Broj: Gž-432/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. S. T. iz P., OIB: …, kao nasljednice pok. M. T., OIB: …, protiv tuženika: 1) P. S. iz P., OIB: … i 2) V. S. iz F., OIB: …, zastupanih po punomoćnici M. B. P., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pagu (ispravno: Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu) poslovni broj P-1925/15 od 1. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2019.,

 

  p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice J. S. T. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pagu (ispravno: Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu) poslovni broj P-1925/15 od 1. veljače 2016. i to:

 

              - pod toč. I1. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da je stekla pravo vlasništva na čest. 8389/897 i čest. 8389/899, upisane u zk. ul. 7309 k.o. P. za 8/9 dijela,

 

              - pod toč. I3. izreke,

 

              - pod toč. I5. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se nalaže brisanje prava suvlasništva na čest. 8389/897 i čest. 8389/899, upisane u zk. ul. 7309 k.o. P. na ime tuženika pod 1) P. S. i 2) V. S., kao i upis prava suvlasništva na ime tužiteljice za 8/9 dijela i

 

              - pod toč. I2., I4. i I6. izreke.

 

              2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Pagu (ispravno: Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu) poslovni broj P-1925/15 od 1. veljače 2016. i to:

 

              - pod toč. I1. tako da se usvaja tužbeni zahtjev glede utvrđenja da je tužiteljica J. S. T. stekla pravo suvlasništva za 1/9 dijela čest. 8389/897 i čest. 8389/899, zk. ul. 7309 k.o. P. i

              - pod toč. I5. tako da se usvaja tužbeni zahtjev kojim se traži brisanje prava suvlasništva za 1/9 dijela upisanog na tuženike pod 1) P. S. i 2) V. S. u odnosu na čest. 8389/897 i čest. 8389/899, uk. ul. 7309 k.o. P. uz istovremeni upis prava suvlasništva za 1/9 dijela na ime tužiteljice.

 

              3. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pagu (ispravno: Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu) poslovni broj P-1925/15 od 1. veljače 2016. u dijelu pod toč. I7. i II izreke tako da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

              4.  Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) P. S. i 2) V. S. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

              »I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "1. Utvrđuje se da tužiteljica J. S. T. OIB: …, iz P., ima pravo vlasništva na česticama 8389/897 i 8389/899 upisanih u z.k.ulošku 7309 k.o. P. u udjelu 1/1 cjelokupne površine na obje čestice, a temeljem nasljedstva Iiza pok. J. S., a kao jedini nasljednik iza pok. M. T. koji je naslijedio pok. M. T.

 

              2. Utvrđeno je da tužiteljica J. S. T. ima pravo vlasništva na dijelu stada koje predstavlja 60 muznih ovaca, po pravu nasljedstva iza pok. J. S. (M. T.).

 

              3. Utvrđeno je da tuženi P. S. i V. S. nisu željeli dobrovoljno vratiti vlasništvo tužiteljici odnosno njenim prednicima opisano u toč. 1) i 2) ove presude u tužiteljev miran posjed po predniku, već su ga prisvojili za sebe i koristili dobit koja pripada tužitelju.

 

              4. Utvrđuje se pravo tužitelja na naknadu štete od 1997.-2015.g. za vrijeme i u visini kojoj tužitelj plaća najam pašnjaka i ovaca i naknadu koristi (in rem versio) koju su tuženi dužni vratiti zbog uporabe tuđeg vlasništva kao nepošteni stjecatelji, i to s pripadajućom kamatom za nekretnine i pokretnine opisane u toč. 1) i 2) ove presude, koji obujam u novčanom ekvivalentu će tužitelj ishoditi zahtjevom za naknadu s prethodnim utvrđenjem novčane vrijednosti, a pravo na naknadu počinje datumom 10. svibnja 1988. pa sve do povrata neovlašteno korištene imovine  od strane tuženika.

 

              5. Nalaže se brisanje vlasništva P. i V. S. u dijelu čestica 8389/897 i 8389/899 u z.k. 7309 k.o. P., koje su vlasništvo J. S. T.-u dijelu opisanom pod toč 1) ove presude, uz istovremeni upis prava vlasništva na tužiteljicu u istom dijelu.

 

              6. Nalaže se tuženicima ad 1) i ad 2) da vrate tužiteljici J. S. T. u posjed imovinu opisanu pod toč 2) ove presude pod prijetnjom ovrhe.

