Broj: Rev 2332/2015-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. G. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3091/14-2 od 3. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2609/12-37 od 28. veljače 2014., na sjednici održanoj 7. svibnja 2019.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao djelomično neosnovana revizija tužiteljice protiv presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3091/14-2 od 3. veljače 2015. u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2609/12-37 od 28. veljače 2014. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za 15.189,80 kn sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

r i j e š i o   j e

I. Revizija tužiteljice se djelomično prihvaća te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3091/14-2 od 3. veljače 2015. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2609/12-37 od 28. veljače 2014. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za 652.070,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke prvostupanjske presude) i u dijelu kojim je naloženo tužiteljici tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 59.075,00 kn (točka II. izreke prvostupanjske presude) i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2609/112-37 od 28. veljače 2014. odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu tužiteljici iznosa od 667.259,80 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljici naloženo da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 59.075,00 kn (točka II. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbijen za iznos od 20.875,00 kn (točka III. izreke).

Presudom drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-3091/14-2 od 3. veljače 2015. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Među strankama nije sporno da su 25. studenoga 2004. sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju. Utvrđeno je da je taj ugovor raskinut presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-5512/09 od 21. rujna 2010. zbog neispunjenja od strane tužiteljice kao davateljice uzdržavanja, a koja je presuda postala pravomoćna 24. svibnja 2011.

Prema odredbi čl. 119. st. 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/05), u slučaju raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima obveznog prava. U ovom slučaju to je prije svega odredba čl. 132. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) prema kojoj u slučaju raskida ugovora, ugovorna strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

I prema shvaćanju ovog revizijskog suda, tužbeni zahtjev u iznosu od 5.500,00 kn za troškove izrade ugovora o doživotnom uzdržavanju nije osnovan zbog razloga koje je naveo prvostupanjski sud, a što je prihvatio i sud drugog stupnja, jer tužiteljica nije dokazala da je imala ovaj izdatak niti je ugovorom o doživotnom uzdržavanju određeno da troškovi izrade ugovora terete tuženika kao primatelja uzdržavanja. Osnovano je odbijen i zahtjev za iznos od 3.493,43 kn na ime cijene za kupnju hladnjaka jer je utvrđeno da je kupac hladnjaka tuženik, a tužiteljica nije dokazala da je ona tu svotu platila umjesto tuženika. To se odnosi i na zatražene iznose za ugradnju i montažu protuprovalnih vrata (3.296,00 kn + 1.100,00 kn), za ogradu (1.915,51 kn), masažer za noge (145,86 kn) te roletu (239,00). Revidentica zapravo revizijskim navodima osporava činjenična utvrđenja (protuprovalna vrata su montirana u dijelu kuće u kojem je stanovala tužiteljica, ograda je montirana oko kuće u kojoj stanuje i tužiteljica, a nije dokazano da su roleta i masažer kupljen baš za tuženika – u ispunjavanju obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju), a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju nije dopušteno podnijeti.

Zbog tih razloga revizija je djelomično odbijena, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U preostalom dijelu revizija tužiteljice je osnovana jer je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 223. st. 1. ZPP koje su u reviziji određeno navedene i obrazložene.

U dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 652.070,00 kn (52.920,00 kn troškovi automobila, 586.500,00 kn na ime naknade za uzdržavanje i 12.650,00 koji iznos je tužiteljica platila G. H. kao naknadu za uzdržavanje tužitelja) presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati.

U obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su brojni dokazi koji su izvedeni (str. 2. treći odlomak odozgo koji se nastavlja na str. 3.), a zatim se navodi da je utvrđeno da je tužiteljica u određenom dijelu ispunjavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju na način da je u određenom razdoblju dok je ugovor bio na snazi kuhala za tužitelja, spremala kuću, vozila ga liječniku, išla po lijekove te, od siječnja 2011. do listopada 2011., angažirala G. H. kojoj je platila 12.650,00 kn za pružanje pomoći i njege tuženiku.

Međutim, unatoč tom utvrđenju, tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti uz obrazloženje prvostupanjskog suda, a što je prihvatio i sud drugog stupnja, da nije bilo moguće utvrditi da je tuženica ispunila ugovorne obveze „na način da je imala trošak goriva u odnosu na navodno prijeđenih 16.800 kilometara u tu svrhu, odnosno da je upravo pružala pomoć i njegu tuženiku u obimu od 11.730 sati“.

