. na iznos od 220.000,00 kuna s pripadajućim kamatama upućeni u parnicu.

 

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. i 3. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08-17 opt. V. G.1, opt. V. G.2 i opt. M. I. obvezani su solidarno podmiriti troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.966,00 kuna, i to troškove sudskih tumača B. G. u iznosu od 600,00 kuna i S. M. u iznosu do 3.131,00 kuna te na ime troška svjedokinje B. R. H. iznos od 235,00 kuna, dok je na ime paušala svaki optuženik obvezan pojedinačno naknaditi iznos od 1.000,00 kuna, sve u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude, u korist proračuna i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. V. G.1, opt. V. G.2, opt. M. I. i oštećena V. M. C.

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i to samo u odnosu na opt. V. G.1 te predlaže da se pobijana presuda u tom dijelu preinači.

 

2.2. Optuženi V. G.1 se žali po branitelju, odvjetniku Ž. G., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se opt. V. G.1 oslobodi odgovornosti za počinjenje terećenih kaznenih djela, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.3. Optuženi V. G.2 je žalbu podnio po branitelju, odvjetniku V. G.3, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da opt. V. G.2 bude oslobođen odgovornosti za počinjenje terećenog kaznenog djela, a ukoliko se taj prijedlog ne prihvati, predlaže ukidanje pobijane presude i upućivanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno predlaže „izricanje blaže sankcije zbog niz olakotnih okolnosti kao što je dosadašnja neosuđivanost, obiteljske prilike, skrb o malodobnom djetetu i sl.".

 

2.4. Optuženi M. I. se žali po branitelju, odvjetniku T. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08-17, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da opt. M. I. oslobodi optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred vijeće u drugom sastavu.

 

2.5. Branitelji opt. V. G.1 i opt. V. G.2 su u žalbama tražili da se izvijeste o održavanju sjednice vijeća dok je branitelj opt. M. I. u žalbi tražio da se, osim njega, o sjednici izvijesti i opt. M. I.

 

2.6. Oštećena V. M. C. je žalbu podnijela po opunomoćeniku, odvjetniku N. R., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o kaznenim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Optuženi V. G.1 je podnio odgovor na žalbu oštećene V. M. C. kojim predlaže „odbijanje žalbe oštećene M. V. C. kao nedopuštene u dijelu koji se odnosi na visinu izrečene kazne, a odbacivanje žalbe oštećene kao neosnovane u dijelu koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev‟.

 

3.1. Odgovori na žalbu državnog odvjetnika kao ni odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08-17, prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja opt. V. G.1, odvjetnika Ž. G., i zamjenice branitelja opt. M. I., odvjetnice A. H., a u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08-19), u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženika V. G.1, V. G.2 i M. I. te branitelja opt. V. G.2, odvjetnika V. G.3, kao i branitelja opt. M. I., odvjetnika T. G., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalbe opt. V. G.2 te opt. M. I. kao i djelomično žalba opt. V. G.1 su osnovane, dok su žalbe državnog odvjetnika i oštećene V. M. C. te u ostalom dijelu žalba opt. V. G.1 neosnovane.

 

U odnosu na kazneno djelo silovanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka

 

7. Optuženi V. G.1 u žalbi tvrdi da je nejasno odnosno da u obrazloženju presude nije navedeno iz kojih razloga prvostupanjski sud s jedne strane vjeruje oštećenoj V. M. C., a s druge strane obranu optuženika ocjenjuje neuvjerljivom, nelogičnom i neživotnom, čime u biti, iako taj žalbeni osnov ne ističe u uvodu žalbe, upire na ostvarenje bitne povrede odredbama kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17.

 

7.1. Međutim, prvostupanjski je sud nakon korektne reprodukcije sadržaja dokazne građe te sveobuhvatne i kritičke analize svih dokaza, pa tako i obrane optuženika, određeno naveo kojim se personalnim i materijalnim dokazima rukovodio prilikom utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti optuženika te su u obrazloženju pobijane presude izneseni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a ti su razlozi potpuno jasni i bez proturječnosti. Druga je stvar što žalitelj smatra da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, čime osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi naknadno. Stoga nije počinjena navedena postupovna povreda.

 

8. Optuženi M. I. ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 u vidu izostanka razloga o odlučnim činjenicama nalazi u tome što prvostupanjski sud, premda u postupku izvodi dokaz pregledavanjem medicinske dokumentacije za oštećenicu (ginekološki nalaz), taj dokaz u obrazloženju pobijane presude ne analizira niti iz sadržaja istog izvodi zaključak o dokazanosti kaznenog djela.

 

8.1. Premda je točno da prvostupanjski sud nije analizirao sadržaj povijesti bolesti K. b. c. S. m., K. ..., sačinjenog 9. travnja 2016. od specijalistice ginekologije i opstetricije S. R. R., nakon obavljenog ginekološkog pregleda oštećenice, a iz kojeg proizlazi da se na oštećenici ne vide nikakve tragovi nasilja ni hematomi, okolnost eventualnog vaginalnog krvarenja koje je, prema tvrdnjama oštećenice, uslijedilo kao posljedica kaznenog djela silovanja, nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, ne predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi ostvarenje bića terećenog kaznenog djela.