 

              7. Nalaže se tuženicima ad 1) i ad 2) da tužiteljici J. S. T. solidarno nadoknade parnični trošak i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

              II Nalaže se tužiteljici da tuženicima ad 1) i ad 2) naknadi parnični trošak u iznosu od 12.650,00 kuna u roku od 15 dana.«

 

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

             

              U žalbi ističe da je zahtjev za izuzećem odbijen iako i nadalje smatra da je uredovna sutkinja favorizirala drugu stranu pa je stoga izostalo objektivno i pošteno suđenje. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku izvršio uvid u predmete, kako je to ukazao drugostupanjski sud, ali ih je ocijenio polovično i zaključio ono što iz tih predmeta ne proizlazi. Izostalo je objašnjenje u pogledu spisa poslovni broj P-242/04 i P-319/08, koji predmeti nisu pribavljeni te da se žaliteljicu pokušalo uvjeriti kako je riječ o krivim brojevima. U odnosu na geodeta J. Š. isti da nije pristupio na prvi poziv suda, ona da je predložila da ga se sasluša u njegovoj kući, ali je sutkinja samo telefonski nazvala svjedoka koji se pojavio na drugom ročištu te je potvrdio tezu tužiteljice i njezinog prednika u pogledu dokumentacije koja se nalazi u spisu. Presuda da ima proturječje i netočnosti budući da iz supstrata tužbe ne proizlazi da bi sud u cijelosti točno naveo činjenične navode tužbe. Naime, M. T. je tvrdio da presuda poslovni broj P-242/04 nikako nije mogla biti donesena u korist druge strane u cijelosti niti po agraru niti po uzurpaciji niti pod pretpostavkom da je to doista bilo nasljeđe iza oca protustranaka, kao i da nije jasno kako se ta presuda mogla donijeti bez njegove majke dok se vodio spor o valjanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju, predmet kojeg Ugovora su i ove nekretnine. Stranica 3. presude je prijepis ukinute presude pod poslovnim brojem P-202/12 i odraz je netočnih utvrđenja jer se prema Diobenom spisu od 28. studenoga 1955. nije podijelila cijela imovina niti je pri diobi prisustvovao sudski vještak, nema elaborata naznačenih čestica u Ugovoru niti izražene površine dok priloženi zemljišnoknjižni izvaci govore upravo suprotno. Tuženici da su se čak uknjižili i na one nekretnine koje je J. S. dobila agrarom. Ukoliko je doista riječ o nedostatku identifikacije tada da je riječ o ugovoru koji ne može proizvoditi pravne učinke. Kako sutkinja nije bila na diobi tako ni ne može tvrditi da je M. dobila i uzela tih sedam ovaca ako su sporni potpisi na Ugovoru i ako tužiteljica tvrdi da se radi o prevari jer je pok. J. S. bila nepismena osoba koja se znala samo potpisati. Iz dosadašnjih parnica slijedi da sami tuženici opovrgavaju Ugovor iz 1955. na kojem se temelji prvostupanjska presuda. Ističe da je prilikom promjene posjedovnog stanja poslije 1987. bilo netočnosti, da se iz povijesti posjeda točno vidi koje bi to dijelove dobili A. i M. M.. Njezina prednica da je tražila da joj se prizna višak preko 100.000 m2 temeljem rješenja Kotarske komisije za uzurpaciju, svjedok Š. potvrdio je parcelaciju od 27. ožujka 2000. te je potvrdio da su identificirane nekretnine upravo one koje odgovaraju česticama iz uzurpacijskog rješenja. Navedeno rješenje nije konstitutivna odluka, iako je pravomoćna, ali prijedlog nije proveden pa je stoga upis u zemljišnoj knjizi nepravilan što znači da je to rješenje samo deklaratorno. U pogledu rješenja o uzurpaciji G. B. ističe da nije riječ o prijepornim nekretninama već da se na taj način žele dokazati druge činjenice tj. da nije trebalo usklađivati čestice kad ih je Komisija za uzurpaciju osporila, a vidljivo je da se G. B. vodilo pod drugom matičnom čest. 2650/1, a ne čest. 8389/33 k.o. P., a što se vidi iz posjedovnog lista 940. Netočno je da je njezina prednica Jele plaćala porez od 1970., već je plaćala od 1964. za cjelokupnu imovinu, dok tuženici neovlašteno koriste niz godina kako utužene nekretnine, tako i ovce. Naime, tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi kako su utužene nekretnine od J. S. temeljem dosjelosti dok su ovce pertinencija istih. Prvostupanjski sud ne priznaje kao vjerodostojan dokaz da je njezina prednica M. T. naslijedila 60 ovaca od svoje majke Jele, a što je priloženo na listu spisa 69-70, ali ne priznaje da bi te ovce bile u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju što je kontradiktorno jer niti nekretnina niti ovaca nema u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju te je prvostupanjski sud sklon prihvatiti da bi ovo bila S., a ne M. imovina. Ugovor između J. i njene kćeri M. T. da je zaključio sud prema tadašnjim odredbama Zakona o nasljeđivanju pa tako i prema odredbi čl. 122. st. 2. tog Zakona jer su ovce pokretnine koje službe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari kao što su i poljoprivredne sprave, alati i stoka. Logično je da, ako je J. S. imala pašnjake, imala je i ovce, što i sami tuženici priznaju, ali tvrde da bi to bilo po nasljedstvu iza oca dok