Ovi su navodi međusobno proturječni i nerazumljivi, čime je učinjena bita povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a ne može se prihvatiti stav sudova nižeg stupnja da se tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju može samo u cijelosti odbiti ili samo u cijelosti prihvatiti. Ako je utvrđeno da je tužiteljica vozila tuženika liječniku, onda je utvrđeno da je to učinila barem jednom, pa bi imala pravo na naknadu u visini troškova barem za tu jednu vožnju, a nije razjašnjeno i je li tužiteljica po lijekove „išla“ pješice ili automobilom. To se odnosi i na broj sati pružanja pomoći i njege jer na temelju utvrđene činjenice da je tužiteljica za tuženika „kuhala i spremala kuću“, ali da nije dokazala da je na to utrošila 11.730 sati ne može se izvoditi zaključak da na to nije utrošila ni jedan sat. Pritom treba reći da je izdatak od 12.650,00 kn kojeg je imala tužiteljica (svota koju platila G. H.) utvrđen. I sam tuženik saslušan kao stranka je iskazao da mu je G. H. pružala usluge pomoći i njege. Budući je utvrđeno da je G. H. tu naknadu primila za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2011., logičan je zaključak da je pomoć i njegu tuženiku pružala kroz cijelo to razdoblje. Dakle, i u razdoblju od najmanje četiri mjeseca prije pravomoćnosti presude kojom je ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut (24. svibnja 2011.), pa bi tužiteljica imala pravo na naknadu barem za ta četiri mjeseca. Tuženik nije tvrdio da je G. H. pružala usluge pomoći i njege samo u razdoblju nakon 24. svibnja 2011.

Pri tom je ovaj sud je suglasan s pravnim shvaćanjem sudova nižeg stupnja da se u ovom slučaju ne može primijeniti čl. 1112. ZOO, jer je u tom članku riječ o vraćanju onoga što je „plaćano“ (dakle, o svoti novca), a tužiteljica nije tuženiku isplatila svotu od 12.650,00 kn. Međutim, treba imati na umu da je i tuženik znao da je ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut 24. svibnja 2011., pa je unatoč tome pristao na uzdržavanje i nakon toga od strane G. H. Stoga je potrebno raspraviti je li na taj način usmeno ili konkludentnim radnjama između tuženika i G. H. zasnovan određeni obvezni odnos (ugovor o djelu) temeljem kojeg je G. H. obavila određene poslove, pa bi na strani tuženika nastala obveza da plati određenu naknadu. U tom slučaju bi se isplata tužiteljice G. H. mogla tretirati i kao isplata od strane treće osobe u smislu odredbe čl. 161. st. 1. ZOO.

S bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na određeni način je vezana i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi 223. st. 1. ZPP. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da nije moguće primijeniti čl. 223. st. 1. ZPP uz obrazloženje da sud „ne može sa sigurnošću utvrditi činjenicu da je tužiteljica osobnim vozilom prešla upravo 16.800 kilometara odnosno da je pružala pomoć i njegu tuženiku u obimu od 11.730 sati, valja primijeniti pravilo o teretu o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, a sukladno odredbi čl. 221.a ZPP, pa je zaključak ovog suda nije prešla upravo 16.800 kilometara vozilom odnosno pružala pomoć i njegu tuženiku u obimu od 11.730 sati“ (str. 4 obrazloženja)“.

To je u suprotnosti s navodima u obrazloženju da je utvrđeno da je tužiteljica „kuhala za tužitelja, spremala kuću, vozila ga liječniku, išla po lijekove“, a činjenica da pritom sud nije mogao utvrditi da je osobnim vozilo prešla upravo 16.800 km, odnosno da mu je pružala pomoć i njegu točno 11.730 sati (kako tvrdi) upravo ukazuje na to da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 223. st. 1. ZPP. Ako je utvrđeno da je tužiteljica „kuhala za tužitelja, spremala kuću, vozila ga liječniku, išla po lijekove“, onda iz tog utvrđenja proizlazi da joj pripada određena naknada (novčana svota). Ako nije moguće utvrditi visinu te svote u smislu čl. 223. st. 1. ZPP, onda sud odlučuje po slobodnoj ocjeni. Pritom je potrebno brižljivo i savjesno ocijeniti svaki izvedeni dokaz i rezultate cjelokupnog postupka. U obrazloženju prvostupanjske presude izostala je podrobnija analiza izvedenih dokaza. Tako se u obrazloženju prvostupanjske presude samo navodi presuda P-5512/09 od 21. rujna 2010., koja je postala pravomoćna 24. svibnja 2011., ali bez navođenja i ocjene činjenica koje su utvrđene uvidom u taj spis. Naime, tom presudom je ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut zbog toga što tužiteljica nije ispunjavala ugovorne obveze pa je za ocjenu suda o visini naknade u smislu čl. 223. st. 1. ZPP od odlučnog značaja je li tužiteljica od trenutka sklapanja ugovora (2004.) odbijala ispunjavati preuzete ugovorne obveze ili je prestala ispunjavati obveze kasnije prije podnošenja tužbe za raskid ugovora i kada.

Zbog navedenih razloga, a budući da ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, presude sudova nižeg stupnja djelomično su ukinute na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu, za sada je neizvjestan uspjeh stranaka u sporu (čl. 154. ZPP), a o kojem ovisi odluka o naknadi parničnih troškova, pa je valjalo ukinuti i odluku o naknadi parničnih troškova.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem, raspravit će i utvrditi sve odlučene činjenice za rješenje spora među strankama te potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o zahtjevu stranaka za naknadu parničnih troškova.

Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

Zagreb, 7. svibnja 2019.