 

8.2. Stoga, pritom imajući na umu da je prvostupanjski sud iznio vrlo jasne razloge za dokazanost odlučne činjenice o primjeni sile od strane optuženika tempore criminis upravo na način kako to iskazuje oštećenica, propust prvostupanjskog suda za iznošenjem analize i ocjene materijalnog dokaza u vidu spomenutog ginekološkog nalaza eventualno može predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi s čl. 450. st. 2. ZKP/08-17, koja, međutim, nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. U biti, i ovdje je riječ o prigovoru kojim se nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

9. Optuženi V. G.1 u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud odbijanjem gotovo svih dokaznih prijedloga obrane povrijedio pravo optuženika na obranu. S tim u vezi upire da je prvostupanjski sud unaprijed stvorio konstrukciju o tome što se dogodilo pa optuženik nije imao nikakve šanse u dokazivanju svoje nevinosti, slijedom čega provedeni postupak nije predstavljao ni pravedno, ni pošteno niti nepristrano suđenje. Takvim žalbenim tvrdnjama opt. V. G.1, premda to također ne ističe u uvodu žalbe, upire na ostvarenje bitnih postupovnih povreda iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08-17.

 

9.1. Prije svega, treba napomenuti da iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 13. rujna 2018. jasno proizlazi da je prvostupanjski sud pojedine prijedloge opt. V. G.1 prihvatio. Naime, upravo su prihvaćanjem prijedloga opt. V. G.1 pregledane fotografije oštećenice iz kojih je, prema stavu obrane, bilo vidljivo da se oštećenica krivo predstavlja. Nije bez značaja ni činjenica da su svjedoci D. B., D. Z. i S. U. još u istrazi ispitani upravo na prijedlog opt. V. G.1, nakon čega su te osobe, dakle, kao svjedoci obrane, na prijedlog državnog odvjetnika ispitani i na raspravi. Stoga, imajući na umu pravilnu odluku prvostupanjskog suda o odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga obrane, o čemu će više biti riječi u nastavku ove odluke, okolnost odbijanja ne svih, već samo nekih dokaznih prijedloga, uz dostatno obrazlaganje razloga takve odluke, ne predstavlja povredu prava na obranu, kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

9.2. Optuženi V. G.1 istaknutim žalbenim prigovorima, u biti, s isključivim ciljem osporavanja ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene V. M. C., nastoji dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju određenih prijedloga obrane, a time i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, opt. V. G.1 je tijekom postupka predlagao da se preko ambasade u S., u ambasadi Ujedinjenih Arapskih Emirata, provjeri je li oštećenica u D. prijavila poslodavca zbog kaznenog djela silovanja i tražila naknadu štete nakon čega je dobila izgon iz D. i Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i da se izvedu dokazi na okolnost je li oštećenica na Filipinima još u braku odnosno je li u međuvremenu sklopila brak s hrvatskim državljaninom.

 

9.3. Riječ je, dakle, o dokazima koji su bili usmjereni na dobivanje podataka o dosadašnjem privatnom životu oštećenice te prethodnom načinu njezinog ponašanja u vidu možebitnog prijevarnog postupanja, a sve u cilju potvrđivanja teze obrane da je oštećenica neistinito iskazivala o okolnostima koje se ne tiču samog tijeka inkriminiranog događaja, slijedom čega joj se ne može vjerovati niti u dijelu iskaza u kojem govori o načinu počinjenja terećenog kaznenog djela.

 

9.4. Međutim, prvostupanjski je sud, pored pravilnog zaključka da se radi o nevažnim podacima o oštećenici koje nemaju nikakvu poveznicu s terećenim kaznenim djelima, pravilno zaključio i da se do pravilne ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice u smislu njegove uvjerljivosti i životnosti u potpunosti može doći analizom i raščlambom postojeće dokazne građe kroz razmatranje potkrijepljenosti za biće terećenih kaznenih djela bitnih dijelova njezinog iskaza u ostalim provedenim dokazima. Stoga je s pravom takve dokazne prijedloge ocijenio nepotrebnim i danim u cilju odugovlačenja kaznenog postupka.

 

9.5. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da utvrđivanjem okolnosti da je oštećenica u drugoj državi lažno prijavila poslodavca za silovanje zbog čega je protjerana, da ne govori točne podatke o svom bračnom statusu, da je sklopila novi brak u Republici Hrvatskoj dok još nije razveden njezin brak na Filipinima, da je sklona promiskuitetnim odnosima, da joj nije neuobičajeno piti alkohol te da je bila u odnosu s osobom nakon čije smrti se vodi ostavinski postupak u kojem je mogući nasljednik, nisu okolnosti koje mogu dovesti do potvrđivanja bitnih odnosno odlučnih kaznenopravnih činjenica o kojima ovisi ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela silovanja.

 

9.6. Stoga, opisanim postupanjem prvostupanjskog suda nisu ostvarene istaknute bitne postupovne povrede.

 

10. Optuženi M. I. u žalbi tvrdi da su bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08-17 ostvarene time što je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude koristio dokaze koje nije izveo u dokaznom postupku. S tim u vezi ističe da zapisnici o iskazima svjedoka K. U., L. Š. i oštećene V. M. C. dani pred državnim odvjetnikom nisu izvedeni kao dokazi u postupku jer nisu pročitani niti su stranke dale suglasnost za njihovo čitanje, a prvostupanjski je sud te zapisnike, u odnosu na iskaze tih svjedoka dane na raspravi, ocijenio vjerodostojnima te na istima utemeljio osuđujuću presudu.