sam P. S. priznaje da je njihov otac imao ovce u najmu, a ne svoje. To proizlazi i iz izjave tuženika V. S. u predmetu P-118/89 kada navodi da je majka imala 50-60 ovaca, kao i iz izjave pok. M. T. u svim sporovima kada je navodila da je ovce čuvala majka, te ovce da su bile majčine, a to potvrđuje i iskaz svjedoka A. K. i Š. S. u predmetu P-118/89. Stoga, kako su ovce bile vlasništvo J. S., jasno je da tuženici nisu imali s čime vršiti posjed. U odnosu na Ugovor iz 1955. sud utvrđuje da nije dokazano kako na istoj nije potpis J. S.. Naime, prilikom ovjere Ugovora o doživotnom uzdržavanju 1987. utvrđeno je da je J. S. nepismena, a to proizlazi iz navoda tuženika u presudi P-126/07. Osim toga, Ugovor iz 1955. ni ne predstavlja ugovor, nego nekakav oblik zapisa nedovršene diobe, s tim što je majka 1955. dozvolila M. da za vrtove uzme što želi, ali ovce i novce nije uzela od matere. Po rukopisu proizlazi da je taj Ugovor potpisao P. S. pa ako J. nije potpisala isti, onda se mora provjeriti vjerodostojnost pojedinih dijelova tog Ugovora. Prvostupanjski sud utvrđenja koja proizlaze iz priloženih spisa navodi šturo, neprecizno i nedovoljno obrazloženo. Iz ostavinskog postupka iza pok. J. S. slijedi da je sva pokretna i nepokretna imovina dodijeljena M. T. za života, a pod nepokretnom imovinom navodi se posebno posjedovni list 607, a to je i ova sporna imovina. Ne iznosi se ocjena što je utvrđeno uvidom u predmet P-242/04 u kojem su tuženici dobili parnicu protiv Republike Hrvatske. Osim toga, M. T. da ne priznaje ni ono što su joj tobože priznali 1955. jer je bila neuka, pravni zastupnik B. nije bio na identifikaciji, u katastru su tuženici uspjeli isposlovati niz prijevara. M. T. navodi da je njezina majka J. S. radila do 1982. Čak je i tuženik pod 1) tvrdio da je majka cijelo vrijeme brinula sama o sebi, radila i čuvala ovce. Tuženik P. S. je kontradiktoran jer navodi da mu je djed V. P. rekao osobno da nije dao ovce svojoj kćeri J. S. iako je djed V. umro 10 godina prije nego što se P. rodio pa ipak prvostupanjski sud prihvaća njegov iskaz kao uvjerljiv i logičan. P. S. nesmotreno priznaje da se ove nekretnine zovu M. i to po njegovoj majci koja se zvala M. i time potvrđuje da iskaz svjedoka V. nije istinit, radi čega sud samoinicijativno traži izlaz kako utvrditi da su nekretnine ipak S. tj. od oca tuženika. Zaključak suda kojim utvrđuje da je M. T. potpisala (list spisa 286) da je pripada dio Z. ne cijeneći taj zapis u cijelosti jer je P. S. u studenom 1986., dok mu majka leži nepokretna, pozivao sestru M. u Katastar te ju prijevarom naveo da je diobom dobila ¼ cjelokupne imovine, a to su L. "Novina" i S. I." te D. T. i Š. pa bi trebala dobiti i dio Z. koju je njen otac uživao. U svezi ograđivanja, tuženik P. S. je mijenjao iskaz jer je najprije rekao u predmetu P-242/04 da je ograđivao djed, a sada tvrdi da je to radio otac, taj tuženik tvrdi da M. nema pravo na nekretnine u Z. jer je svoj dio dobila 1955. U odnosu na iskaze svjedoka ističe da ih je većina pristrana i da su govorili neistinu, prvostupanjski sud da ne uočava kontradiktornosti u iskazima svjedoka A. S., Š. G. i M. V.. Tuženik pod 2) je nakon vojske otišao u F. 1966., gdje se i oženio, svjedok J. R. je bio u A. pa nema relevantnih saznanja, dok je s druge strane svjedok D. Č. izjavio kako je od djetinjstva viđao J. S., a to iskazuje i svjedok M. P., ističući da je nekretninu imala J. S.. S. M. P. govori o susjednoj nekretnini. Njezin (tužiteljičin) iskaz da sud nije cijenio kao značajan jer da ista nema neposrednih saznanja pri čemu sud ne uočava da ni svjedoci, koji su kasnije rođeni, ne mogu imati neposrednih saznanja da li je M. T. radila u B. kad su se braća Š. i M. dijelili te da bi znali čije su nekretnine i ovce. Dakle, tužiteljica je dokazala da je J. S. u času smrti bila vanknjižni vlasnik nekretnina u posjedovnom listu 607, da bi se radilo o nekretninama iz rješenja o uzurpaciji, da je spor radi utvrđenja ništavosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju pravomoćno okončan u korist M. T. te da je utvrđeno kako su čest. 8389/899 i čest. 8389/897 predmet tog Ugovora, da se D. B. kao čest. 8389/33 nazivalo Z. dok se katastarski nazivi razlikuju pa se Z. naziva i G. P. i T. da diobeni spis iz 1955. nije dioba cjelokupne imovine, da je J. S. bila nepismena i nije potpisala Ugovor od 28. studenoga 1955., da su se tuženici poslije smrti majke uknjižili i na nekretnine koje je J. S. dobila agrarom (list spisa 239-241), da su tuženici lažno iskazivali, da su svjedoci tuženika kontradiktorni, da se naknada štete ne traži u novčanom ekvivalentu, nego u plodovima (janjci, mlijeko, ispaša)  utvrđenje čije visine će biti predmet drugog spora, dok je priznanje na štetu tužiteljica detaljno objasnila i potkrijepila priloženim Ugovorom o najmu iz 2011. na listu spisa 209. Trošak da je nezakonit, sastav odgovora na žalbu nije bio potreban, ročišta nije bilo pet, nego četiri, a potrebno je uzeti i trošak tužiteljice.

             

              U odgovoru tuženika pod 1) i 2) (dalje: tuženici) na žalbu tužiteljice ističu da su navodi neistiniti, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da su tuženici i prednica tužiteljice davno izvršili diobu imovine te da ničim nije potkrijepila svoje navode da joj pripada pravo vlasništva utuženih nekretnina. Nije niti dokazano da bi ove nekretnine bile predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i da bi prednica iste bila posjednik, da bi naslijedila 60 ovaca pa je odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti rezultat provedenog dokaznog postupka. Predlaže da im se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Nije u pravu tužiteljica kada (opisno) ističe da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 126. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužiteljica iznijela prigovore u smislu odredbe čl. 126. st. 2. istog Zakona na sadržaj zapisnika pa slijedom toga nije ostvarena ova bitna povreda.

 

              Suprotno navodima tužiteljice nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP tj. da je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (čl. 71. st. 1. toč. 1. do 6. ZPP), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet.

 

              Naime, u konkretnom slučaju, iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tadašnjeg predsjednice Općinskog suda u Pagu I. P. poslovni broj 29 Su-13/15 od 25. ožujka 2015. (list spisa 143) odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje V. Š. u predmetu pod poslovnim brojem P-121/14 (raniji poslovni broj spisa predmeta), a koje izuzeće je bilo zatraženo sukladno odredbi čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP tj. da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost uredovne sutkinje.

 

              Tužiteljica tijekom postupka nije istakla niti jedan od razloga za izuzeće iz čl. 71. st. 1. toč. 1. do 6. ZPP, već u žalbi ponavlja da je uredovnu sutkinju trebalo izuzeti jer da je riječ o sutkinji koja nije nepristrana tj. ponovno elaborira razlog za izuzeće iz čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP.

 

              Budući da, u ovoj fazi postupka, tužiteljica ne može tražiti izuzeće uredovne sutkinje,  a posebno ne kraj činjenice da je njezin prijedlog za izuzeće odbijen i da se isti temelji na istom razlogu te kako tužiteljica ne tvrdi da su ostvareni razlozi za izuzeće iz čl. 71. st. 1. toč. 1. do 6. ZPP, to ovaj žalbeni navod nije osnovan.

 

                Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalba tužiteljice.        