 

10.1. Iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 8. studenog 2017. na kojoj je iskazivao svjedok K. U. te sadržaja zapisnika s rasprave održane 24. travnja 2018. na kojoj je iskazivala oštećena V. M. C. proizlazi da je sud kod oba svjedoka, nakon što su u slobodnom iskazivanju iznosili sve što im je o predmetu bilo poznato, radi razjašnjenja i boljeg razumijevanja njihovih navoda upitani na okolnost o kojima su u istrazi iskazivali pred državnim odvjetnikom i to na način da su im dijelovi njihovih ranijih iskaza bili ili pročitani ili predočeni. Prema tome, prvostupanjski je sud rukovodeći se odredbom čl. 426. ZKP/08-17 svjedoke na raspravi prvo ispitao pa im tek onda predočio i/ili pročitao njihov raniji iskaz pred državnim odvjetnikom u trenutku kad je utvrdio nesuglasja ili nedorečenost među tim iskazima.

 

10.2. Isto tako, iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 22. svibnja 2018. na kojoj je ispitan svjedok L. Š. proizlazi da je svjedok nakon konstatacije da u cijelosti ostaje kod iskaza pred državnim odvjetnikom ponovno u detalje iskazivao o svemu što mu je o predmetu bilo poznato.

 

10.3. Na opisani su način iskazi svjedoka K. U., L. Š. i oštećene V. M. C. dani pred državnim odvjetnikom postali sastavnim dijelom njihovih iskaza s rasprave pa nije pravu žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na dokazima koji nisu izvedeni na raspravi, u smislu povrede odredbe čl. 450. st. 1. ZKP/08-17.

 

10.4. Pritom žalitelju treba ukazati da se iskazi svjedoka pred državnim odvjetnikom bez nazočnosti obrane mogu koristiti pri utvrđivanju činjeničnog stanja, reproducirati te cijeniti. Naime, činjenica da obrana nije bila nazočna ispitivanju svjedoka tijekom istrage niti im je mogla postavljati pitanja ne utječe na zakonitost provedene dokazne radnje. Na takvom se nekonfrontiranom dokazu, u skladu s odredbom čl. 411. st. 4. ZKP/08-17, u isključivoj ili odlučujućoj mjeri ne može temeljiti presuda, međutim, riječ je o zakonitom dokazu kojeg nema zapreke na raspravi svjedoku predočiti pa i pročitati, u smislu čl. 426. ZKP/08-17.

 

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je također, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19, ispitao pobijanu presudu i pritom nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na kazneno djelo silovanja te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

 

12. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud utemeljuje prvostupanjsku presudu opt. V. G.1 u žalbi i dalje u nastojanju da dovede u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o istinitosti iskaza oštećene V. M. C. ističe da je s obzirom na to da se radi o jedinom dokazu koji tereti optuženika iskaz oštećenice trebalo ispitati uz izuzetnu pažnju. Tvrdi da je prvostupanjski sud, vođen predrasudama, pao pod utjecaj manipulativnih glumačkih sposobnosti i uvjerljivog sugestivnog nastupa oštećenice u dobro planiranoj i pripremljenoj predstavi, čiji je dio bio i inzistiranje da na suđenju budu nazočni predstavnici Veleposlanstva Filipina iz Republike Austrije, već unaprijed stvorio konstrukciju kako se događaj odvijao pa je, u funkciji dokazivanja tako stvorene konstrukcije, izvodio i tumačio dokaze.

 

12.1. U tom smislu, opt. V. G.1, prije svega, ističe da se prvostupanjski sud nije ni pokušao upustiti u procjenu je li moguće da se inkriminirani događaj odvijao na način na koji ga opisuje oštećenica nego joj je, bez ikakve provjere u smislu obavljanja rekonstrukcije ili angažiranja vještaka, potpuno nekritički povjerovao. Naime, opt. V. G.1 smatra da je počinjenje kaznenog djela silovanja, na način i pod okolnostima kako to opisuje oštećnica, tehnički neizvedivo. Kao potkrjepu takvom stavu opt. V. G.1 ističe da ima 70 godina, u kojoj starosnoj dobi je seksualni nagon umanjen odnosno minimalno izražen, pa da nije vjerojatno da bi spolni odnos trajao 15-20 minuta. S druge strane, optuženik ističe da je oštećenica od optuženika mlađa 30 godina, profesionalna je fizioterapeutkinja, u izvrsnoj je kondiciji i koja je dodatno ojačala obavljajući fizičke poslove. Stoga smatra neuvjerljivim da je optuženik, i to nakon što je kritične zgode popio dosta vina, mogao primijeniti silu nad znatno mlađom i fizički snažnijom oštećenicom.

 

12.2. Međutim, prvostupanjski je sud savjesno analizirajući dokazni postupak u pobijanoj presudi pravilno ocijenio iskaz oštećene V. M. C. istinitim te je s pravom utvrdio da je opt. V. G.1 počinio kazneno djelo silovanja upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

12.3. Naime, oštećena V. M. C., ispitana kao svjedok i tijekom istrage i na raspravi, dosljedno je opisivala postupanje opt. V. G.1 te njegovu primjenu sile. Iskazala je da je opt. V. G.1 čitavo vrijeme govorila „ne, ne, ne“, ali da je optuženik legao na nju, pritisnuo ju svojim tijelom, jednom rukom uhvatio obje njezine ruke i digao ih poviše glave, a drugom rukom skinuo donji dio pidžame i njezine gaćice te, dok se ona cijelo vrijeme opirala, svojim penisom penetrirao u njezinu vaginu i započeo spolni odnos, a da se ona nije mogla pomaknuti jer da je bila u šoku.

 

12.4. Takav dosljedan i okolnosan iskaz oštećenice potvrđen je iskazom svjedoka B. R. H. i K. U. kojima se oštećenica odmah nakon predmetnog događaja povjerila, rekavši B. R. H. da ju je optuženik silovao, a svjedoku K. U. da ju je opt. V. G.1 „povukao na krevet“ iako mu je rekla „ne“. Dodatnu potkrjepu za prihvaćanje istinitosti iskaza oštećenice, prvostupanjski sud s pravom nalazi i porukama koje je jutro nakon inkriminiranog događaja izmjenjivala sa svjedokom K. U. Naime, iz sadržaja te komunikacije proizlazi da oštećenica optuženika mrzi, da ga smatra čudovištem, da je napravio pogrešan potez, da ga više ne poštuje, da cijelu noć nije spavala, već da plače, da ga je kad ga je vidjela htjela ubiti i da je lijena za rad, ali i to da oštećenica moli K. U. da joj pomogne da pobjegne. Navedene okolnosti nedvojbeno upućuju na zaključak da je oštećenica prethodno bila izložena stresnom događaju.

 

Stoga je prvostupanjski sud opravdano iskaz oštećenice prihvatio kao vjerodostojan te upravo na navedenim dokazima, utemeljio osuđujuću presudu.

 

12.5. Pritom nije bez značaja da su gotovo svi ispitani svjedoci postupku (osim svjedoka L. Š.) pa tako i svjedoci B. R. H. i K. U., osobe koje su poznanici, prijatelji ili zaposlenici opt. V. G.1, a koje je oštećenica upravo preko opt. V. G.1, kao njezinog poslodavca, upoznala tijekom rada u Republici Hrvatskoj gdje se, iako se radi o filipinskoj državljanki koja ne poznaje hrvatski jezik, uputila zbog mogućnosti zarađivanja u cilju prehranjivanja članova svoje obitelji. Gledajući s tog aspekta rezultate dokazne građe, potkrijepljenost iskaza oštećenice iskazima svjedoka K. U. (čija sestra je bila udana za sina opt. V. G.1) koji potvrđuje sadržaj izmijenjenih poruka, a osobito svjedokinje B. R. H., s kojom je optuženik i dalje u dobrim odnosima, dobiva dodatnu težinu.

 

13. Optuženi V. G.1 nastojeći nadalje dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećenice žalbom upire na iskaz svjedoka L. Š. iz kojeg proizlazi da oštećenica tijekom njihovog druženja samo dan nakon inkriminiranog događaja nije bila u šoku ili strahu, nije pokazivala traumu ni uznemirenost te se normalno ponašala i veselo pozdravila s optuženikom. Međutim, kraj nesporne činjenice da je oštećenica o inkriminiranom događaju gotovo odmah, unutar tek nekoliko sati, ispričala osobama od njezinog povjerenja s kojima je do tada bila bliska, za razliku od svjedoka L. Š. kojega nikada ranije nije vidjela, uz činjenicu da iz iskaza same oštećenice proizlazi da se dan nakon inkriminiranog događaja „pretvarala da je sve u redu“, iskazom tog svjedoka ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice. Upravo suprotno, navedeno samo potvrđuje navod oštećenice da se ponašala kao da je sve u redu i da je očito potaknuta negativnim doživljajem, htjela čim prije otići od optuženika, neovisno o načinu na koji će do bijega doći.

 

14. Ni činjenica da je oštećenica sa svjedokom L. Š. imala spolni odnošaj, nema značenje koje se žalbom optuženika nastoji pridati. Naime, L. Š. je jedna od tri osobe koju je oštećenica netom nakon počinjenja kaznenog djela silovanja zamolila za pomoć kako bi otišla od optuženika. Pri tome joj je jedna od tih osoba, (K. U.) pomoć uskratila dok je druga osoba (N. L.) bila „osobno zauzeta“. Imajući na umu i to da se oštećenica svjedoku L. Š., tražeći ga za pomoć, nije niti povjerila o inkriminiranom događaju već mu samo rekla da je opt. V. G.1 tražio da imaju seksualni odnos, a da ona to ne želi, dok iz iskaza svjedokinje B. R. H. proizlazi da oštećenica nije željela otići u š. policiju jer je opt. V. G.1 prijatelj s nekim policajcem, nije ni neživotno niti nelogično da se oštećenica, u nastojanju da što prije ode od optuženika, i pred L. Š. pretvara da je sve u redu pa i u tolikoj mjeri da prihvaća spolni odnos s njim. Uostalom, žalbom se u cijelosti zanemaruje da je upravo svjedok L. Š. taj koji potencira spolni odnos s oštećenicom, kao uostalom i dolazak po nju, iako mu oštećenica govori da ne treba dolaziti jer da će N. po nju poslati taksi, kako to jasno proizlazi iz sadržaja poruka koje su izmjenjivali.