 

              Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

              Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

              Predmet spora su slijedeći zahtjevi tužiteljice:

 

              - da se utvrdi da je vlasnica za cijelo čest. 8389/897 i čest. 8389/899 k.o. P., temeljem nasljedstva iza pok. J. S. kao jedina nasljednica pok. M. T. koji je naslijedio pok. M. T., brisanje prava vlasništva tuženika na navedenim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva na tužiteljicu, kao i da joj tuženici vrate u posjed prijeporne nekretnine,

 

              - utvrđenje da je vlasnica dijela stada koje predstavlja 60 muznih ovaca po pravu nasljedstva iza pok. J. S. (M. T.), kao i da joj tuženici vrate u posjed navedene ovce i

 

              - utvrđenje da tuženici nisu željeli dobrovoljno vratiti vlasništvo tužiteljici odnosno njezinim prednicima i to nekretnina i pokretnina, slijedom čega traži naknadu štete za period od 1997. do 2015. u visini u kojoj tužiteljica plaća najam pašnjaka i ovaca te naknadu koristi (in rem versio) koju da su tuženici dužni vratiti zbog uporabe tuđeg vlasništva kao nepošteni stjecatelji s pripadajućom kamatom, a koji obujam novčanog ekvivalenta će ishoditi zahtjevom za naknadu s prethodnim utvrđenjem novčane vrijednosti s tim što pravo na naknadu počinje datumom 10. svibnja 1988. pa sve do povrata neovlašteno korištene imovine od strane tuženika.

 

              U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

              - da je tužiteljica proglašena nasljednicom iza svog pok. supruga M. T.,

 

              - da je M. T. nasljednik iza pok. M. T.,

 

              - da su prednica tužiteljice M. T. i tuženici sestra i braća, čija je zajednička prednica J. S. rođ. P.,

 

              - da je J. S. rođ. P., u svojstvu primateljice uzdržavanja, sa svojom kćeri M. T. (kao davateljicom uzdržavanja) zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju poslovni broj R1-67/87 od 12. studenoga 1987. predmet kojeg Ugovora su nekretnine navedene u posjedovnom listu broj 607 k.o. P.,

 

              - da je pok. J. S. preminula …(datum).,

 

              - da su tuženici u predmetu pod poslovnim brojem P-118/09 (kasniji brojevi P-87/04, P-126/07, P-278/10 i P-81/11) podnijeli tužbu radi utvrđenja ništavosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 12. studenoga 1987. te da slijedom navedenog utvrđenja nekretnine navedene u posjedovnom listu broj 607 k.o. Pag na imenu ostaviteljica  predstavljaju ostavinsku imovinu pok. J. S.,

 

              - da su tuženici presudom tadašnjeg Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-126/07 od 15. prosinca 2008., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1006/09 od 29. rujna 2010., odbijeni s tužbenim zahtjevom u pogledu ništavosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 12. studenoga 1987. te sa dijelom tužbenog zahtjeva da ostavinsku imovinu pok. J. S. ud. M. čine nekretnine upisane u posjedovnom listu 607,

 

              - da su se tuženici upisali kao suvlasnici svaki za po ½ dijela čest. 8389/897 i čest. 8389/899 k.o. P. temeljem pravomoćne presude tadašnjeg Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-242/04 od 8. kolovoza 2005. (list spisa 116-121),

 

              - da su prema priloženim podacima iz povijesti posjedovanja (list spisa 174) tuženici, kao i prednica tužiteljice M. T. evidentirani kao suposjednici utuženih nekretnina i to svaki za po 1/3 dijela i

 

              - da iz uvjerenja o uspoređenju od 6. svibnja 1998. (list spisa 36) slijedi da su parcelacijom dijela čest. 8389/33 k.o. P. nastale nove čestice oznake 8389/897 i 8389/899 k.o. P., po starom premjeru te da po novom premjeru čest. 8389/897 odgovara čest. 8767 k.o. P., a čest. 8389/899 novoj čest. 8771/1 k.o. P..

 

              Nadalje, u ovoj fazi postupka prijeporne su slijedeće činjenice:

 

              - da li su navedene nekretnine predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 12. studenoga 1987.,

 

              - da li su navedene nekretnine poznate po imenu Z. ili po nekom drugom nazivu,

 

              -  da li je u obitelji T. izvršena diobe, a ako je, što je kome od djeljenika pripalo u toj diobi, a posljedično tome da li je prednica tužiteljice M. T. stekla pravo vlasništva ili suvlasništva na utuženim nekretninama,  

 

              -  da li je 60 muznih ovaca predstavljalo ostavinsku imovinu iza pok. J. S. i

 

              - da li ovce predstavljaju pertinenciju nekretnina oznake čest. 8389/897 i čest. 8389/899 k.o. P..

 

              U odnosu na prvu odlučnu činjenicu tj. da li su utužene nekretnine predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 1987. pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da iste nisu bile predmet tog Ugovora.

 

              Naime, u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju navedeno je da su predmet istog nekretnine navedene u posjedovnom listu broj 607 k.o. P., a pri tome treba imati u vidu i sadržaj uvjerenja o uspoređenju od 6. prosinca 1999. (list spisa 36) iz kojeg neprijeporno slijedi da su sporne nekretnine nastale od dijela matične čest. 8389/33 k.o. P..

 

              S obzirom na činjenicu da u posjedovnom listu broj 607 nije navedena matična čest. 8389/33 k.o. P., to znači da utužene nekretnine nisu bile predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a da je tome tako proizlazi iz činjenice što niti matična čest. 8389/33 k.o. P. niti novoformirane čest. 8389/897 i 8389/899 k.o. P. nisu bile predmet utvrđivanja da predstavljaju ostavinsku imovinu iza pok. J. S., a kako to proizlazi iz pravomoćne presude tadašnjeg Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-126/07 od 15. prosinca 2008.

 

              Daljnja sporna činjenica je na koji način su prednica tužitelja i tuženici stekli pravo vlasništva navedenih nekretnina.

 

              Suprotno navodima tužiteljice ove nekretnine nisu stečene temeljem Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Dalmacije i Hrvatskog primorja (Narodne novine, broj 138/46, dalje Agrarni zakon iz 1946.) i Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 111/47, dalje Agrarni zakon iz 1947.)

 

              Ovo stoga što iz spisu predmeta priložene odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Rabu broj 212/I. Reg. A. 212 od rujna 1948. (list spisa 239) proizlazi da je J. S. ud. M. i članovima njezine porodice kćeri M., sinovima P. i V. priznato besteretno pravo vlasništva na jednake dijelove čest. 8389/91, čest. 8389/94 te čest. 8294/2, kao i da su prednica tužiteljice M. T. rođ. S., tuženici te njihova zajednička prednica J. S. ud. M. upisani kao suvlasnici svaki za po ¼ dijela čest. 8389/91, čest. 8389/94, čest. 8294/2, sve k.o. P., a kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka od 7. listopada 2015. (list spisa 240-241).

 

              Kako je, na listu spisa 222-229, priložena odluka Kotarske komisije za uzurpacije u Zadru broj Uz-4178/58 od 12. studenoga 1960. kojim je na temelju Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini (Službeni list, broj 31/58, dalje Zakon o uzurpaciji) pod rednim brojem 17) J. S. ud. M. te njenim sinovima P. i V. na jednake dijelove priznato vlasništvo čest. 8389/776 k.o. P. u površini od 19900 m2 te čest. 8389/804 k.o. P. u površini od 80100 m2, to znači da je nedvojbeno utvrđeno kako su prijeporne nekretnine stečene od strane pok. J. S. ud. M. i tuženika temeljem Zakona o uzurpaciji, a ne Agrarnih zakona iz 1946. i 1947.

 

              Pritom je istaći kako nekretnine navedene u rješenju od 12. studenoga 1960. odgovaraju utuženim nekretninama jer iz zapisnika Povjerenstva za provedbu i ovjeru parcelacije poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od 27. ožujka 2000. (list spisa 37) proizlazi da je riječ o parcelaciji poljoprivrednog zemljišta temeljem pravomoćnog rješenja Komisije za uzurpacije broj Uz-4178/58 od 12. studenoga 1960., kao i da čest. 8389/897 i 8389/899 po obliku i površini odgovaraju čest 8389/776 i čest. 8389/804, sve k.o. P., odnosno nekretninama koje su bile predmet rješenja od 12. studenoga 1960.

 

              Prema tome, nije u pravu tužiteljica da bi bila riječ o nekretninama koje je pok. J. S. naslijedila po svom ocu V. P. zv. M., niti temeljem razrješenja agrarnih odnosa.

 

              Osim toga, predmetno rješenje o uzurpaciji predstavlja konstitutivno rješenje, a ne deklaratorno, kao što to tvrdi tužiteljica.

 

              Daljnja je pravno-relevantna činjenica koji je naziv utuženih nekretnina, a koja je bitna stoga što saslušani svjedoci, kao i stranke, koriste naziv nekretnina prilikom davanja svojih iskaza, a ne katastarske oznake istih.

 

              Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je naziv ovih nekretnina Z. tome da bi se radilo o nekretninama zv. Z. proizlazi iz iskaza svjedoka A. B. i Š. G., a i tužiteljica, u svom stranačkom iskazu, govori o Z. kao državnom zemljištu.

 

              Slijedom toga, slijedeće je pitanje da li je u obitelji S. postignuta dioba ovih nekretnina jer tužiteljica osporava da bi, bez obzira na činjenicu što spisu prileži Diobni spis od 28. studenoga 1955. (list spisa 32), bila postignuta dioba. Osim toga, ista ističe (podredno) da se radilo o nevaljaloj diobi jer je J. S. nepismena. Da bi J. S. bila nepismena osoba pa da slijedom toga ne bi ni mogla potpisati Diobni spis iz 1955. slijedi iz činjenice što je u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-81/11 priložen zapisnik od 12. studenoga 1987. o sastavu Ugovora o doživotnom uzdržavanju (list spisa 4 tog parničnog predmeta) gdje je navedeno da primateljica uzdržavanja J. S. ističe da je nepismena, radi čega su sastavu Ugovora prisutne svjedokinje J. K. i T. P..