 

15. Isto tako, ni žalbom istaknuta okolnost da oštećenica prema iskazu svjedoka L. Š. tijekom njihovog dobrovoljnog spolnog odnosa nije imala nikakvu bol niti krvarenje, dok je, prema navodima iz iskaza oštećenice, za vrijeme nasilnog spolnog donosa s opt. V. G.1 krvarila, nema značaj koji joj žalba pridaje u kontekstu svih navedenih okolnosti koje potvrđuju navode oštećenice, niti to pitanje dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice.

 

16. Ispravnost ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice nije dovedena u sumnju ni žalbenim tvrdnjama opt. V. G.1 da pojedini dijelovi iskaza oštećenice nisu potkrijepljeni iskazima ostalih ispitanih svjedoka kao niti u dokaznom postupku pregledanim fotografijama s Facebook profila oštećenice. Riječ je, naime, o okolnostima kao što su kvaliteta poslovnog i priroda privatnog odnosa s optuženikom pa i u smislu postojanja dobrovoljnih spolnih odnosa, potom promiskuitet oštećenice, učestalost konzumacije alkohola, ali i sama autentičnost traumatiziranosti oštećenice te dugotrajnosti te traume radi ostvarenja cilja stjecanja materijalne koristi. Prema tome, nasuprot žalbenim prigovorima, niti te okolnosti ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice o odlučnim činjenicama glede ostvarenja obilježja kaznenog djela silovanja, kako to pogrešno smatra optuženik.

 

17. Također, okolnost da u vezi s inkriminiranim postupanjem optuženika nema materijalnih dokaza u vidu tragova stiska na zapešćima ruku oštećenice i drugim dijelovima tijela oštećenice koji bi ukazivali na primjenu sile kojom je spriječen otpor oštećenice, ali ni ogrebotina na tijelu optuženika, kao ni okolnost da je oštećenica pružajući otpor optuženika mogla odgurnuti ili mu nanijeti ozlijede u vidu ogrebotina po prsima i licu, da je mogla vikati, galamiti ili pokušati nekoga dozvati, što nije učinila, na što se sve upire žalbom opt. V. G.1, ne opovrgavaju zaključak prvostupanjskog suda o utvrđenom i izloženom činjeničnom stanju iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio radnje opisane u izreci pobijane presude.

 

18. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. V. G.1 ustrajući na navodima iz obrane da je cijeli postupak rezultat lažnog terećenja oštećenice ističe i da se prvostupanjski sud nije ni pokušao osvrnuti na moguće motive oštećenice za lažno prijavljivanje.

 

18.1. Naime, prema mišljenju opt. V. G.1 motiv oštećenice za takvo postupanje isključivo je materijalne prirode, a na to pored iskaza same oštećenice koja je u nekoliko navrata navela da joj optuženik nije isplatio plaću, osobito upućuje podneseni imovinskopravni zahtjev oštećenice u visini od 220.000,00 kuna. Pritom, opt. V. G.1 smatra da nije zanemarivo ni nastojanje oštećenice da kroz kaznenu prijavu i trajanje predmetnog postupka pokuša regulirati status stranca u Republici Hrvatskoj, posebice kada se ima na umu da se oštećenica, s istim ciljem i udala za hrvatskog državljanina.

 

18.2. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, inzistiranje oštećenice na odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu i njezina želja za ostankom u Republici Hrvatskoj i nakon isteka radne dozvole, ne ukazuje, a osobito ne dokazuje da je oštećenica opt. V. G.1 lažno prijavila u cilju kako bi se materijalno okoristila, kako se to nastoji prikazati žalbom optuženika. Naime, prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, osnovano uzimajući u obzir i ponašanje oštećenice koja je tijekom svih iskazivanja plakala i bila vidno uznemirena, pravilno zaključio da oštećenica nema nikakvog razloga lažnim terećenjem optuženika izlagati se ispitivanju u ovom kaznenom postupku, što joj i samim prisjećanjem na taj događaj, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, očito predstavlja dodatnu traumu.

 

18.3. Vezano uz žalbene prigovore optuženika kojima se autentičnost prikazanog psihičkog stanja oštećenice tijekom iskazivanja nastoji obezvrijediti upiranjem da je oštećenica ispitivana dvije godine nakon inkriminiranog događaja, dok prema iskazivanju svjedoka L. Š. samo dan nakon inkriminiranog događaja nije pokazivala nikakvu traumu, pored već prethodno izloženih možebitnih razloga za takvo ponašanje oštećenice, svakako treba ukazati i na sljedeće. Iz iskaza svjedokinje N. L., ali i obrane M. I. jasno proizlazi da je oštećenica tijekom razgovora vođenih samo dva dana nakon inkriminiranog događaja plakala i jecala, pri čemu je svjedokinja N. L. istakla da „od plača nije dobro razumjela što govori“. Također, iz iskaza svjedokinje B. R. H. proizlazi da oštećenica gotovo dva tjedna nakon inkriminiranoga događaja nije htjela izaći iz stana, da je bila jako preplašena, tjeskobna i da joj je davala Praxiten da se umiri. Stoga, niti takvim žalbenim tvrdnjama nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja na kojima se pobijana presuda temelji.

 

19. Budući da žalbenim prigovorima optuženika nije dovedena u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice o odlučnim činjenicama glede ostvarenja obilježja kaznenog djela silovanja, koji iskaz je, osim što je tijekom cijelog postupka dosljedan u opisu postupanja optuženika vezano uz primjenu sile i postupanje optuženika bez njezinog pristanka u pogledu izvršenja spolnog odnošaja, potvrđen i drugim, naprijed navedenim dokazima, neosnovane su i žalbene tvrdnje da u konkretnom kaznenom predmetu nije izvan svake razumne sumnje dokazano postojanje sile ni prijetnje od strane opt. V. G.1 prema oštećenici. Iz istog razloga, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio kao istinitu obranu optuženika kojom tvrdi da je između njega i oštećenice dobrovoljno došlo do spolnog odnosa odnosno da nije imao nikakvog razloga vjerovati da se radi o spolnom odnosu bez pristanka.

 

20. Prema tome, nije osnovana žalba opt. V. G.1 zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na kazneno djelo silovanja i odluku o kazni

 

21. Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio olakotnu okolnost dosadašnje neosuđivanosti opt. V. G.1, dok je propustio utvrditi otegotne okolnosti, iako ih je bilo. Također, smatra da opt. V. G.1 nisu utvrđene primjerene kazne za kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim kao i da mu nije izrečena niti primjerena jedinstvena kazna.

 

21.1. U prilog takvim tvrdnjama državni odvjetnik ističe da je u odnosu na kazneno djelo silovanja optuženiku trebalo kao otegotnom uzeti u obzir upornost prilikom počinjenja kaznenog djela iz razloga što je optuženik, unatoč tome što mu je oštećenica govorila da to ne želi te mu pružala fizički otpor, duže vrijeme vršio silovanje, oko 15-20 minuta. Također, smatra da je otegotnom trebalo cijeniti okolnost da je oštećenici zbog ovakvog postupanja optuženika trajno narušeno zdravlje te da će zasigurno čitav život imati psihičke traume, a to da je razvidno iz činjenice što je, unatoč proteku dvije godine od počinjenja djela, oštećenica za vrijeme iskazivanja na raspravi kontinuirano plakala, bila izrazito uzbuđena i uznemirena, zbog čega je ispitivanje trebalo prekinuti. Državni odvjetnik, smatra da je otegotnom trebalo cijeniti i postupanje optuženika nakon dovođenja u policijsku postaju jer je odmah ostvario kontakt sa sinom i tražio ga da kontaktira opt. M. I. i oštećenici ponudi novac u zamjenu za povlačenje izjave koju je dala prilikom podnošenja kaznene prijave, čime da je pokazao da nema nikakav osjećaj krivnje ni kajanja za počinjeno djelo.

 

22. Optuženi V. G.1 u dijelu žalbe kojim osporava pravilnost odluke o kazni ističe da nije počinio nijedno od kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, slijedom čega je izrečena jedinstvena kazna zatvora neutemeljena.

 

23. Razmatrajući iznesene žalbene navode, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud kod opt. V. G.1 pravilno vrednovao sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 od značaja za proces individualizacije kazne, pri čemu im je dao odgovarajući značaj.

 

24. Prije svega, prvostupanjski je sud, kod odmjeravanja vrste i visine kazne optuženiku pravilno olakotnom cijenio činjenicu da je kazneno neosuđivana osoba. Navedeno, zajedno s životnom dobi optuženika, upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela. Nasuprot daljnjim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, okolnosti pod kojima je kazneno djelo silovanja počinjeno ne odstupaju od uobičajenih okolnosti pod kojima su takva kaznena djela počinjena, a što bi onda ukazivalo na izrazitu upornost i ustrajnost u protupravnom postupanju optuženika. To se odnosi i na posljedice počinjenja djela u vidu narušenosti zdravstvenog stanja oštećenice, na što se također upire žalbom državnog odvjetnika. Prema tome, s imajući na umu i ukidni dio ove odluke kojim je u odnosu na kazneno djelo sprječavanja predmet vraćen na ponovno suđenje nadležnom sudu, prvostupanjski je sud s pravom utvrdio da na strani opt. V. G.1 nema otegotnih okolnosti.

 

25. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je opt. V. G.1, uslijed ukidanja pobijane presude u odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja, ovom odlukom osuđen primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika kao i da će se upravo tom kaznom ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

26. Optuženi V. G.1 u uvodu žalbe ističe i da se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Međutim, očito je da tu žalbenu osnovu ističe samo paušalno jer u obrazloženju žalbe o tome ne iznosi razloge.

 

27. Slijedom iznesenoga, budući da je pobijana presuda u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč.2. ZKP/08-19 ispitana i po službenoj dužnosti i pritom nije utvrđeno da je na štetu opt. V. G.1 povrijeđen kazneni zakon, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

U odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka

 

28. Upirući na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17 sva trojica optuženika, V. G.1, V. G.2 i M. I., u žalbama ističu da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog obrane za izvođenje dokaza ispitivanja u svojstvu svjedoka majke i sestre opt. M. I., a da je riječ o osobama koje su bile prisutne kada je opt. M. I. nazvao oštećenicu pa su se mogle očitovati na okolnost što je točno govorio opt. M. I. u kontaktu s oštećenicom.

 

29. Prema mišljenju opt. M. I., odbijanjem tog dokaznog prijedloga obrane, osobito s obzirom na to da se radi o njegovom jedinom dokaznom prijedlogu, povrijeđeno je pravo sva tri optuženika na obranu, a time i pravo na pošteno i pravično suđenje te se takvim postupanjem suda nedvojbeno favorizirala optužba stavljajući obranu u bitno nepovoljniju poziciju s obzirom na to da je, prihvaćanjem prijedloga optužbe, u svojstvu svjedoka ispitana B. R. H. koja je također nazočila razgovoru vođenom između opt. M. I. i oštećenice. Opt. M. I. smatra da su time povrijeđena tzv. minimalna prava obrane koja povreda dodatno dobiva na snazi time što prvostupanjski sud za takvu odluku nije dao dostatno obrazloženje već je samo naveo da je taj dokazni prijedlog nepotreban za ispravno presuđenje.