 

              Međutim, bez obzira na činjenicu što je pok. J. S. bila nepismena, ipak je, suprotno navodima tužiteljice, u obitelji S. izvršena dioba. Ovo proizlazi iz iskaza pok. M. T. (supruga tužiteljice) u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-81/11 gdje isti, u svom iskazu na ročištu od 8. rujna 2011. (list spisa 223-225 tog parničnog predmeta), između ostalog, navodi da su čestice koje su presudom iz 2005. dobili tužitelji kao vlasnici u predjelu zv. Z. one da su pripale na tri dijela i to baki J. S. te ujcima, a to da je u naravi pašnjak. Osim toga, on u tom svom iskazu navodi da se dioba radila po Ugovoru iz 1955., kao i prema Ugovoru iz 1956. te da se njegova majka M. T. 1956. odrekla dijela nekretnine zv. S. da bi dobila u cijelosti nekretninu S. B.", dok su nekretnine zv. S. I." i P. ostale nepodijeljene.

 

              Pored toga, iz zapisnika sastavljenog u tadašnjoj Općinskoj upravi za katastar i geodetske poslove P. od 24. studenoga 1986. (list spisa 286) razvidno je kako je pristupila M. T. rođ. S. koja je navela da su ona, njena majka i braća sačinili Diobni ugovor te da su prema tom Ugovoru njoj pripale čest. 6126 zv. S. B.", dio čest. 8389/90 zv. U. čest. 8296 zv. T. čest. 8305 zv. T. k. j., čest. 8319/4 zv. L. u ¼ dijela, čest. 8294/2 zv. N. u ¼ dijela i čest. 4285/12 zv. S. I." u ¼ dijela te Š. (ruševina) u predjelu zv. D. k.. Također je istakla da joj po zakonu pripada dio pašnjaka u Z. oznake dio čest. 8389/33.

 

              Prema tome, suprotno navodima tužiteljice, upravo njezini prednici M. T. i njegova majka M. T. potvrđuju da bi u obitelji S. bila izvršena i realizirana dioba u kojoj diobi M. T. nisu pripale nekretnine naziva Z. ali bez obzira na to, ista smatra da ima zakonsko pravo na tim  nekretninama.

 

              Dakle, iz svega prethodno navedenog proizlazi da su utužene nekretnine poznate po nazivu Z. da iste nisu bile predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 1987., da je u obitelji S. izvršena dioba tako da su ove nekretnine u diobi pripale prednici stranaka pok. J. S. te tuženicima svakom za po 1/3 dijela.

 

Slijedom toga, pok. J. S. je u trenutku svoje smrti bila je izvanknjižna suvlasnica prijepornih nekretnina pa su njezini zakonski nasljednici pok. M. T., kao i oba tuženika, na ovim nekretninama istu naslijedili svaki za po 1/3 dijela i to u odnosu na suvlasnički dio ostaviteljice od 1/3 dijela, slijedom čega je prednica tužiteljice stekla pravo suvlasništva za 1/9 dijela po odredbi čl. 135. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 52/71, 47/78 i 56/00, dalje ZN/71), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 160/03, 35/05 i 127/13). Sukladno tome, tužiteljica osnovano traži da se u zemljišnim knjigama izvrši upis prava suvlasništva za 1/9 dijela na njeno ime, a uz brisanje tog prava sa imena tuženika.

S tim u vezi, a u odnosu na toč. I3. izreke (koja se odnosi na utvrđenje da tuženici nisu željeli dobrovoljno vratiti vlasništvo tužiteljici odnosno njenim prednicima sporne nekretnine) odgovoriti je kako sud sudi u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) pa kako u konkretnom slučaju nije riječ o tužbi iz čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZVDSP) jer je vlasnička tužba po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorna, a ne deklaratorna to je valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I3. izreke.

              Prema odredbi čl. 2. ZN/71 nasljeđivati se mogu stvari i prava koje pripadaju pojedincima.

 

              S obzirom na činjenicu da je pok. J. S. preminula … (datum) da iz priloženog predmeta pod poslovnim brojem P-81/11 proizlazi da je prije smrti bila teško bolesna te da se o njoj brinula kći M. T., da svjedok J. R. u svom iskazu govori da su ovce vlasništvo tuženika pa uzimajući u obzir sve prethodno navedene činjenice ovaj drugostupanjski sud nalazi da u trenutku smrti J. S. nije bila vlasnica 60 muznih ovaca, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva tih ovaca, kao i predaju istih u posjed, odbio kao neosnovan.

 

              Što se tiče tvrdnje tužiteljice da ovce predstavljaju pertinenciju pašnjaka tj. utuženih nekretnina, odgovoriti je istoj da je taj navod neosnovan.

 

              Prema čl. 7. st. 1. ZVDSP pripadak (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni. Nije pripadak ona stvar koja se prema shvaćanju u prometu ne smatra pripatkom.

 

              Kako prema zakonskoj definiciji iz čl. 7. st. 1. ZVDSP pripadak predstavlja pokretnu stvar koja je trajno namijenjena da služi svrsi glavne stvari te kako ovce imaju određeni životni vijek, to znači da s obzirom na svoja svojstva ne mogu biti trajno pripadak glavnoj stvari, a niti se ovca kao pripadak pašnjaka može tako tretirati prema shvaćanju u pravnom prometu. Naime, prolazna uporaba jedne stvari za svrhu druge stvari ne daje joj svojstvo pripatka. Prema uobičajenom shvaćanju u prometu pripatci u poljoprivrednoj proizvodnji smatraju se strojevi, poljoprivredni proizvodi, sjeme, gnojivo, gorivo i slično.

 

              Posljedično tome, a kako tužiteljica na kojoj je teret dokaza, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, nije dokazala da je pok. J. S., u trenutku smrti, bila vlasnica stada od 60 muznih ovaca, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje prava vlasništva na tim ovcama te predaju istih u posjed.

 

              Konačno, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pravo tužiteljice na naknadu štete odgovoriti je istoj da verzijski zahtjev postoji kad netko upotrijebi tuđu stvar u nečiju korist bez pravne osnove i na način koji se ne može smatrati poslovodstvom bez naloga. Posljedica takvog postupanja je bogaćenje treće osobe (konkretno tuženika) iz čega bi nastala njihova obveza da vlasniku vrate stvar ili ako to nije moguće da isplate njezinu vrijednost koju je imala u času uporabe. Ovaj institut se od poslovodstva bez naloga i stjecanja bez osnove razlikuje po tome što onaj tko stvar upotrjebljava u tuđu korist nema namjere obavljati tuđi posao i raditi u tuđem interesu, a ne mora nastupiti niti povećanje imovine osobe u čiju korist se stvar uporabila.

 

              Odredbom čl. 118. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO/05) propisano je da ako je netko svoju ili tuđu stvar uporabio na korist trećega, a ne postoje pretpostavke za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar odnosno, ako to nije moguće, naknaditi njezinu vrijednost.

 

              Člankom 219. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) određeno je da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

              Dakle, kako je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica za 1/9 dijela utuženih nekretnina, to znači da su se tuženici, kao suvlasnici, koji su se bez naknade koristili suvlasničkim dijelom utuženih nekretnina istoj u obvezi naknaditi koristi koju su imali od toga.

 

              Međutim, tužiteljica u žalbi ističe da se naknada štete u presudi ne traži u novčanom ekvivalentu, nego u plodovima (janjci, mlijeko, ispaša) pa da će utvrđenje visine biti predmet drugog spora.

 

              S obzirom na konačno postavljeni dio tužbenog zahtjeva slijedilo bi da tužiteljica traži naknadu štete za period od 1997. do 2015. u visini u kojoj je plaćala najam pašnjaka i ovaca, kao i naknadu koristi i to s pripadajućom kamatom koji obujam u novčanom ekvivalentu će ishoditi zahtjevom za naknadom s prethodnim utvrđenjem novčane vrijednosti s početkom od 10. svibnja 1988. pa sve do povrata neovlašteno korištene imovine od strane tuženika.

 

              Kako je odredbom čl. 277. st. 1. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO/05 propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate to znači, a s obzirom na sadržaj ovog dijela tužbenog zahtjeva, da je neutemeljen navod tužiteljice kako se u odnosu na isti ne traži šteta u novčanom ekvivalentu nego u plodovima, a ovo stoga što kamata može teći samo na novčano potraživanje, a ne i u situaciji kada, tužiteljica suprotno postavljenom tužbenom zahtjevu, tvrdi da ne traži novčani ekvivalent, nego naknadu štete u plodovima.

 

              S obzirom da je u takvoj situaciji, pored osnove, tužiteljica u obvezi dokazati i visinu nastale štete, a kako to u konkretnom slučaju nije učinila niti je na takav način postavila tužbeni zahtjev, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je i u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              Također je, po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka pa kako je uspjeh stranaka u ovom sporu podjednak to je, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. istog Zakona, valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. 3. izreke ove drugostupanjske odluke). 

 

              Trošak tuženika po osnovi sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. ZPP bio nužan za vođenje ovog postupka.

 

Zadar, 26. ožujka 2019.