 

30. Iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 25. travnja 2018. proizlazi da je branitelj opt. V. G.1, odvjetnik Ž. G., predložio da se na okolnost razgovora vođenog između oštećenice te opt. M. I. i opt. V. G.2 sasluša majka opt. M. I. koja je bila prisutna kada je opt. M. I. komunicirao s opt. V. G.2 i s oštećenicom, dodajući da je tom razgovoru bila prisutna i sestra optuženika, međutim, da u tom trenutku predlaže da se na te okolnosti sasluša samo majka opt. M. I. Ni jedan od ostalih prisutnih optuženika niti branitelja optuženika se tom dokaznom prijedlogu prije pridružio, a sudsko je vijeće rješenjem odredilo da će se o tom dokaznom prijedlogu opt. V. G.1 odlučiti naknadno.

 

31. Iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 13. rujna 2018. koja je uslijed proteka vremena, u skladu s čl. 407. st. 2. ZKP/08-17, započela ispočetka, ni jedan od prisutnih optuženika kao niti branitelja optuženika nije istaknuo ili ponovio prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša majka opt. M. I. Vijeće je na istoj raspravi, premda uslijed navedenih okolnosti za to nije bilo potrebe, odlučio o dokaznom prijedlogu branitelja opt. V. G.1 istaknutom na raspravi održanoj 25. travnja 2018. na način da je odbio prijedlog branitelja za ispitivanje majke i sestre opt. M. I. kao nepotrebne za ispravno presuđenje.

 

32. Iz navedenog jasno proizlazi da je, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, samo opt. V. G.1 predložio da se u svojstvu svjedoka ispita majka optuženika, koji dokazni prijedlog, unatoč tome što je rasprava započela iznova, nije ponovio. Stoga nema govora o ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17 kako se to nastoji prikazati u žalbama sve trojice optuženika.

 

U odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja i pogrešno utvrđeno činjenično stanje

 

33. Međutim, unatoč neosnovanosti prigovora optuženika u pogledu postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u pravu su optuženici kada u žalbama tvrde da je odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga obrane činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno.

 

34. Prvostupanjski sud optuženike proglašava krivima za kazneno djelo iz čl. 306. st. 1. KZ/11, zaključujući da je na temelju provedenog postupka nedvojbeno utvrđeno da su postupajući zajednički i po prethodnom dogovoru, u cilju da spriječe dokazivanje kaznenog djela silovanja, nudili oštećenoj V. M. C. novac opt. V. G.1 u zamjenu da oštećenica povuče izjavu koju je dala prilikom podnošenja kaznene prijave protiv opt. V. G.1.

 

35. Međutim, i ovaj drugostupanjski sud, prihvaćajući argumente iz žalbe optuženika, smatra da razlozi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio zaključak nisu dostatni da se na izvjestan način utvrdi kaznena odgovornost opt. V. G.1, opt. V. G.2 i opt. M. I. za kazneno djelo sprječavanja dokazivanja iz čl. 306. st. 1. KZ/11 za koja su točkom 2. izreke pobijane presude proglašeni krivima, te takav zaključak, barem za sada, nalazi preuranjenim.

 

36. Iznoseći razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja takvog zaključka prvostupanjski sud navodi da je utvrđeno da su sva trojica optuženika postupali zajednički i po prethodnom dogovoru, u svojstvu supočinitelja. Također, navodi da je nedvojbeno da je opt. V. G.1 imao najveći interes da izbjegne krivnju za kazneno djelo silovanja te da očito posjeduje i određena novčana sredstva iz čega da proizlazi logičan zaključak da se dogovorio sa svojim sinom, opt. V. G.2 da ovaj zove opt. M. I., sve s ciljem da bi opt. M. I. utjecao na oštećenicu da povuče svoju izjavu danu prilikom podnošenja kaznene prijave za novac koji bi joj dao opt. V. G.1.

 

37. Pritom, prvostupanjski sud pobijanu presudu u tom dijelu utemeljuje na iskazu oštećenice koji je potvrđen iskazom svjedokinje B. R. H. Riječ je o svjedokinji koja je bila u prisustvu oštećenice tijekom prvog poziva upućenog joj od strane opt. M. I. pa joj se o sadržaju tog razgovora oštećenica odmah povjerila, dok je drugi razgovor vođen između oštećenice i opt. M. I. svjedokinja i osobno čula s obzirom na to da je oštećenica uključila zvučnik svog mobilnog uređaja.

 

38. Imajući na umu navedeno, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u takvoj situaciji trebao, kako bi se na nedvojben način utvrdilo da su optuženici počinili terećeno kazneno djelo, u svojstvu svjedoka ispitati majku i sestru opt. M. I., koje su bile u prisutnosti opt. M. I. dok je u oba navrata razgovarao kako s opt. V. G.2, tako i s oštećenicom, zbog čega su se mogle očitovati na okolnost što je točno govorio opt. M. I., baš kao što se i svjedokinja B. R. H. tijekom iskazivanja očitovala o onome što je čula u prisutnosti oštećenice.

 

39. Odbijanjem takvog dokaznog prijedloga obrane je, naime, izostala odgovarajuća provjera kako obrane optuženika tako i iskaza oštećenice. Stoga, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog obrane za ispitivanjem u svojstvu svjedoka majke i sestre opt. M. I., kojima bi se, kao kontrolnim dokazima, moglo pravilno utvrditi činjenično stanje. Dakle, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o dokazima nepotrebnim za ispravno presuđenje.

 

40. Osim toga, opt. V. G.1 u žalbi s pravom ističe i da u provedenom dokaznom postupku nije izveden nijedan dokaz kojim bi bilo nedvojbeno utvrđeno postojanje zajedničkog i dogovornog postupanja optuženika, odnosno dokaz koji bi ukazivao da je opt. V. G.1 opt. V. G.2 rekao da zove opt. M. I. kako bi ovaj kontaktirao s oštećenicom, sve u namjeri da ponudi oštećenici novac u zamjenu za povlačenje izjave.

 

41. U prilog takvim prigovorima svi optuženici, pored okolnosti da je čak i oštećena V. M. C. u iskazu decidirano navela da opt. M. I. u razgovoru nije spominjao opt. V. G.1 već samo opt. V. G.2, ističu da su opt. V. G.1 i opt. V. G.2 u prostorijama policijske postaje bili vrlo kratko i da je s njima bio policijski službenik i pritvorski nadzornik koji su bili dužni, u slučaju da su čuli bilo kakav dogovor o počinjenju nekog kaznenog djela, o tome napisati izvješće, a da takvog izvješća nema.

 

S tim u vezi opt. M. I. žalbom upire da je prvostupanjski sud mogao u svojstvu svjedoka ispitati pritvorskog nadzornika i policijskog službenika na okolnost njihovih saznanja što se dešavalo u tih 20-30 sekundi koliko je trajalo druženje opt. V. G.1 i opt. V. G.2 u policijskoj postaji.

 

42. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je nedvojbeno dokazano da su optuženici počinili kazneno djelo sprječavanja dokazivanja na način opisan u izreci pobijane presude.

 

43. Stoga je, prihvaćanjem izložene žalbene argumentacije optuženika, pobijanu presudu trebalo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 306. st. 1. KZ/11 opisano pod točkom 2. izreke ukinuti te predmet u tom dijelu uputiti nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. V. G.2 i opt. M. I. postala bespredmetna.

 

44. U ponovljenom postupku, nadležan prvostupanjski će sud, osim što će ponovno izvesti sve do sada provedene dokaze, izvesti i nove dokaze na koje mu je ovom odlukom ukazano, a po potrebi i druge dokaze, te će, nakon kritičke analize i svestrane ocjene tih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovom međusobnom odnosu, donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu, koju će pri tome i valjano obrazložiti.

 

U odnosu na žalbu oštećenice

 

45. Oštećena V. M. C. se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti psihologijsko - psihijatrijsko vještačenje oštećenice ili na temelju provedenog dokaznog postupka utvrditi postojanje traumatskog iskustva oštećenice zbog počinjenja kaznenog djela silovanja na njezinu štetu kao i postojanje posttraumatskog stresnog poremećaja te na temelju uobičajenih sudskom praksom utvrđenih parametara odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu oštećenice. U prilog takvom stajalištu oštećenica ističe da je filipinska državljanka s privremenom boravkom u Republici Hrvatskoj pri čemu je izvjestan njezin povratak na Filipine ili odlazak u drugu državu, a da će vođenje posebnog parničnog postupka glede imovinskopravnog zahtjeva trajati više godina, što bi za oštećenicu predstavljalo novu traumu te neprimjereno visoke troškove koje teško može podnijeti, slijedom čega bi bila „diskriminirana glede ostvarenje svojih prava – duševnih bolova koje trpi zbog toga što je 1. opt. V. G.1 nad njom izvršio kazneno djelo silovanja“.

 

46. Međutim, prvostupanjski je sud s pravom, pozivajući se na odredbu čl. 158. st. 2. ZKP/08-17, oštećenicu s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu. Naime, iako osoba prema kojoj je prijevarom, prisilom ili zlouporabom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti počinjeno neko kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, u skladu s odredbama čl. 1102. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), nedvojbeno ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da postojeći podaci kaznenog postupka s obzirom na nedostatno ispitane okolnosti koje su važne za utvrđivanje tako postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, ne daju pouzdanu osnovu kako za djelomično, tako ni za potpuno presuđenje.

 

47. Oštećena V. M. C. prvostupanjsku presudu osporava i u dijelu odluke o kazni upirući na otegotne okolnosti čije je postojanje, po njezinom mišljenju, prvostupanjski sud kod sve trojice optuženika propustio utvrditi te iznoseći stavove o tome koja je kazna svakom od optuženika trebala biti izrečena. Međutim, pritom u cijelosti zanemaruje da, u skladu s odredbom čl. 464. st. 4. ZKP/08-17, prvostupanjsku presudu, s obzirom na to da državni odvjetnik u konkretnom kaznenom predmetu nije preuzeo kazneni progon od oštećenika kao tužitelja, može pobijati samo zbog odluke suda o njezinim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, slijedom čega su takvi žalbeni prigovori u cijelosti promašeni.

 

48. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju čl. 483. st. 1., čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 2. ožujka 2022.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.